U zabačenom švajcarskom selu Montricher, podno planinskog masiva Jure, smješteno je jedno od najfascinantnijih i najprestižnijih utočišta za svjetske pisce, Fondacija Michalski. Spajajući futuristički brutalizam arhitekture sa idiličnim alpskim pejzažom, ovaj nesvakidašnji mikrokosmos nudi smještaj u lebdećim kolibama koje potpisuju vodeći svjetski arhitekti, monumentalnu javnu biblioteku sa preko 80.000 naslova i potpunu izolaciju neophodnu za stvaranje. Od hiljada prijavljenih autora iz cijelog svijeta, od New Yorka do Palestine i Ruande, jedva dva posto dobije priliku da u ovoj oazi tišine pretvori sopstvene misli u radikalnu književnost

„Želite li da vidite moju kolibu?“, pita francuska spisateljica Julia Malye. Nalazimo se u podnožju švicarskih planina Jura, na obodu zabačenog sela Montricher. To je mjesto koje jedva da ima nešto više od male prodavnice prehrambenih proizvoda, pansiona Deux Sapins i bara Lyon d’Or koji je već duže vrijeme zatvoren. Upravo tu leži prava književna šuma koliba, u zraku ali ne na drveću.

Ispod velike betonske pergole, nalik nebu sa prazninama koje bi se mogle pomiješati sa oblacima ili proplancima među krošnjama, proteže se malo naselje hipermoderne arhitekture. Ovaj kompleks, koji je projektirao studio Mangeat-Wahlen, djeluje kao produžetak masiva Jure sa jasnim prizvukom naučne fantastike.

Julia otvara vrata svoje kabine od bijelog čelika. Metal je perforiran tačkama i linijama, Morseovom azbukom koja reprodukuje citat iz Thoreauovog kultnog djela Walden o životu u šumi: „Iza jednostavnosti, ogoljenost“. Unutrašnjost ne može biti austerija i asketskija, a ipak odiše toplinom. Osjećaj izolacije je potpun: sve je od drveta, uključujući i paravan s neoarabesknim radom koji odvaja malu spavaću sobu.

„Pisanje ovdje je nevjerovatno, vrlo inspirativno“, kaže stanarka ove neobične kućice, koja je svoju prvu knjigu napisala sa samo 15 godina, a čiji je recentni roman Louisiana privukao veliku pažnju evropske čitalačke publike.

Dok priprema čaj, Julia se smješta za sto ispred velikog prozora kroz koji se planinski lanac Jure stapa s idiličnim švajcarskim pejzažom i balama sijena. U daljini se vidi drvena seoska kuća koja pripada Veri Michalski-Hoffman, meceni koja je osnovala Fondaciju Michalski u znak sjećanja na svog pokojnog supruga Jana, osnivača izdavačke kuće Noir sur Blanc.

Prateći popločanu stazu koja krivuda među divljim cvijećem stižemo do glavnog trga. Tamo se nalazi kafić i jedna od skulptura katalonskog umjetnika Jaumea Plense: silueta klečećeg čovjeka formirana od slova različitih alfabeta, nazvana Le voleur de mots (Kradljivac riječi).

Direktorica fondacije Natalia Granero i šefica komunikacija Aurélie Baudrier dočekuju prve goste festivala Bibliotopia, koji se ove godine vrti oko teme ludila.

„Ovo je naš veliki godišnji događaj. Književnost shvatamo u najširem smislu. Ona se ne pojavljuje samo kada otvorite knjigu, već ulazi i kroz oči i uši“, objašnjava Granero.

Fondacija Michalski je mnogo više od rezidencije za pisce, ona funkcionira kao živopisni kulturni centar usred beskrajnih polja prošaranih kravama i konjima, u pejzažu koji izgleda kao scenografija za priču o Heidi. Na šarmantnim seoskim putevima posutim makovima praktično ima više traktora nego automobila. Prije nego što je fondacija otvorila svoja vrata 2013. godine (iako su rezidencije počele tek 2017.), glavna atrakcija Montrichera bila je lokalna sirana Fromagerie Gourmande, koja proizvodi neke od najboljih sireva u kantonu Vaud, poput švajcarskog Gruyèrea.

Muzika i književnost se pišu i potezima kista. Poznati umjetnik Miquel Barceló izložio je u prostorima fondacije izvrsnu postavku pod nazivom Autofictions, neku vrstu retrospektive koja reinterpretira njegov rad kroz prizmu knjiga. Postavka je počinjala njegovim mladalačkim autoportretom postavljenim kao diptih pored portreta pjesnika Miquela Bauçàa.

„Poznavao sam ga odmalena, bio je jedinstven pjesnik. Od njega sam naučio šta je univerzalnost: tradicionalno pecivo ensaimada može biti simbol Majorke, ali može sadržavati i čitav kosmos, biti Big Bang“, strastveno govori Barceló. „Fascinantno je da se upravo ovdje u Švicarskoj, u ovom mikrokosmosu, brani najslobodnija poezija i najradikalnija književnost, i to na svim jezicima. Ovdje sam otkrio nevjerovatne stvari. Izgleda kao mjesto koje je izmislio Borges.“

Daleko od velikih trgova gdje obično izlaže, Barceló je za ovu priliku ustupio radove iz privatne kolekcije, poput svojih rijetkih oslikanih knjiga koje rijetko prikazuje javnosti; neke izgledaju kao arheološki nalazi izvučeni s morskog dna, dok su druge skulpture same po sebi. Kao pasionirani čitalac koji je još u tinejdžerskim danima progutao lokalnu biblioteku, ostavio je svoj lični spisak preporuka: od Seneke i Leopardija, do Baudelairea i Pessoe.

„Ovo mjesto je postalo utočište“, primjećuje Barceló, naglašavajući da fondacija pruža krov piscima iz Palestine, Ukrajine, Rusije… Primjera radi, jedan od rezidenata je i Atef Abu Saif, rođen u izbjegličkom kampu Jabalia u Gazi, čije knjige govore o okupaciji i životu u vječitom konfliktu.

U tom trenutku pojavljuje se velika španska spisateljica Rosa Montero, koja je upravo stigla iz Madrida letom do Ženeve, pa vozom do Morgesa i potom automobilom do kampa. Ona je jedna od protagonistkinja festivala, uz rumunskog pjesnika Mirceu Cărtărescua i psihijatra Patricka Lemoinea, čija posljednja knjiga analizira mentalno zdravlje genija, od moguće bipolarne depresije Marie Curie do Picassovog narcizma.

„Ovo mjesto je čudesno!“, uzvikuje Montero, koja je švicarsku publiku osvojila svojom karizmom, ponašajući se kao još jedna obična rezidentkinja koja potpisuje knjige i čitaocima poklanja minijaturne figurice iz svoje torbe.

„Ova žena je veličanstvena! Priznajem da je nisam poznavao, ali potražit ću njene knjige na engleskom“, kaže Mateo Askaripour, mladi pisac koji je upravo stigao iz New Yorka. Sa majkom Jamajčankom i ocem Irancem, on je ovdje kako bi revidirao rukopis svoje treće knjige, „Pure Ox“, koju izdaje Penguin. Njegov debi, „Black Buck“, satira o rasizmu u tehnološkim kompanijama, dospio je na listu bestselera New York Timesa za samo nekoliko dana i donio mu trenutnu medijsku pažnju. Sada traži mir: „Ovo mjesto je savršeno, osjeća se pažnja posvećena svakom detalju. Vlada beskrajni mir. Posebno za nekoga ko dolazi iz zemlje u kojoj istina više nije istina, a ljude kao da više nije ni briga.“

Malo dalje, naslonjen na zid s kojeg se pruža pogled prema francuskim Alpima (i gdje se u vedrim danima vidi impozantna silueta Mont Blanca), pisac Rémy Ngamije pijucka kafu. Rođen je u Ruandi, ali su mu roditelji izbjegli u Namibiju zbog rata. Iz Windhoeka, glavnog grada te zemlje, on pokušava pokrenuti kulturne projekte, poput bijenala i prvog književnog časopisa. „Tamo kulturna scena praktično ne postoji. Volio bih da ovako nešto ima kod nas“, uzdiše Rémy, koji trenutno radi na zbirci pripovijedaka.

„Jesi li znao da sam imao salsa bar u Namibiji?“, šapuće Kolumbijac Antonio Ungar, dok se Rémy smije dodajući da Afrikanac zna više o latino muzici od njega samog. Razgovaramo nakon ručka u staklenoj kabini koju je projektovao čileanski arhitekta Alejandro Aravena, neposredno prije nego što će dobiti Pritzkerovu nagradu 2016. godine. Osim glavne strukture, svaku kabinu potpisuje drugi svjetski studio: japanski Kengo Kuma, brazilski Marcio Kogan, skandinavski Rintala-Eggertsson… Fondacija Michalski je sama po sebi impresivan arhitektonski manifest.

Brutalizam valovitog krova i 96 betonskih stubova ublažen je zelenilom i vinovom lozom koja ih polako prekriva. Dragulj fondacije je nesumnjivo njena veličanstvena biblioteka otvorena za javnost. Ulazna vrata su impresivna: preko deset metara masivne hrastovine, postavljena tako da repliciraju džinovske štapiće Mikada.

Kao neka nova Vavilonka biblioteka ili futuristička verzija benediktinskih opatija, ona na četiri sprata čuva više od 80.000 svezaka na različitim jezicima, od arapskog do ruskog. Bogata sekcija posvećena hispanske književnosti zauzima cijeli sprat i podijeljena je po zemljama. U skladu s filantropskim duhom fondacije, sve knjige se kupuju u nezavisnim knjižarama širom Evrope. Između polica, kožnih sofa i kutaka za čitanje, pojavljuju se upečatljiva umjetnička djela, poput monumentalnog rada Anselma Kiefera Universo-Islas (2017), veličanstvenog toma napravljenog od gipsa, akvarela i školjki mekušaca.

U kafiću pažnju privlači i prozor prepun starih farmaceutskih bočica. Na ružičastoj bočici tableta stoji natpis „Mučnina“ od Sartrea, na dugoj tubi „Ljubavnik“ Marguerite Duras, dok kondenzirana tečnost odgovara Homerovoj „Odiseji“: riječ je o instalaciji Literarna apoteka (2014) umjetnika Petera Wüthricha. „Književnost takođe liječi“, rezimira direktorica fondacije.

Na mapi svjetskih književnih rezidencija, Fondacija Michalski se pozicionirala kao jedna od najtraženijih i najprestižnijih. Nudi šezdesetak mjesta godišnje, u rasponu od nekoliko sedmica do dva mjeseca, ali broj prijava redovno premašuje 3.300, od kojih se može prihvatiti jedva dva posto.

Prije nego što padne mrak, nakon završenog pisanja, Julia Malye izlazi iz svoje kabine u čizmama i s kapom na glavi. Već dobro poznaje planinarske staze u podnožju Jure. Pješačit će oko dva sata među bujnim jelama i bukvama visokim preko trideset metara. Baš kao Thoreau u svom Waldenu i potrazi za suštinom života u divljini.

IZVOR: El Mundo