U prozi Faruka Šehića rijetko ima svakodnevnog jezika. U pažljivom prijevodu Elvire Veselinović odmah su prepoznatljivi različiti stilski registri ove žive evocacije. Pripovjedač piše o žeđi za krvlju kao da je to najprirodnija stvar, ležerno pripovijeda o ubijanju, jer mu je u ratu ubijanje doista bilo lako, bez ikakve grižnje savjesti

Na pitanje o čemu govori njegov Roman o Uni, Faruk Šehić odgovorio je rečenicom: “Čovjek pokušava prevladati svoju ratnu traumu.” Rođen 1970. godine, pisac je s 21 godinom postao vojnik kako bi branio svoju domovinu Bosnu, da bi na kraju napredovao i zapovijedao s jedinicom od 130 ljudi.

„Von der Una“, kako je njemački naslov, izazvao je 2011. godine veliki odjek u Bosni i Hercegovini, a Šehića smatraju izvanrednim autorom ratne generacije. “Ja sam jedan, a nas ima hiljade. Nesalomljivi, a ipak slomljeni”, kaže pripovjedač u prvom licu u romanu.

Međutim, naziv “roman” može biti zavaravajući. Pripovjedač objašnjava da nije vidio cijelu fresku rata, već samo njene dijelove, a fragmentirana proza odražava tu percepciju. Postoji gruba hronologija – djetinjstvo, rat, poslijeratno razdoblje – i neka vrsta okvirne priče: pripovjedač u Domu kulture svog grada naleti na probu indijskog putujućeg cirkusa, gdje postaje pokusni kunić za hipnozu fakira.

Sjećanja u koja sada uranja pripovijedaju se kao da su živa. Pripovjedač sebe vidi kao “hroničara nestalog vremena, potonulog, spaljenog vremena”; njegovi snovi, misli, vizije i sjećanja, međutim, slijede vlastite zakonitosti. Ulazi se u prostor svijesti gdje se vremenske razine neprestano prožimaju. Mnoga poglavlja duga su samo dvije ili tri stranice, a mjesta i teme neprestano se mijenjaju. Ponavljajući motiv je rijeka Una, mjesto čežnje za pripovjedača, kojem se uvijek iznova vraća; takođe i mitski nabijena kuća njegove nane, gdje sve stvari mirišu na rijeku, piše FAZ u recenziji njemačkog izdanja Šehićevog romana.

Obrađivanje traume počinje ponovnim pronalaženjem djetinjstva, jer rat briše sve što je bilo prije. Djetinjstvo se čini kao raj, gdje dijete sebe doživljava kao dio prirode: “Pijan od kišnih kapi, zastajao sam kraj svakog cvijeta čiji je pelud razmazala kiša.” Fasciniraju ga ribe i puževi, vidi krtice “koje isparavaju bujnu toplinu zemlje” i čeka proljeće, “dok zemlja ne strese snijeg s leđa.”

Rat je opisan tjelesno, neposredno – strah, život u šumi, tama “gušća poput motornog ulja”. No, istovremeno rat postaje prirodni fenomen – smjela estetizacija: “padale su minobacačke granate poput buketa cvijeća”, pucnji neprijatelja utihnu “poput iznenadne ljetne kiše”. Poslijeratno razdoblje, pak, je nadrealno; poznati svijet je neprepoznatljiv, jer u Bosanskoj Krupi, Šehićevom rodnom gradu, nije ostalo ništa osim ruševina. Uništena nanina kuća opisana je mješavinom sarkazma i poezije: “Iz ovih soba, koje nemaju ni pod ni strop, možeš poletjeti ravno u nebo. Sve stvari iz kuće upravo su to učinile.” Gore od ruševina su ružne, prevelike kuće koje su nikle iz ruševina “poput biljaka iz radioaktivne matične zemlje”.

U prozi Faruka Šehića rijetko ima svakodnevnog jezika. U pažljivom prijevodu Elvire Veselinović odmah su prepoznatljivi različiti stilski registri ove žive evocacije. Pripovjedač piše o žeđi za krvlju kao da je to najprirodnija stvar, ležerno pripovijeda o ubijanju, jer mu je u ratu ubijanje doista bilo lako, bez ikakve grižnje savjesti. Njegova volja za životom, međutim, toliko je snažna da, slijedeći zamah jezika, prelazi u suprotnost: “Tako sam volio svoj život da sam čak bio spreman za njega umrijeti.” Zna da se mora prisiliti “na najmračnija i najteža sjećanja”, “na ona koja su bila usađena u svima nama”: sjećanje na vlastite zločine. Široko zaobilazi “hangar za mučenje” gdje su mučeni srpski ratni zarobljenici, a ne može se tačno sjetiti okolnosti ubistva srpske seljanke, ustrijeljene za svojim kuhinjskim stolom.

Među likovima koji se neprestano pojavljuju je ludi Gargano. On živi kao odvojeni alter ego, doslovno unutar rana pripovjedača – naprimjer, u posjekotini na podlaktici. Gargano je, kaže pripovjedač, njegovo “pravo ja”, iako zna da ga nikada ne može susresti. Pa ipak, Garganov glas ga progoni: “To je bio tako težak osjećaj, kao da te tetoviraju iznutra, na sluznici unutarnjih organa.”

Iako „Von der Una“ crpi iz vlastitog iskustva autora, etiketa “autofikcija” nije pravedna. Ova nemirna proza, koja neprestano skreće i širi se, nadilazi iskustvo svog autora. “Postoji samo jedan način da se izađe iz ovog labirinta – uz pomoć sjećanja i jezika.” Šehićev stil nastaje iz načina na koji trauma puni njegov jezik, dovodeći ga do formulacija koje niko drugi ne bi pronašao.