Ali Fehmi Džabić, istaknuti vođa Pokreta za vjersko-prosvjetnu autonomiju muslimana Bosne i Hercegovine, imao je ključnu ulogu u zalaganju za prava bosanskih muslimana pod Austro-Ugarskom vlašću

U posljednjem broju “Anala Gazi Husrev-begove biblioteke” Munir Mujić istražuje dva značajna trenutka u Džabićevom aktivizmu: putovanje njegove delegacije u Istanbul 1902. godine radi osiguravanja osmanske podrške za autonomiju te njegov odgovor na aneksiju 1908. putem memoranduma upućenog arapskim zastupnicima u Osmanskom parlamentu u januaru 1909. Mujićeva analiza uključuje neposredni povijesni mikrokontekst Džabićevog pothvata 1902. – njegove napore da angažira osmanske vlasti, Austro-Ugarska ometanja kao i formalne osmanske reakcije na aneksiju, ograničene na predstavke i memorandume. Bosna Mujićevo istraživanje objavljuje u skraćenom izdanju

Muslimanski pokret za vakufsko-mearifsku (vjersko-prosvjetnu) autonomiju odvijao se od 1889. do 1908. godine, kada je Austro-Ugarska pristala udovoljiti glavnini zahtjeva pokreta. Skoro istovremeno, od 1892. do 1905. odvijao se i srpski pokret za crkveno-školsku autonomiju, dijeleći s njime neke zahtjeve, ciljeve i strategije u nastupu prema austrougarskim vlastima, ali zajedništvo ta dva pokreta nikada nije bilo do kraja definirano i formalizirano.

Razlozi koji su doveli do pokreta bosanskohercegovačkih muslimana za vjersko-prosvjetnu autonomiju pobrojani su u memorandumu i predstavkama za autonomiju, a odnosili su se na teško stanje muslimana nakon okupacije, pokatoličavanje muslimana, oduzimanje, uništavanje i skrnavljenje vjerskih objekata i grobalja, loše stanje mekteba i medresa, te na zahtjev za uspostavu vjerske samouprave. U okviru ovoga posljednjeg bilo je, za vlast najspornije, pitanje izbora reisul-uleme uz ovlaštenje (menšuru) Mešihata, odnosno šejhul-islama iz Istanbula. U drugoj etapi, snažnijim učešćem veleposjednika u pokretu, ovim pitanjima pridodano je i pitanje agrarnih odnosa.

Muslimanski pokret za vjersko-prosvjetnu (vakufsko-mearifsku) autonomiju, aktivan od 1889. do 1908., nastojao je riješiti pogoršane uslove života bosanskih muslimana nakon Austro-Ugarske okupacije 1878. Istodobno, od 1892. do 1905. godine, srpski pokret za crkveno-školsku autonomiju slijedio je slične ciljeve, iako dva pokreta nikada nisu u potpunosti formalizirala saradnju. Zahtjevi muslimanskog pokreta, izneseni u memorandumima i predstavkama, uključivali su zaštitu od prisilnog pokatoličavanja, očuvanje vjerskih mjesta i groblja, poboljšanje mekteba i medresa te uspostavu vjerske samouprave – posebno sporno pitanje izbora reisul-uleme uz ovlaštenje osmanskog šejhul-islama u Istanbulu. Do 1908. Austro-Ugarska je pristala na većinu zahtjeva, no to se poklopilo s aneksijom, preusmjerivši fokus muslimanskih pritužbi.

Nakon godina neuspješnih pregovora s Austro-Ugarskim vlastima – predstavke Zemaljskoj vladi u Sarajevu, Zajedničkom ministarstvu finansija pod ministrom Kállayem i caru Franji Josipu I nisu dale rezultate – Džabić, smijenjen s položaja mostarskog muftije 1900. godine, poveo je delegaciju od šest članova u Istanbul krajem januara 1902. Cilj mu je bio pridobiti podršku osmanskog sultana i šejhul-islama. To je uslijedilo nakon neuspjelog pokušaja 1900. da se zajedno sa srpskom stranom apelira na evropske potpisnice Berlinskog ugovora, od čega su Srbi odustali.

Raniji napori za angažiranje osmanskih vlasti uključivali su apele muslimanskih veleposjednika Derviš-bega Miralema i Ali-bega Firdusa osmanskom ambasadoru u Beču 1901. godine, nagovještavajući mogući muslimansko-srpski savez za autonomnu Bosnu pod osmanskim suverenitetom. Druga predstavka, koju je Rifat Riza Muderizović predao osmanskoj ambasadi u Parizu u aprilu 1901. godine, detaljno je opisivala nevolje bosanskih muslimana i njihovu želju za očuvanjem veza s Hilafetom.

Džabićeva veza s Istanbulom bila je očita: 1895. dobio je osmanski Orden Medžidija trećeg stepena, čime je prkosio Austro-Ugarskim vlastima koje su se opirale takvim vezama. Njegova smjena s mjesta muftije djelimično je pripisana tom priznanju, kako je navedeno u predstavci Pokreta Kállayu 1900. Ohrabren obećavajućim signalima iz Istanbula – poput pisma Muharem-ef. Smaiša Džabićevu saradniku Salihagi Bičakčiću u januaru 1902. godine, u kojem se prenosi podrška velikog vezira – Džabić je vidio priliku. Na sastanku u sarajevskom Morića hanu pozvao je na brzu akciju, primijetivši promjenu u osmanskoj naklonosti.

Delegacija – koju su činili Džabić, Salihaga Bičakčić, Osman-ef. Prcić, Sulejman-beg Cerić, Hamdi-beg Hasanpašić i Skender-beg Kulenović – stigla je u Istanbul 3. februara 1902. Austro-Ugarski agenti pomno su pratili njihove aktivnosti. Srdačno dočekani od bosanskih iseljenika, primljeni su na sultanov dvor (iako ne izravno kod sultana) i smješteni u carskoj musafirhani.

Početni optimizam potakle su posjete osmanskim zvaničnicima, uključujući šejhul-islama, i izvještaji o prevođenju memoranduma i predstavke (arzuhala). Međutim, Austro-Ugarske vlasti brzo su reagirale: do četvrtog marta Džabić je proglašen neovlaštenim iseljenikom zbog navodnog poticanja na iseljavanje, što je bila sudbina koju je uskoro podijelio Bičakčić, dok su Cerić i Hasanpašić optuženi za narušavanje javnog mira.

Memorandum predan sultanu šestog februara 1902. opisivao je teško stanje bosanskih muslimana, potrebu za uključivanjem Mešihata u izbor reisul-uleme i zaštitu vjerskih prava, pozivajući se na osmanski suverenitet prema Berlinskom ugovoru. Kállay ga je smatrao opasno neodređenim, iako ga osmanske vlasti navodno nisu razmatrale. Do 22. aprila arzuhal velikom veziru ponovio je te molbe, ističući prekinute veze s Hilafetom i Austro-Ugarske odmazde protiv delegacije, prijetivši masovnim iseljavanjem ili muslimansko-srpskim savezom ako zahtjevi ne budu ispunjeni. Ipak, osmanski odgovori ostali su nedostižni, zaglibljeni u birokratiji. Pojavile su se unutrašnje nesuglasice – Džabić se protivio uključivanju agrarnih pitanja koja su favorizirali veleposjednici – što je dovelo do odlaska Bičakčića i Cerića iz delegacije do novembra 1902.

Značajan dokument koji je Džabić sam predao velikom veziru 11. decembra 1902. ponovio je pritužbe delegacije, napominjući njihov 16-mjesečni boravak i status izgnanika. Osmanski odgovor bio je mlak, predlažući diplomatske kanale preko austrijske ambasade, očito izbjegavanje. Do početka 1903. napori delegacije oslabili su; Cerić je preminuo u Istanbulu, Bičakčić se vratio u Sarajevo, a u augustu su Džabić i ostali prihvatili osmanska imenovanja – Džabić kao profesor na Darülfünunu – što je izazvalo optužbe za napuštanje cilja. U aprilu 1906. predao je vodstvo novoj delegaciji iz Bosne, čime je završio njegovo izravno sudjelovanje u borbi za autonomiju.

Austro-Ugarska aneksija Bosne i Hercegovine sedmog oktobra 1908. godine, ubrzo nakon Mladoturske revolucije koja je vratila ustavno uređenje, izazvala je široku negodovanje u Osmanskom Carstvu. Bojkoti Austro-Ugarske robe i niz predstavki i pamfleta protestvovali su protiv tog poteza. Formalne reakcije uključivale su predstavku od 15. januara 1909. Bosanskohercegovačko-osmanskog dobrotvornog društva, koju su napisali Salih Safvet Bašić i Munib Kapetanović, osuđujući 30 godina Austro-Ugarskog ugnjetavanja i odbijanje delegacije 1902. od strane sultana.

Drugi memorandum, vjerojatno od Muslimanske narodne organizacije (MNO) pod vodstvom Ali-bega Firdusa u februaru 1909. godine, prikupio je hiljade potpisa, osuđujući aneksiju kao sramotnu prodaju za 2,5 miliona lira i nudeći deseterostruki iznos za očuvanje osmanskih veza.

Ali Rušdi Kapić napisao je dvije oštre predstavke u januaru 1909. godine, kritizirajući vladu velikog vezira Kamil-paše zbog pristanka na aneksiju i pozivajući Parlament da je odbije. Njegovi spisi, preklapajući se s Džabićevim memorandumom iz 1909., upućuju na saradnju. Unatoč tim naporima, Osmanski parlament ratificirao je protokol o aneksiji 26. aprila 1909. godine, nakon pregovora mladoturaka koji su dali prednost stabilnosti nad otporom.

U januaru 1909. godine, Džabić, tada profesor na Darülfünunu, napisao je memorandum arapskim zastupnicima u Osmanskom parlamentu pod naslovom al-Taqdima wa al-taḏkira li al-sāda mab‘ūṯī bilād al-‘Arab wa al-mutakallimīn bi al-luġa al-‘arabiyya al-šarīfa. Napisan na arapskom kako bi privukao njihov osjećaj, odražavao je kritike Alija Rušdija, ali je usvojio oštriji politički ton, odražavajući ozbiljnost aneksije nad prijašnjim brigama o autonomiji.

Izbjegavajući izravne napade na Kamil-pašu ili mladoturke, Džabić je suptilno osporio njihov pristanak na kompenzaciju, pozivajući Parlament da odbije vladinu odluku kao moralni i politički imperativ u novom ustavnom dobu. Upozorio je na masovno iseljavanje muslimana ako aneksija ostane na snazi, navodeći povijesne primjere i analizirao evropske odnose moći kako bi tvrdio da Austro-Ugarska ne bi riskirala rat ako bi bila izazvana.

Unatoč svojoj rječitosti, memorandum nije uspio uvjeriti Parlament, gdje su mladoturci i njihovi saveznici, dajući prednost pragmatizmu, osigurali 134 glasa za protokol nasuprot 18 glasova protiv petog aprila 1909.

Džabićeva misija u Istanbulu 1902. tražila je osmansku podršku za autonomiju bosanskih muslimana, ali se susrela s ravnodušnošću i Austro-Ugarskom sabotažom, završivši njegovim izgnanstvom i raspadom delegacije do 1906. Njegov memorandum iz 1909. godine, hrabar stav protiv aneksije, pokazao je prijelaz na politički oštar diskurs, no nije uspio promijeniti osmansku kapitulaciju. Ti napori, sačuvani u predstavkama i memorandumima, ostaju ključni artefakti bošnjačkog otpora, osvjetljavajući borbu za identitet i prava usred carskog previranja.

Austro-Ugarske vlasti nastojale su na različite načine diskreditirati Džabića pa su mu pod optužbom za „podsticanje naroda na iseljavanje” zabranile povratak u Bosnu i Hercegovinu. Džabić je pokušavao uz pomoć utjecajnih bošnjačkih iseljenika u Istanbulu i činovnika u osmanskoj vlasti koji su bili porijeklom iz Bosne i Hercegovine zainteresirati osmansku vlast za rješavanje pitanja za koja se zalagao Pokret za vjersko-prosvjetnu autonomiju. Ta pitanja odnosila su se na zaštitu ličnih i vjerskih prava muslimana, poštivanje osmanskog suvereniteta u skladu s Berlinskim ugovorom i Novopazarskom konvencijom, zaštitu vakufske imovine, subvencije vjerskim obrazovnim institucijama, sudjelovanje šejhul-islama u procesu izbora reisul-uleme u Bosni i Hercegovini, te na omogućavanje povratka Džabićeve delegacije u Bosnu i Hercegovinu.

U tom cilju u Istanbulu je sastavljeno nekoliko memoranduma i predstavki koje su predate osmanskim vlastima. Džabić i njegova delegacija doživjeli su razočarenje. Molbe i žalbe iznesene u memorandumima i predstavkama nisu odbačene, ali nisu ni podržane. One su jednostavno prešućene.

Od početka 1903. godine Džabićeva delegacija prestala je s djelovanjem. Aprila 1906. Džabić je predao ovlaštenja drugoj delegaciji koja je u Istanbul došla iz Bosne i Hercegovine da može u Bosni i Hercegovini voditi aktivnosti Pokreta za vjersko-prosvjetnu autonomiju. Džabić se ponovo javlja 1909. godine, nakon aneksije Bosne i Hercegovine. Te godine predato je nekoliko memoranduma i predstavki velikom veziru i Osmanskom parlamentu u kojima su iznošeni različiti pravni i politički argumenti protiv aneksije, koji su bili popraćeni emocionalnim podsjećanjima na veze bosanskohercegovačkih muslimana i Osmanskog Carstva.

Cilj je bio utjecati na velikog vezira da preispita prihvaćanje aneksije, odnosno utjecati na Osmanski parlament da odbaci prihvaćanje aneksije od strane Vlade. Džabić je u vezi s tim napisao memorandum arapskim poslanicima u Osmanskom parlamentu. Njegov diskurs u ovom memorandumu naglašeno je politički, odlučniji i izravniji u odnosu na diskurs memoranduma vezanih za vjersko-prosvjetnu autonomiju. U Džabićevom memorandum ne spominju se pitanja vezana za vjersko-prosvjetnu autonomiju. Aktuelnu vladu i velikog vezira Kamil-pašu, koji je u tom trenutku uživao povjerenje i podršku mladoturaka, ne kritikuje izravno, vjerovatno zbog opreza.

Na posredan način spočitava mladoturskom Komitetu jedinstva i napretka prihvaćanje novčane kompenzacije za teritoriju Bosne i Hercegovine. Stavlja do znanja članovima Osmanskog parlamenta da je sada na njima zadatak da ne prihvate sporazum o aneksiji, te da u vrijeme ustavnosti za koju su se borili nemaju pravo tražiti izliku u pogrešnim postupanjima sultana u prošlosti. Džabić u memorandumu donosi i prilično detaljnu analizu političke i vojne situacije u Evropi, kojom želi dokazati da Austro-Ugarska zbog različitih faktora ne bi smjela povesti rat protiv Osmanskog Carstva ako bi Osmansko Carstvo odbacilo njenu odluku o aneksiji Bosne i Hercegovine.

Memorandum koji je Džabić uputio članovima Osmanskog parlamenta, kao ni memorandumi i predstavke što su ih su uputili drugi pojedinci ili udruženja nisu uspjeli pridobiti ni približno potreban broj glasova za odbacivanje protokola o aneksiji. No, to su svakako tekstovi koji zauzimaju važno mjesto u bošnjačkoj historiji.