U Osmanskom Carstvu u drugoj polovini 19. st., u vrijeme vladavine sultana Abdulaziza I, a tragom tzv. tanzimatskih reformi započetih još 1839. godine objavom Hatišerifa od Gülhane, javlja se potreba za modernizacijom, uključujući i približavanje stanju u zapadnoevropskoj kulturi i civilizaciji u pojedinim segmentima, a što se odrazilo i u najzapadnijoj osmanskoj provinciji – Bosanskom vilajetu.

Tada se, pored niza promjena u društvenim, ekonomskim i vojnim pitanjima te drugim oblastima, u Bosni javlja i zapadnoevropski sistem štampe, pa se, uz još ranija, pionirska tri sveska prvog bosanskohercegovačkog časopisa Bosanski prijatelj (1850, 1851, 1861) fra Ivana Franje Jukića i njegovu četvrtu svesku koju je uredio fra Anto Knežević (1870), a koji su štampani izvan Bosne, kao sastavni dio ovih reformskih procesa i u samom Bosanskom vilajetu pojavljuju i prvi novinski listovi i časopisi, a koji su u cijelosti ili djelimično objavljivani i na narodnom, bosanskom jeziku. Ove listove i časopise štampala je Vilajetska štamparija u Sarajevu, koja je u skladu s osmanskim Ustavnim zakonom za Bosnu počela s radom 1866. godine, kad je započelo objavljivanje kratkotrajnog lista Bosanski vjestnik (1866–1867) u privatnom izdanju Ignjata Soprona, štampara koji na poziv bosanskog valije Osmana Šerifa  Topal-paše dolazi u Bosnu iz austrougarskog Zemuna upravo s ciljem pokretanja rada štamparije.

Odmah zatim javljaju se i zvanične vilajetske novine Bosna (1866–1878), „list za vilajetske poslove, vijesti i javne koristi“, a potom i Sarajevski cvjetnik (1868–1872), poluzvanični časopis koji je po valijinu odobrenju pokrenuo i izdavao Mehmed Šakir Kurtćehajić, najangažiraniji zagovornik evropeizacije Bosne u osmanskom vremenu kod Bošnjaka muslimana, dok se u kratkotrajnom Hercegovačkom vilajetu kao njegove zvanične novine javlja list Neretva (1876), štampan u Vilajetskoj štampariji u Mostaru kao sjedištu Hercegovačkog vilajeta. Uz javnu pisanu komunikaciju na bosanskom jeziku, na ovaj način u Bosni se, a posebno među Bošnjacima, pored tradicionalno prisutne arebice i ostataka bosaničke pismenosti, postepeno uvode i afirmiraju i za njih nova, zapadna, evropska pisma – latinica, kojom je još ranije štampan Bosanski prijatelj, a potom i ćirilica s pravopisom Vuka S. Karadžića, kojom je u cijelosti štampan Bosanski vjestnik te polovina svakog broja Bosne, Sarajevskog cvjetnika i Neretve, dok je njihova druga polovina štampana na osmanskom turskom jeziku.

SEDMIČNI LIST BOSNA, NA TURSKOM I BOSANSKOM JEZIKU

Neposredno nakon osnivanja štamparije u Sarajevu 1866. godine započinje s izlaženjem zvanični list bosanske vlade Bosna . Izlazila je jedanput sedmično, na turskom i na bosanskom jeziku, ćiriličnim i arapskim pismom. Prvi broj izašao je 28 . maja 1866, a posljednji broj 18. jula 1878. godine. Izlazila je najprije na četiri stranice (vanjske ćirilične, a unutarnje na arapskom pismu), da bi se od 615. broja pojavila na osam stranica teksta. Na kraju lista nosila je u početku djelovanja (do 24. broja) oznaku „Sopronova pečatnja u Sarajevu”, nakon čega nosi znak Vilajetske štamparije u Sarajevu. Mijenjala je i format izlaženja: 43 x 29 cm, 48 x 35 cm te nakon 615. broja 25 x 25 cm . Koncepcija lista Bosna nije se bitno mijenjala od početka do kraja izlaženja, a kao urednici lista pojavljuju se Mustafa Refet Imamović, Mehmed Šakir (Šaćir) Kurtćehajić, Salih Biogradlija, Kadri-efendija Carigradlija, Ebu Zija Tevfik-beg, a stalni prevodilac lista za sve vrijeme izlaženja bio je Miloš Mandić. Također su stalne i rubrike lista: „Vilajetske vijesti”, „Unutrašnje vijesti”, „Inostrane vijesti”, „Naimenovanja”, „Podlistak”, „Različitosti”, „Najnovije vijesti” i „Zabava”, s prilozima gotovo identičnim na oba jezika. Bosna donosi članke o gotovo svim tekućim političkim, društvenim, kulturnim i inim pitanjima, dopise iz raznih krajeva Bosne i Hercegovine te kraće i duže vijesti iz evropskih, azijskih i američkih zemalja, bivajući, na taj način, istinska hronika vremena u kojem je nastala.

Razloge relativno kasnog započinjanja moderne štamparske i novinske djelatnosti u Bosni i Hercegovini treba sagledavati u kontekstu pripadnosti ovih prostora u 19. st. već vidno oslabljenom Osmanskom Carstvu, s tim da je, istovremeno, upravo ta činjenica direktno potaknula otvaranje prve štamparije u Bosanskom vilajetu. Naime, štampa se u svim zemljama pod upravom Osmanlija afirmira relativno kasno, prvenstveno zbog dominantnog islamskog religijskog načela i s njim povezane svetosti prepisivačke djelatnosti, poglavito kada je u pitanju sveta Božija knjiga, ili, preciznije kazavši, zbog straha i njime prouzročenog otpora ka mehaničkom umnožavanju najprije svete, a potom i profane knjige. Ako je pripadnost Osmanskom Carstvu u prvi mah usporila pojavu štampe u Bosni i Hercegovini, upravo će ta pripadnost direktno prouzročiti kasnije otvaranje Vilajetske štamparije – prve moderne bosanskohercegovačke štamparije u Sarajevu.

VILAJETSKA ŠTAMPARIJA

Zapravo, u otvaranju zvanične Vilajetske štamparije Osmanlije su vidjele priliku da neutraliziraju negativna pisanja bosanskohercegovačkog susjedstva o osmanskoj upravi u Bosni, kao i priliku da održe svoj već oslabljeni utjecaj i prisustvo na ovim prostorima. Zvaničnici osmanske uprave u Bosni uvidjeli su da u promjeni vlastitog odnosa prema ideji štampe u Bosni leži mogućnost odbrane, ovog ka Zapadu i Evropi najisturenijeg dijela Osmanskog Carstva, od neprijateljski usmjerenih pisanja listova susjednih zemalja.

Na ovaj način ponukana, u vrijeme namjesnikovanja Osman-paše u Bosni 1866. godine počinje s radom Vilajetska štamparija, i to s ciljem da „štampa vilajetske novine radi obznanjivanja zakonskih tekstova i odbrane reformisane uprave od napada spoljnih listova neprijateljski raspoloženih prema režimu, te da štampa posebne školske udžbenike kako bi konfesionalne škole prestale dobivati udžbenike sa strane“.

Najdugotrajniji, zvanični vilajetski list Bosna, kao i „Sarajevski cvjetnik“, mjesto je očiglednih te plodotvornih susreta orijentalnog i evropskog u složenoj bosanskohercegovačkoj slici svijeta, a u njima pronalazimo pisce i njihova djela predstavljena javnosti prvi put, domaću, potom narodnu, ali i stranu, evropsku književnost, svjedočeći o tome šta se u Bosni i Hercegovini onog vremena držalo za dobro i za važno. Listovi su to u kojima se, osim književnosti, folklorističkih i etnoloških istraživanja, javljaju i prilozi o društvima, bibliotekama i čitaonicama, štamparijama, umjetnosti, religiji, historiji, školstvu, narodnoj medicini, sve u skladu s činjenicom da „u najstarijim glasilima na našim prostorima ni priroda radova ni granice među civilizacijskim i kulturnim disciplinama i ‘strukama’ nisu dovoljno ocrtane da bismo ih lako mogli odijeliti i imenovati“.

U radu Štampa i pretpreporodni period bosanskomuslimanske književnosti, uz pjesmu Pozdrav „gospodina hodže Mehmed-Emin-Efendije“, Emina Memija kao prve pjesme bošnjačkih autora na bosanskom jeziku i zapadnom pismu spominje i pozdravne tekstove povodom pojave štampe u Bosanskom vilajetu i prvog broja lista Bosna još dvojice autora – „gospodina vilajetskog kajmakama Munib-efendije“ i „načelnika pravosuđa mifetiši-hućum Ćamil-efendije“, no, iako donekle jesu poetski nadahnuti, ovi tekstovi nisu pjesme niti su uopće književni radovi, barem onda kad je riječ o njihovim verzijama na bosanskom jeziku.

PRVI NOVINAR – MEHMED ŠAKIR KURTĆEHAJIĆ

Pored brojnih poveznica između dvaju važnih ranih bosanskohercegovačkih listova – Bosne i Sarajevskog cvjetnika – svakako ih vezuje i uredništvo pod vodstvom Mehmeda Šakira (Šaćira) Kurtćehajića. Ovi listovi gotovo su u cijelosti određeni novinskim i prosvjetiteljskim djelovanjem svog urednika Kurtćehajića, i to ne samo činjenicom da je on autor najvećeg broja priloga već prvenstveno njegovim potpunim i bezrezervnim angažmanom i osobnim originalnim doprinosom kada je pojava posve nove prakse u bosanskohercegovačkom kontekstu, tj. novinstva, u pitanju. U knjizi Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti (1912) Safvet-bega Bašagića, baveći se bošnjačkim autorima na „istočnom Parnasu“, u po njegovoj sistematizaciji posljednji, četvrti period razvoja bošnjačkog književnog stvaranja na orijentalno-islamskim jezicima, smješta i Mehmeda Šakira Kurtćehajića, prvog bošnjačkog novinara i publicista u zapadnoevropskom smislu riječi i uopće jednog od prvih gorljivih zagovornika zapadnoevropske kulture među Bošnjacima, a što će kasnije na svoj način uraditi i Muhsin Rizvić. Time, zapravo, u određenoj mjeri Bašagić sugerira da se pojava drugačijeg, u zapadnoevropskom duhu utemeljenog bošnjačkog književnog i kulturnog stvaranja javlja tek s austrougarskom okupacijom Bosne, iako – istini za volju – istovremeno naglašava i to da je „daroviti i poletni mladić Mehmed Šakir-ef. Kurtćehajić“ „prva lastavica koja je navijestila duševni preporod u Bosni i Hercegovini“ .

Mehmed Šakir (Šaćir) Kurtćehajić i Osman Šerif Topal-paša

Književni historičar Muhsin Rizvić piše: „Kurtćehajićeve ideje o novinama i novinarstvu, predstavljat će predtekst budućeg kulturno-prosvjetnog zamaha bosanskohercegovačkih muslimana na osnovu opšteg približavanja zapadnoj liberalno-građanskoj kulturnoj sferi.“ No, Kurtćehajića ne bi trebalo, na osnovu njegovih političkih polemika i angažmana, gledati isključivo u svjetlu njegove pripadnosti i privrženosti osmanskom političkom i kulturnom ambijentu, već bi ispravnije bilo promatrati ga prvenstveno kao novinara i prosvjetitelja čiju djelatnost i orijentaciju najbitnije određuje pripadnost Bosni. Autorica Emina Memija u Kurtćehajiću prepoznaje „paradigmu Bosne“ jer je „Kurtćehajić imao svijest o vlastitosti i čvrstu ukorijenjenost u svoje tle, ali i stvaralačku okrenutost drugome, a svekolika povijest Bosne upravo je to: prijemčivost za sve što s dobrom namjerom dolazi sa strane, otvorenost za različito iskustvo, ali i čuvanje vlastite određenosti i samobitnosti“.

Kurtćehajića je u 28. godini života pretekla bolest i smrt, o čemu, u najdužem poznatom nekrologu kada je osmanska štampa u pitanju uopće, izvještava Bosna:

„Mehmed efendija, urednik ovog lista i nezvaničnog ‘Sarajevskog cvjetnika’, koji je od šest mjeseci naovamo na nogama, a od nekoliko mjeseci naovamo na postelji bolovao, otišao je po savjetu ljekarskom u Beč i tamo umro. On je sin i učenik bjelopoljskog muderisa Mehmed efendije. Pomoću svog bistrog razuma za kratko je vrijeme velika znanja postigao. Prvu državnu službu vršio je u pljevaljskom kadiluku kao pisar, a zatim u sudu novopazarskoga sandžaka, no njegovo znanje dostojno bješe većega mjesta, i prije četiri godine premješten je u Sarajevo, gdje je uređivao ‘Bosnu’ i ‘Sarajevski cvjetnik’, a najposlije bio imenovan i za predsjednika beledije. U svijem ovijem službama pokazivao je naj-življu energiju i vjernost, te kako ovim, tako i svojim lijepim željama i težnjama, koje je u novinama najavljivao, zadobio je ljubav cijelog bosanskog naroda. Zaista veliku je štetu državi i narodu njegova smrt učinila jer on, koji je samo dvadeset i osmu godinu doživio, koliko je još usluga mogao učiniti osobito publici novina čitajućoj. Smrtni smo svi, ali dvojinom je veća žalost kad smrt u mladosti svoju žrtvu traži.“

NAJAVA POKRETANJA LISTA, prvi broj „Bosne”, 28. maj 1866 .

„Hvala Bogu premilostivom, stvoritelju neba i svjeta! Hvala Tebi što si nas obdario sa carem premudrim, koga će ime da svjetli u istoriji roda čovječijeg. Ta on je usrećio narode svoje, ukrasio je narode svoje sa institucijama, koje su izvor sreće i blagostanja nas sviju. Neka Bog premilostivi poživi mnoge godine svetljejšeg Imperatora našeg SULTANA-ABDUL-AZIS-HANA! koji je dika prestola svoga, i čest i ponos naroda svojih. Stupanje Tvoje na vladu, o care! početak je novome vrjemenu, vrjemenu sreće i obrazovanosti. Za razprostranjenje obrazovanosti u narodu, najbolja su sredstva novine na narodnom jeziku. Takove novine eto sad ugleda i Bosne vilajet, koje novine nose ime samoga predjela, u kome izlaze. Po zapovjesti carevoj iste bi trebale još prije da izlaze, ali su tome smjetali tehnički uzroci, koji su sada hvala Bogu odklonjeni. Kao što se vidi novine će ove nositi ime „Bosna”, izlaziće na turskom i bosanskom jeziku u nedelji dana jedanput, i biće organ vlade vilajeta bosanskog, te će im biti zadatak, da poučavaju narod, da ga upute k napredovanju, i da ga posavjetuju u podaničkim dužnostima njihovima.“

PRVI KNJIŽEVNI RAD JEDNOG BOŠNJAKA NA BOSANSKOM JEZIKU I ZAPADNOM PISMU

Već u prvom broju lista „Bosna“, u ponedjeljak, 28. maja 1866. godine prema julijanskom ili gregorijanskom kalendaru (kako se uporedo navodi u kolofonu lista), objavljena je pjesma za koju se smatra da predstavlja prvi književni rad jednog Bošnjaka na bosanskom jeziku i zapadnom pismu, u ovom slučaju Vukovoj ćirilici. Riječ je o pjesmi Pozdrav autora koji je potpisan kao „gospodin hodža Mehmed-Emin-Efendija“.

Onovremeni hroničar Bosne Muhamed Enveri Kadić tvrdi da ime „gospodin hodža Mehmed-Emin-Efendija“, tada vrlo moderna, evropska i neobičajena za ono vrijeme, odnosi se na Mehmeda (ili Muhameda) Emin-efendiju Šehovića (Šejh-zade), sina Mustafa-efendije, porijeklom iz Novog Pazara, a koji je u to vrijeme bio glavni učitelj u sarajevskoj ruždiji, ali i visokopozicionirani službenik Bosanskog vilajeta, odnosno član vilajetskog užeg upravnog Odjela za obrazovne reforme (Dâ’ire-i Umûr-ı Islâh ı Ma‛ârif). Riječ je, dakle, o pripadniku uleme – muslimanske inteligencije u Bosni, ali i „evropejcu“, „naprednjaku“ onog vremena, koji je nužno morao imati i zapadnoevropska znanja i nazore.

Sjenka Cara po Bosni se pruža
Novog goda procveta joj ruža
Miris pruža biser-redke niže
Eto, Bosno, tebi sunca bliže!

Olınca Bosna içün sāye-i şāhānede himmet
Vilāyetden cerīde ṭabʿınuñ bedʿi sezilmişdür
Müşīre ġoncalar tebşīr ider nev sāle tārīḫüm
Suṭūr-i nev cerīde ḫaṭṭ-i cevher-veş dizilmişdür (1283)

Čim milost Bosni stiže u carskoj sjeni
List iz Vilajeta, početak štampanja zapažen bi.
Vjesnika pupovi ruže vesele – hronogram moj o Novoj godini
Poput linije dragulja u novom su listu poredani redovi. (1283)

List „Bosna“, br. 1, Sarajevo, 13. muharrem 1283, 16. i 28. maja 1866.