Hadži Velijjudina Bakrača (Dugalića) džamija građena je od tesanog kamena i po svojoj vanjskoj formi je neobična i jedinstven primjer u Hercegovini. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika je na sjedinici održanoj 2005. godine donijela odluku kojom se mjesto i ostaci graditeljske cjeline Dugalića džamije (Džamija hadži Velijjudina Bakrača ili Velagina džamija) sa historijskom građevinom sahat-kule u Nevesinju proglašavaju se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

Nekoliko dana prije razornog zemljotresa koji je pogodio jug Turske 2023. godine Direkcija vakufa Turske preuzela je na sebe obavezu finansiranja izgradnje Dugalića džamije u Nevesinju. Tri godine kasnije džamija se polahko uzdiže.

Dugalića džamija je, osim po svojoj histrijskoj i estetskoj vrijednosti, kao druga najstarija džamija u Hercegovini, zanimljiva i zbog svoje neobične sudbine. Više puta je rušena i obnavljana, bila skladište žita i trgovačke robe, mjesto na kojem je sagrađena pretvarano je u parking, ali nikada nije nestala iz srca i sjećanja nevesinjskih Bošnjaka.

Njihovoj sreći nije bilo karaja kada se 2015. godine u Muftijstvu mostarskom rodila ideja o obnovi džamije. Krenulo se skromno, čišćenjem placa i pripremama za izgradnju, prikupljanjem sredstava, a sve je dobilo na zamahu kada je Direkcija vakufa Turske odobrila sredstva za izgradnju džamije i pratećih objekata.

Hadži Velijjudina Bakrača (Dugalića) džamija građena je od tesanog kamena i po svojoj vanjskoj formi je neobična i jedinstven primjer u Hercegovini. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika je na sjedinici održanoj 2005. godine donijela odluku kojom se mjesto i ostaci graditeljske cjeline Dugalića džamije (Džamija hadži Velijjudina Bakrača ili Velagina džamija) sa historijskom građevinom sahat-kule u Nevesinju proglašavaju se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

U vrijeme kada se zvala Džamija Hadži Velijjudina Bakrača imala je munaru, visoku, i na njoj šerefet, prostran. Kazuje se da je bila prigrađena uz desni zid, oktogonog, što će reći osmougaonog oblika, visoka 12 metara.

Sin Velijjudina Bakrača, osnivača ove džamije, otišao je u Istanbul i tamo svršio nauke. Taj sin zvao se Šaban. Tako, pozivajući se na Safvet-bega Bašagića i osmanske sidžile, piše historičar Hivzija Hasandedić u knjizi Muslimanska baština istočne Hercegovine. Otišao je u Istanbul 1616. godine i “svršio nauke i posvetio se ulemanskom pozivu. Tamo je predavao na više medresa i kasnije prešao u kadije. Godine 1635. imenovan je vrhovnim kadijom (mulom) u Šamu (Sirija), a 1638. u Kairu. Godine 1650. postao je vrhovni vojni sudac Anadolije (sadri Anadol kazasker), a 1654. sadri Rum. Umro je početkom 1659. poštovan od prijatelja i protivnika.”

Imao je Velijjudin Bakrač još jednog sina, piše Hasandedić. Ali historija mu ne zabilježi ime, mada je u Nevesinju izgradio hamam i han i uvakufio tri dućana i kahvu. Taj je vakuf potkraj 19. stoljeća davao i do 200 forinti godišnjeg prihoda. Kazuje se da je hamam sagrađen ispod same Careve džamije, a stari Nevesinjci pričali su da ga je izgradio predak stare nevesinjske porodice Kolakovića. Lokalitet na kojem je bio i danas se zove Hamam.

Za razliku od njegovih sinova, o samom Hadži Velijjudinu Bakraču gotovo se ništa ne zna. Njegovo ime stajalo je, skromno, i bez velikih epiteta, uklesano na kamenu ploču koja stajaše iznad ulaznih vrata ove džamije. Pisalo je ovako: “Kad Veli-aga, dobrotvor i čovjek pobožan, podiže ovu džamiju, oni koji za to čuše, darovaše joj ovakav tarih: Ovaj uzvišeni kutak dom je štovatelja Svevišnjeg Boga, godina 921. (1515).” Izgrađena je, dakle, 1515. godine, pa prema tome, riječ je o najstarijoj džamiji u Hercegovini nakon Bajazit-Veline džamije. Još se zna da je vakif Hadži Velijjudin sagradio uz džamiju i mekteb i medresu. Ne zna se kada je medresa prestala s radom i kada je srušena, a mekteb je radio sve do austrougarske okupacije.

Džamija se zvala Hadži Velijjudina Bakrača sve do “Nevesinjske puške”, kada je doživjela sudbinu većine istočnohercegovačkih džamija. Porušili su je ustanici i Crnogorci kada su u praskozorje 29. augusta 1875. godine provalili u Nevesinje i počeli da pljačkaju, da ubijaju, da pale i ruše na sve strane. Pobili su tada i nekoliko vjernika koji su pošli na sabah u ovu džamiju. U knjizi Hercegovina i Crna Gora 1875–1878 historičar Mirko Radoičić tvrdi da je 1.200 ustanika udarilo na kasabu Nevesinje i da su je svu spržili.

Pet godina poslije džamiju nanovo je podigao i munaru ozidao mutavelija Bakračevog vakufa Mula Hadžo Dugalić, iz bogate i ugledne porodice koja je imala kuće i bašče oko ove džamije i decenijama ranije brinula se o njoj, pa je otad narod zove Dugalića džamija. Nakon obnove, munara je ostala bez šerefeta, bila je kraća od srušene i imala je u svom tijelu “dvanaest na ćemer građenih prozorčića, kroz koje je mujezin gledao kada je učio, i ona je po svojoj formi predstavljala nešto neobično i jedinstveno”.

Takva, s tom neobičnom munarom, stajala je Dugalića džamija ravnih šezdeset godina i u njoj su vjernici klanjali namaze i Bajrame, a mujezin učio kroz njenu munaru. Sada je bila u zaštiti porodice Korkut. Godinama je imam u njoj bio Mustafa-efendiju Korkut, a Derviš Korkut, šerijatski sudija u Nevesinju, inicirao je popravke na njoj šest godina pred Drugi svjetski rat.

Nedugo nakon toga bit će sasvim zatvorena. Posljednji imam u njoj bio je Hamid-efendija Kolaković. Nakon Drugog svjetskog rata komunističke vlasti su džamiju koristile kao skladište žita. Naime, u jeku krize odnosa sa Sovjetskim savezom, kada se očekivao napad Sovjeta na Jugoslaviju, iz Sjedinjenih Američkih Država dopremljena je pomoć Jugoslavoji u žitu, koje se, u iščekivanju napada krilo u objektima za koje se ne bi pretpostavilo da su skladišta. Jedan od takvih objekata bila je Dugalića džamija. Kada je opasnost prošla džamija je, kao skladište, data na korištenje trgovačkom preduzeću Velež.

Početkom 90-ih godina džamija je vraćena Islamskoj zajednici, te su krenule pripreme da se ona obnovi. No, došla je Agresija na Bosnu i Hercegovinu. Godine 1992., kada se u Nevesinjskom polju i po cijeloj istočnoj Hercegovini obračunavalo sa svime na čemu se temeljiše principi islamske kulture, Dugalića džamija bi srušena i sravnjena sa zemljom. Džamiju i mekteb minirali su stručnjaci kako ne bi oštetili crkvu koja se nalazi desetak metara od nje, i još neke okolne objekte. Nakon njih došli su bageri i kamioni i sav kamen i ostali materijal otjerali u nepoznato. Poslije su izravnali teren i formirali parkiralište i stavili kontejnere za smeće, a uz dio haremskog zida, koji je preživio jer se nalazio uz sahat-kulu, pred zimu su slagana drva.