Prema službenim podacima Javne ustanove JUSP Jasenovac, u koncentracijskom logoru Jasenovac ubijeno je 83.145 osoba, 39.570 muškaraca, 23.474 žene i 20.101 dijete mlađe od četrnaest godina. (Ustanovljeno poimenično.) Organizatori i govornici skupa tvrdili su da ti brojevi nisu vjerodostojni i da logor nije bio „logor smrti”, već radni logor.

Okrugli stol pod naslovom „Znanstveni pristup istraživanju žrtava Jasenovca” iskorišten je kao platforma za revizionističke tvrdnje o logoru Jasenovac. Organizirali su ga zastupnici klubova DOMiNO i Hrvatski suverenisti, a glavni govornici, među kojima su bili Igor Vukić (predsjednik Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac), znanstvenik Nikola Banić i publicist Pero Šola, iznijeli su niz osporavanja službenih brojeva i prirode logora koje su prepoznali mnogi promatrači kao pokušaj umanjivanja zločina nazvanog ustaškim.

Prema službenim podacima Javne ustanove JUSP Jasenovac, u koncentracijskom logoru Jasenovac ubijeno je 83.145 osoba, 39.570 muškaraca, 23.474 žene i 20.101 dijete mlađe od četrnaest godina. (Ustanovljeno poimenično.) Organizatori i govornici skupa tvrdili su da ti brojevi nisu vjerodostojni i da logor nije bio „logor smrti”, već radni logor.

“Prema vjerodostojnim izvorima Jasenovac nije bio logor smrti, nego radni logor,” izjavio je Vukić. Oni su također ustvrdili da masovna ubijanja djece iz navedenih podataka nemaju potvrdu u izvornim izvorima. U svom nastupu Vukić rekao je: „U logoru nije bilo veće skupine djece, osim dječaka iz Jasenovca i okolice koji su pohađali školu za razne obrte. Nisu se ondje duže zadržavali, a niti su bili ubijani. […] Na popisu JUSP-a stoji da je ubijeno 20 tisuća djece, no takva masovna ubojstva ne potvrđuje nijedan vjerodostojan izvor. To je jedna od najgorih laži.”

Organizatori skupa i govornici nisu iznijeli alternativne konkretne brojke žrtava, ali tvrde da je stvarni broj značajno manji od službenih i da su kapaciteti logora bili nedovoljni za velike brojke zatočenih i pobijenih. Vukić je primjerice naveo da logor Jasenovac i logor u Stara Gradiška „nisu imali kapacitete za veliki broj zatočenika” te da je na području Jasenovca pronađeno oko 750 posmrtnih ostataka, a na području Stare Gradiške oko 250.

U konkretnim formulacijama, logor “nije bio logor smrti nego radni logor u svrhu izolacije građana nepoćudnih tadašnjim vlastima, poput Jevreja i Roma, ili onih koji su kažnjeni prisilnim radom zbog ‘protudržavnih djela’,” rekao je Vukić. Dodao je da su u logoru postojali uvjeti kao što su zdravstvena zaštita, glazbeni sastavi, mogućnost bavljenja sportom i dopisivanja s obitelji, što po njegovu mišljenju raskriva mit o masovnim ubojstvima čija razmjera tvrdi da nije bilo.

Reakcije na ovaj skup bile su oštre. Klub zastupnika SDP ranije je zatražio zabranu skupa, a na početku saborske sjednice jedna od njihovih zastupnica, Kristina Ikić Baniček, istaknula je da je današnji dan „tužan dan za Hrvatski sabor koji je iskorišten kao kulisa jednom odvratnom revizionističkom skupu ljudi koji nemaju ni časti ni obraza kada su odlučili naš zajednički dom, našu katedralu hrvatske državnosti, zloupotrijebiti za svoju prljavu rabotu.” Također je ustvrdila da prisustvo takvog skupa u parlamentu upravlja institucijom koja „neminovno signalizira da je revizionizam institucionalno prihvatljiv”.

Predsjednik Sabora Gordan Jandroković odlučno je odbacio tvrdnje da je parlament stao iza skupa, poručivši da klubovi imaju pravo organizirati događaje, ali da Sabor nije organizator i nema funkciju cenzora govora. Jandroković je jasno izrazio da je ranije osudio zločine počinjene u NDH, te da nije moguće miješati institucionalnu poziciju Sabora sa aktivnostima pojedinačnih klubova.

Na međunarodnom i stručnom planu, ovaj skup prepoznat je kao opasan pokušaj relativizacije ustaških zločina. Činjenica da su govornici otvoreno osporili brojku od 83.145 žrtava prema JUSP-u, i iznijeli potpuno drugačiju interpretaciju prirode logora, stavlja njihovo izlaganje unutar dotada utvrđenih linija revizionizma. U znanstvenoj literaturi i međunarodnoj javnosti relativizacija ili negiranje logora smrti u Jasenovcu formalno se smatra oblikom negacionizma.

U širem kontekstu, današnji pokušaji relativizacije zločina u Jasenovcu stoje u oštrom kontrastu s izjavama prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. On je 1996. godine, prilikom polaganja vijenca u Jasenovcu, jasno kazao da se ondje odaje počast „žrtvama fašizma i NDH, ali i onima koje je pogubio komunistički režim”, naglašavajući da „spomen-područje Jasenovac treba podsjećati hrvatski narod na stradanja pod različitim zastavama”.

Iako je Tuđman problematizirao manipulacije brojevima, nikada nije negirao karakter Jasenovca kao ustaškog logora smrti. Upravo stoga današnji revizionistički pokušaji, koji se pozivaju na „znanstveno propitivanje”, stoje u suprotnosti ne samo s historijskim činjenicama, nego i s temeljnim državnim odnosom prema zločinu NDH.

Podsjetimo, logor Jasenovac bio je jedan od najgorih zločinačkih sistema u okviru režima Nezavisne Države Hrvatske, gdje su sistematski ubijani Srbi, Jevreji, Romi, Bošnjaci, komunisti i politički nepoćudni Hrvati. Ti su zločini tiokom godina istraživani od strane brojnih povjesničar.

Današnji skup predstavlja vidljiv korak unazad, kada se počne tvrditi da koncentracioni logor „nije bio logor smrti nego radni logor”, ili da je broj žrtava znatno manji „jer nije bilo kapaciteta onda takve tvrdnje ne stoje samo kao različita interpretacija izvora, već kao pokušaj umanjivanja i relativizacije zločina.

Stavovi izneseni na skupu jasno otvaraju pitanje: nije li riječ o obliku revizionizma koji ne samo reinterpretira, nego aktivno negira ustanovljene činjenice. Takav pristup ne spada u historijsku raspravu utemeljenu na znanstvenim standardima, već u sferu ideološke manipulacije prošlošću. Upitan je i legitimni karakter „znanstvenog pristupa” kada se iznosi bez transparentnih metodologija, konkretnih brojki, bez uključivanja šire stručne zajednice i u okviru institucije koja nije primarno istraživačka nego zakonodavna. Za hrvatsko društvo, ali i za regiju, današnji je skup alarmantan signal. Javnost je izložena narativima koji snažno relativiziraju zločin. Zato ovaj događaj ne smije ostati bez odgovora, ne samo stručne zajednice nego i političkih institucija, medija i društva u cjelini. Jer kada logor smrti postane „radni logor” u javnoj raspravi otvara se širom prostor za zaborav, negiranje i novo nasilje nad istinom. A onda vrlo lako i na drugima i drugačijima.