Tradicija hodočašća ima duboke korijene u Bosni i Hercegovini koji započinje još sredinom 15. stoljeća preko zapovjednika utvrde Hodidjed, hadži Mehmeda, pa sve do 1615. godine i prvog sačuvanog domaćeg putopisa hadži Jusufa Livnjaka, čime se obavljanje pete islamske dužnosti trajno upisalo u kulturni i društveni identitet ovih prostora

Meka je duhovno središte islamske vjere prema kojem se svakog dana okreće milijardu i po muslimana. Ipak, u danima kada se oko dva i po miliona vjernika slije u ovaj sveti grad radi obavljanja hadža, Meka postaje najživlje mjesto na planeti. Hadž predstavlja jedan od pet stubova islama kojih se mora pridržavati svaki praktični musliman, a obavlja se svake godine između osmog i dvanaestog dana zu-l-hidžeta, posljednjeg mjeseca lunarnog islamskog kalendara.

Tokom ovog hodočašća obilaze se Meka i obližnja sveta mjesta Arafat, Mina i Muzdalifa, gdje hadžije obavljaju niz rituala u znaku jedinstva i slavljenja Boga. Korijeni hadža sežu dva milenija prije nove ere, kada su Ibrahimova žena Hadžira i njihov mali sin Ismail ostali u pustinji, stigavši u Arabiju iz Palestine kako bi se zaštitili od ljubomore Ibrahimove prve žene Sare.

U trenucima kada je Ismail bio blizu smrti od žeđi, Hadžira je bjesomučno trčala između brda Safa i Marva tražeći vodu, sve dok melek Džebrail nije dotakao zemlju i stvorio izvor svježe vode, danas poznat kao Zemzem. Na tom mjestu, po Božijoj naredbi, Ibrahim i Ismail su sagradili Kabu, malu kamenu građevinu koja je postala stjecište svih vjernika.

Vremenom je Meka, zahvaljujući izvoru Zemzem, izrasla u uspješan grad, ali su njeni stanovnici postepeno usvojili politeističke ideje i svetilište pretvorili u hram idola. Povratak izvornim tradicijama uslijedio je 628. godine kada je Poslanik Muhammed krenuo na put sa 1400 sljedbenika, što je ostalo zabilježeno kao prvo hodočašće u islamu. Već 630. godine, Muhammed je predvodio vjernike na prvom službenom hadžu, uništivši idole i ponovo posvetivši Kabu Bogu.

Današnji hadžijski obredi vjerno repliciraju taj historijski put, uključujući Hadžirino trčanje između Safe i Marve, simbolično kamenovanje Šejtana, klanje kurbana u ime Ibrahimove spremnosti na žrtvu, te stajanje na planini Arafat s koje je Muhammed održao posljednju propovijed. Centralni ritual završava se tavafom, kruženjem oko Kabe, ogromne crne kocke u središtu džamije Mesdžid al-Haram, koju vjernici obilaze sedam puta u smjeru suprotnom od kazaljke na satu. Ispunjenje ovih propisa hodočasniku donosi obećanje neba, ali i društveni ugled kroz titulu hadžije.

Tradicija ovog putovanja duboko je ukorijenjena i u Bosni i Hercegovini, gdje se prvi zapisi o hadžijama pojavljuju još u petnaestom stoljeću. Sa učvršćivanjem osmanske vlasti sredinom tog vijeka i širenjem islama na potezu od Skoplja do sarajevskog Hodidjeda, bilježe se i prvi vjerski objekti, poput džamije u Ustikolini. Upravo u vojnoj posadi tvrđave Hodidjed, između 1455. i 1463. godine, historijski izvori pronalaze prvog bosanskog hodočasnika, zapovjednika tvrđave hadži Mehmeda, čije porijeklo i tačna godina odlaska u Meku ostaju nepoznati.

Stoljećima kasnije, 1615. godine, Hadži Jusuf Livnjak, mujezin Lalapašine džamije u Livnu, napisao je prvi bh. putopis s hadža, s kojeg se u Bosnu vratio nakon godinu i deset dana putovanja. Zaslugom Mehmeda Mujezinovića, ovaj najstariji domaći putopis preveden je sa turskog jezika i prvi put predstavljen javnosti 1974. godine u časopisu Život.