Spasivši od zaborava materijalnu i urbanu kulturu jedne prohujale epohe, Hamdija Kreševljaković je vlastitim radom i asketskom predanošću arhivu postavio standarde discipline bez koje je danas nemoguće razumjeti historijsko tkivo Bosne i Hercegovine

U evropskoj historiografiji sredine dvadesetog stoljeća, dok su velike nacionalne katedre još uvijek bile duboko opsjednute krupnim političkim narativima, bitkama i životima suverena, francuska škola Annales predvođena Fernandom Braudelom izvela je tihu revoluciju. Pomjerili su fokus na ekonomsku i društvenu historiju, na strukture dugog trajanja, na život običnog čovjeka, tržnice i geografske uslovljenosti.

Gotovo potpuno izolovan od pariskih akademskih krugova, vođen isključivo vlastitom naučnom intuicijom i pedantnošću, jedan sarajevski profesor i prosvjetitelj radio je to isto za prostor osmanske Bosne. Njegovo ime je bilo Hamdija Kreševljaković.

Kreševljakovićev naučni interes bio je fascinantno širok, a njegova bibliografija, koja prema zvaničnim popisima broji oko 350 jedinica, mada novija istraživanja dokazuju da je taj broj daleko veći, predstavlja temelj disciplinama koje u njegovo vrijeme na našim prostorima jedva da su postojale. Dok su drugi ispisivali hronike vladara i ratnih pohoda, on je utemeljio ekonomsku i društvenu historiju osmanske Bosne. Zanimao ga je urbani razvoj, historija esnafa, vakufa, ali i javna higijena, vodovodi, hamami, historijska topografija, te mikrohistorija mahala i trgova. Nije prezao ni od detaljnog biografskog mapiranja specifičnih društvenih slojeva, poput domaćih učača Kur’ana, muftija, kapetana i gradskih prvaka. Zbog tog golemog doprinosa, institucija koje je gradio i standarda koje je postavljao, s pravom je upisan kao prvi bošnjački akademik.

Rođen 1888. godine na sarajevskom Vratniku, u Lubinoj ulici, Hamdija je odrastao u trgovačkoj porodici. Otac Mehaga bavio se najprije gvozdenom robom, potom sahtijanom (fino štavljenom kozjom kožom), dok je majka Džemila, porijeklom iz Užica, u Sarajevo doselila kao dijete u velikom talasu preseljavanja Bošnjaka nakon srbijanskih ustanaka. Samo porodično prezime ukazivalo je na starinu iz Kreševa (lokalitet Sećinovac), a činjenica da su već u austrougarsko doba usvojili sufiks „-ović“ (iz Kreševljak u Kreševljaković) plastično govori o tranzicijskim tokovima identiteta i administrativnih navika tog vremena.

Nakon mekteba, ruždije i trgovačke škole, Hamdija 1912. godine završava Učiteljsku školu. Životne okolnosti mu nisu dozvolile da rano razvijeni interes za narodnu književnost i historiju kruniše univerzitetskim studijem. No, taj „učiteljski“ temelj odrediće ga za cijeli život: odlikovala ga je pedagoška žica, strpljiva, sistematična, okrenuta učeniku, ali i znanju kao javnom dobru. U tim formativnim godinama, jedan od nastavnika bio mu je Silvije Strahimir Kranjčević. Prijateljstvo i estetski ukus koji je primio od velikog pjesnika osjetit će se kasnije u Kreševljakovićevom stilu: njegova rečenica bila je istovremeno škrta i topla, strogo faktografska, a opet duboko pripovjedačka.

Vrlo rano, kao mladić, počinje sakupljati usmenu građu, pjesme i pripovijetke, bilježeći fragmente kolektivnog pamćenja sarajevskih mahala i bosanskih kasaba. Saradnja s istaknutim historičarem dr. Karlom Pačom u Zemaljskom muzeju usmjerit će ga prema ozbiljnim arhivskim istraživanjima. Učiteljskim poslom zvanično počinje u augustu 1912. godine u Sarajevu. Ratne godine provodi dijelom i u Vinkovcima (1918–1919), radeći u školi s internatom u kojoj su bila smještena djeca iz Bosne i Hercegovine pogođena glađu.

Nakon Prvog svjetskog rata polaže stručni ispit za nastavnika trgovačkih škola (zemljopis, historija, jezik, pedagogija) i predaje u Trgovačkoj i Učiteljskoj školi. Paralelno, od 1916. predaje u vjerskim ustanovama: Daru-l-mualliminu, Okružnoj medresi, te najzad u Gazi Husrev-begovoj medresi od 1926. do 1945. godine. Popis predmeta koje je držao svjedoči o širini njegove formacije: geografija, historija, filozofska propedeutika, pedagogija i njemački jezik. Nakon 1945. predavaće i u Prvoj gimnaziji te Srednjoj ekonomskoj školi, sve do potpunog posvećivanja naučnom radu.

Učenici i savremenici pamtili su ga kao učiteljsku figuru u punom smislu te riječi. Hazim Šabanović ga opisuje kao nastavnika koji usađuje znanje ponavljanjem, primjerima i jednostavnim jezikom. Insistirao je na pažnji na času, ali je uvijek upućivao na literaturu, rukovodeći se krilaticom: ono što ne stane u pamćenje, može se naći u knjizi, pod uvjetom da znaš kako je tražiti.

Godine 1929., zbog političkog neslaganja sa Šestojanuarskom diktaturom kralja Aleksandra, Kreševljaković odbija napustiti Sarajevo, zbog čega ostaje bez posla, a tri godine kasnije, 1932., prisilno je penzionisan. Paradoksalno, ovaj politički pritisak pokazao se kao najveći blagoslov za bosansku nauku. Lišen svakodnevnih školskih obaveza, Kreševljaković ulazi u svoj najsnažniji istraživački zanos. Tek će u ratu 1941. biti reaktiviran u Učiteljskoj školi, a nakon 1945. kratko će predavati oficirima na večernjim kursevima, prije nego što se skrasi kao naučni saradnik u Zemaljskom zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti.

Njegov naučni metod bio je imun na ideološki obojene sinteze i prigodne istine. Historijsko pismo zasnivao je isključivo na izvornoj pisanoj građi. Neposredni uvid u stotine deftera, sidžila (sudskih protokola), berata, fermana i bujruldija omogućio mu je da piše povijest neopterećen komentarima imaginarnih prethodnika. Njegova predanost izvoru učinila je da njegovi tekstovi imaju preciznost i atmosferu autentičnih osmanskih hronika.

Prve krupnije studije, „Štamparije u Bosni za turskog vremena“ i prilog „Hasanaga Beširević–Pećki“ (1920), trasirale su njegov put. Sarajevo mu je ostalo glavno polje, ali se podjednako bavio Mostarom, Banjom Lukom i manjim centrima. Godine 1927. u časopisu Narodna starina objavljuje rad „Sarajevska čaršija, njeni esnafi i obrti“, koji će osam godina kasnije proširiti i 1935. objaviti u izdanju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU) kao kapitalnu knjigu „Esnafi i obrti u Bosni i Hercegovini (1463–1878)“. Bilo je to prvo sveobuhvatno izlaganje privrednog života i esnafske organizacije u nas.

Uslijediće monografije o kazandžijama, čizmedžijama, saračima, zaokružene 1958. u djelu „Esnafi i obrti u starom Sarajevu“. Čitav jedan kosmos radnji, alata, cehovskih propisa, običaja i socijalnih mreža, koji je ubrzano nestajao pred modernizacijom, trajno je sačuvan u nauci.

Istražujući urbanu kulturu, 1937. godine objavljuje studiju „Hamami (javna kupatila) u Bosni i Hercegovini 1462–1916“. Piše o vodovodima, česmama i javnoj higijeni, analizirajući kako su ti infrastrukturni poduhvati nastajali kroz vakufske ili privatne strukture. Njegova mikrohistorijska studija „Džamija Hodže-Kemaludina u Sarajevu“ (1940) postala je metodički primjer kako se kroz analizu jednog objekta otvara portal za širi historijski presjek grada, upravo u njoj pedantno razvrstava 104 sarajevske džamije iz 17. stoljeća po obalama Miljacke i materijalu od kojeg su izgrađene njihove munare.

Iako mu je primarni fokus bila društvena i privredna historija, Kreševljaković je ostavio neizbrisiv trag i u političkoj povijesti. Pisao je o austrijskoj agresiji na Bosnu i boju pod Banjom Lukom 1737., kao i o otporu austrougarskoj okupaciji 1878. Ipak, njegov najambiciozniji projekt bila je studija „Kapetanije u Bosni i Hercegovini“, objavljena 1955. godine. Riječ je o fenomenu specifične feudalno-vojne institucije kakvu druge pokrajine Osmanskog carstva u toj formi nisu poznvale. Legenda kaže da ga je Safvet-beg Bašagić svojovremeno odvraćao od tog posla, govoreći mu da je to „tvrd orah“. Hamdijina upornost je trijumfovala: nakon dvadeset godina rudarskog rada u arhivima i na terenu, knjiga je dovršena.

U njegovom prikazu, kapetanije nisu bile samo suvoparni spisak posjeda i vojnih obaveza; on ih je osvijetlio kao žive mreže lokalne moći, komunikacijske kanale između države i provincije, čuvare puteva, mostova i hanova, te posrednike između gradskog i seoskog, muslimanskog i kršćanskog stanovništva. Kroz genealogije kapetanskih porodica, zahvaljujući njemu danas razumijemo uspon i strukturu moći begovskih dinastija poput Gradaščevića, Fidahića, Rizvanbegovića ili Gavrankapetanovića.

Njegova metodologija bila je stroga i linearna: prvo arhiv (sidžili, defteri, hronike), zatim teren (topografija, tlocrt, usmena tradicija), pa tek onda sinteza. Izvanredno je vladao orijentalnim i evropskim jezicima, što mu je otvaralo vrata najvažnijih arhivskih fondova. U vrijeme kada istraživači nisu mogli računati na institucionalne stipendije, vlastitim je novcem obilazio antikvarnice širom Srednje Evrope. U Njemačkoj je slušao predavanja o reformaciji, putovao Nizozemskom, Danskom i Švedskom, dok je u Italiji i Poljskoj tragao za edicijama osmanskih i habsburških izvora.

Među savremenicima se pričalo da je bio u stanju „čitav dan provesti o jednoj zemički da bi kupio još koju knjigu“. Tako je, uprkos skromnim nastavničkim prihodima, stvorio jednu od najimpozantnijih privatnih biblioteka u zemlji. Njegovo fenomenalno pamćenje postalo je urbana legenda; tvrdilo se da je znao navesti ne samo u kojoj knjizi, nego i na kojem dijelu stranice se nalazi traženi podatak.

Njegova posvećenost Sarajevu nije bila samo kabinetska, već i duboko praktična. Kao saradnik Zavoda za zaštitu spomenika, ali i kao građanin, fizički je izbavljao objekte od propasti. Kada su pojedine sarajevske džamije bile osuđene na rušenje zbog nedostatka prihoda, Kreševljaković je u oštrom razgovoru s reisom Salim-ef. Muftićem uspio preokrenuti tu odluku. O vlastitom trošku je temeljito prepravio džamiju Nedžar hadži Ibrahim-age i godinama sam plaćao imama i mujezina kako bi se objekat barem tokom ramazana otvarao, a pomogao je i obnovu Magribije. Na terenu širom Bosne i Hercegovine čistio je i dokumentirao oronule hamame u Počitelju i Blagaju, angažujući crtače za tlocrte i fotografe za snimke.

Jedna od najznačajnijih, a ujedno i najtiših dimenzija Hamdijinog djelovanja bila je uloga mentora. Iz njegovog kruga, u kojem je nesebično otvarao vrata arhiva i nerijetko sam pokrivao troškove papira i olovke siromašnim učenicima, proizaći će elita bosanskohercegovačke orijentalistike i historiografije: Hazim Šabanović, Muhamed Hadžijahić, Alija Bejtić, Adem Handžić, Mehmed Mujezinović, Ahmed Aličić i mnogi drugi. Blisko prijateljstvo i zajednički rad vezivali su ga za h. Mehmed-ef. Handžića i h. Džemaludin-ef. Hadžijahića. Upravo je Hamdijinom zaslugom Handžić, nakon političke suspenzije, postavljen za bibliotekara Gazi Husrev-begove biblioteke, dok mu je mladi Hadžijahić, prateći njegove upute, čitao i diktirao dijelove Kadićeve Kronike. Kreševljakovićeva humanost nadilazila je profesionalne i konfesionalne okvire,  stipendirao je đake bez obzira na vjersku pripadnost i plaćao honorare saradnicima iz vlastite penzije.

Bio je pobožan čovjek u najčišćem, neideološkom smislu. Redovno je obavljao vjerske dužnosti, a kada bi ga bolest spriječila da posti, osjećao je duboki stid, uredno plaćajući fidju i klanjajući koliko mu je zdravlje dopuštalo, pa i u ležećem položaju. Za njega vjerska infrastruktura, vakufi, medrese, spisi, nije bila izolovani sakralni prostor, već vitalno tkivo javnog života, higijene, socijalne pomoći i trgovine; sve ono što jedno naselje zapravo čini gradom. Istovremeno, krasila ga je nevjerovatna samokritičnost. Ispravljao je vlastite greške čim bi ih uočio, bivajući u stanju zaustaviti rotaciju u štampariji da bi izmijenio samo jednu jedinu riječ.

Zvanična priznanja stizala su sporo, ali dostojanstveno. Godine 1939. izabran je za dopisnog člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, kao prvi Bošnjak u toj instituciji. Nakon osnivanja Naučnog društva NR BiH 1952. godine (preteče današnje ANU BiH), našao se među prvih 18 redovnih članova u Odjeljenju istorijsko-filoloških nauka, a izabran je i za njegovog prvog potpredsjednika. Godine 1957. odlikovan je Ordenom rada II reda.

Međutim, institucionalni sjaj nije promijenio njegov asketski ritam. I kada mu je vid pred kraj života gotovo potpuno otkazao, nastavio je raditi s istim žarom. Diktirao je tekstove, slušao literaturu koju su mu mlađe kolege čitale i sklapao nove sinteze. Još u augustu 1959. godine predavao je rukopise o Zenici i pisao predgovor za knjigu o manjim obrtnim centrima, grozničavo planirajući monografiju o željeznom obrtu u Bosni i Hercegovini. Želio je, kako je sam govorio, da Bosna bude jedna od rijetkih zemalja s cjelovitom i naučno zaokruženom historijom svojih esnafska uredaba.

Anegdote o njegovoj skromnosti i danas kruže među sarajevskim intelektualcima: od one kako su ga na zagrebačkom Jelačićevom placu zbog jednostavnog izgleda zamijenili za hamala (nosača), preko podatka da je zimsko odijelo šio „na tri rate“, jedne godine kupujući štof, druge postavu, a tek treće odlazeći krojaču, pa sve do dirljivih svjedočanstava o stipendiranju pisaca u nevolji, što je pravdao jednostavnim pitanjem: „Bi li ti mene pomogao da sam ja u nevolji?“

Hamdija Kreševljaković preminuo je u Sarajevu 9. jula 1959. godine, tek nekoliko sedmica nakon što je predao svoje posljednje rukopise. Njegovo djelo, objavljeno početkom devedesetih u četiri toma izabranih djela (u redakciji Avde Sućeske i Enesa Pelidije), i danas stoji kao nezaobilazni spomenik bosanskoj prošlosti. Dok danas koračamo ulicom koja nosi njegovo ime u centru Sarajeva ili pored škola na Vratniku, u Kaknju i Gradačcu, dužnost nam je sjetiti se profesora koji nas je naučio da se historija jedne zemlje ne nalazi u proglasima kraljeva i vezira, već u žuljevitim rukama njenih majstora, širini njenih vakufa i kaldrmi njenih mahala.