Miljacka je stoljećima bila i saveznik i neprijatelj Sarajeva. Omogućavala je život kroz opskrbu drvetom i ledom ali je svojim bijesom rušila mostove, kuće i odnosila živote. Tao je i danas, Miljacka u danima velikih kiša podsjeća da priroda uvijek ima posljednju riječ.
Sarajevo, smješteno u dolini rijeke Miljacke, kroz svoju burnu historiju često je bilo osatvljeno na milost i nemilost prirodnih nepogoda – požara, kuge i, najviše od svega, poplava. Iako nije smješteno na nekoj velikoj i snažnoj rijeci, Miljacka, kao brza gorska rijeka, više je puta pokazala svoju razornu snagu, ostavljajući tragove uništenja u gradu, posebno u čaršiji i na mostovima.
Prva pouzdano zabilježena poplava dogodila se početkom februara 1557. godine. Jaka jugovina rastopila je snijeg, a nabujala Miljacka razvalila je bent, porušila Isa-begove mlinove, mostove i prouzročila značajnu štetu. Već tada se pokazalo da Miljacka, iako mala rijeka, može biti nemilosrdna kada priroda udari svom snagom. Sljedeća značajna poplava zabilježena je prije petog aprila 1739. godine, kada je sarajevski kadija podnio zahtjev za popravak Careve, Latinske i Alipašine ćuprije. U tom se dokumentu navodi da je teška zima s obilnim snijegom, praćena snažnom kišom, izazvala poplavu koja je uništila oko stotinu mostova i prelaza.
Jedan od najpoznatijih sarajevskih hroničara, Mula Mustafa Bašeskija, detaljno je opisao nekoliko poplava, a posebno se ističe ona od 15. novembra 1791. godine, koju smatraju najstrašnijom u historiji grada. Devete noći nakon Kasuma, 16. novembra, bujica je porušila sve mostove osim Šeherćehajine ćuprije, koju je 1029. godine (po hidžretskom kalendaru) sagradio Hadži Husein. Voda je sravnila nasip na Bendbaši, uništila kuće u Latinskoj i Čekrčijinoj mahali te prouzročila ogromnu materijalnu štetu.
Bašeskija također spominje poplavu iz 1778. godine, u mjesecu džumadel-evelu (28. maja – 26. juna). Bujica je poplavila Abadžiluk i Baščaršiju, pretvorivši ih u “more” blata. Uništila je zidove, odnijela stoku, a jedan čovjek, rob Maše Aračadžije, utopio se pokušavajući spasiti daske koje je nosila voda.
Osman-efendija Šugli, još jedan značajan kroničar, bilježi poplavu iz augusta 1696. godine, godinu prije provale Savojskog u Sarajevo. Miljacka je tada oštetila mostove, razvalila bent i Isa-begove mlinove.
Nakon Austro-Ugarske okupacije 1878. godine, poplave su nastavile pustošiti grad. U studenom 1881. godine Miljacka je uništila Mustafa-pašin most, a novine su izvijestile da je most pukao zbog žestokog udara vode u srednje stubove. Detaljan izvještaj iz tog vremena opisuje kako je kiša padala danima, uz grmljavinu i munje, a Miljacka je rapidno narasla, rušeći kuće, mostove i noseći drva s benta. Na Hisetima je voda srušila sedam kuća, a stanovnici su spašeni zahvaljujući brzoj intervenciji vojske i policije.
Godine 1892. poplava je dosegla strašne razmjere – u predgrađima su se vidjeli samo krovovi jednokatnih kuća. Novembra 1896. održan je dobrotvorni koncert u novoj gradskoj vijećnici kako bi se prikupila pomoć za stradale.
Austro-Ugarska vlast brzo je shvatila opasnost koju Miljacka predstavlja te je 1886. započela projekt regulacije njenog korita, koji je trajao jedanaest godina. Uređeno je 3,5 kilometara korita s visokim zidovima do pet metara, a izgrađeni su ispusti za kišnicu i topljenje snijega. Radovi su počeli između Latinske ćuprije i mosta Ćumurija, a nastavljeni su prema Bendbaši i Vijećnici. Ova regulacija omogućila je gradnju značajnih objekata poput Glavne pošte (1913.) i Pravosudne palate (1918.). U slučaju opasnosti, s Žute tabije ispaljivano je šest topovskih hitaca kao upozorenje.
Ni u modernom dobu Sarajevo nije bilo pošteđeno poplava. Godine 1965. poplava je uzela jedan život uz veliku materijalnu štetu, dok je 1988. Bistrički potok izazvao haos. Nakon Opsade, poplave 2003., 2005. i 2014. godine pokazale su da priroda i dalje ima ogromnu moć a u oktobru 2003. čamci su spašavali stanovnike Otesa i Rajlovca, dok su 2014. katastrofalne poplave ostavile takođe dubok trag.
Miljacka je stoljećima bila i saveznik i neprijatelj Sarajeva. Omogućavala je život kroz opskrbu drvetom i ledom ali je svojim bijesom rušila mostove, kuće i odnosila živote. Tao je i danas, Miljacka u danima velikih kiša podsjeća da priroda uvijek ima posljednju riječ.
