Mitropolit crnogorsko primorski Joanikije služio je trećeg maja liturgiju u Lijevče polju, u selu Razboj kod Srpca, u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska, crnogorskim četnicima koje su 1945. ubile ustaše. Tokom liturgije koja je više ličila na čas jadnog revizionizma i falsificiranja historije, Joanikije je, između ostalog, četničkog zlikovca Pavla Đurišića, nazvao “velikim junakom” i osobom „nepobjedivog karaktera“.

Bitka na Lijevče polju odigrala se od 30. marta do osmog aprila 1945. između ustaša i domobrana s jedne i četnika s druge strane. Snagama takozvane NDH je zapovijedao general Vladimir Metikoš, a četničkim vojvoda Pavle Đurišić.

Bitka je završena teškim porazom četnika, preživjeli su odvedeni u Jasenovac i tamo skončali svoje bijedne živote.

Pavle Đurišić bio je četnički vojvoda i jedna od ključnih figura četničkog pokreta u Crnoj Gori i Sandžaku tokom Drugog svjetskog rata. Dok ga danas pojedini, poput mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija, slave kao “velikog junaka” i porede s „legendarnim srpskim vitezovima“, historijski izvori i svjedočenja ukazuju na njegovu odgovornost za masovne zločine nad bošnjačkim stanovništvom Sandžaka i doline Lima.

Na teritoriji Sandžaka u Drugom svjetskom ratu pobijeno je približno 35.000 Bošnjaka. Prvi pokolj počeo je 28. januara 1941. godine i trajao je dva mjeseca. Drugi pokolj započeo je 5. februara 1943. i trajao je do aprila te godine. Izvršen je pod komandom Pavla Đurišića, komandanta svih četnika Crne Gore i Sandžaka, i njegovog zamjenika Vojislava Lukačevića.

Onog kojeg Joanikije danas naziva vitezom.

Četnički pokret, pod vodstvom Draže Mihailovića, nastao je kao reakcija na okupaciju Jugoslavije 1941. godine. Iako su četnici isprva bili dio antifašističkog otpora, njihova ideologija velikosrpstva i saradnja sa okupatorom doveli su do sukoba s partizanima i civilnim stanovništvom nesrpske nacionalnosti.

U Crnoj Gori i Sandžaku, četnici su pod zapovjedništvom Pavla Đurišića i drugih komandanata poput Vojislava Lukačevića i Zaharija Ostojića provodili politiku etničkog čišćenja, usmjerenu prvenstveno protiv Bošnjaka, koje su stereotipno nazivali “Turcima”. Četnička strategija u Sandžaku bila je usmjerena na stvaranje etnički homogenog prostora, što je podrazumijevalo istrebljenje ili protjerivanje Bošnjaka.

Pavle Đurišić rođen je 1909. godine u Beranama, u tadašnjem Kraljevstvu Crna Gora. Kao oficir Jugoslovenske kraljevske vojske, pridružio se četničkom pokretu nakon kapitulacije Jugoslavije 1941. godine. Brzo je postao jedan od najistaknutijih četničkih zapovjednika u Crnoj Gori, poznat po svojoj organiziranosti i nemilosrdnosti. Njegova uloga u pobuni protiv talijanske okupacije 1941. godine donijela mu je ugled među četnicima, ali su se njegovi ciljevi uskoro usmjerili na obračun s nesrpskim stanovništvom i partizanima.

Đurišić je bio blizak saradnik Draže Mihailovića, a njegove operacije u Sandžaku i Crnoj Gori bile su usklađene s četničkom Vrhovnom komandom. Njegova vojska, sastavljena od crnogorskih i lokalnih srpskih boraca, često je djelovala pod talijanskim pokroviteljstvom, što je omogućavalo četnicima pristup oružju i logističkoj potpori.

Najmračnije poglavlje Đurišićeva djelovanja vezano je uz četničke operacije u Sandžaku početkom 1943. godine. U razdoblju od januara do aprila 1943. godine četnici pod njegovom komandom izvršili su masovne pokolje nad bošnjačkim stanovništvom u srezovima Pljevlja, Čajniče, Foča, Priboj i Bijelo Polje. Procjenjuje se da je u tim operacijama stradalo oko 35.000 Bošnjaka, uključujući žene, djecu i starce.

Genocid je planiran na konferenciji četničkih zapovjednika u Šahovićima kod Bijelog Polja u januaru 1943. godine. Na ovom sastanku je donsena odluka o “raščišćavanju” Sandžaka od “nenacionalnih elemenata”, s posebnim fokusom na Muslimansku miliciju i bošnjačko stanovništvo. Plan je predviđao koordinirani napad iz više pravaca, s ciljem potpunog uništenja bošnjačkih zajednica.

Operacija je započela petog februara 1943. godine. Četničke snage, brojčano nadmoćne i dobro naoružane, upale su u nebranjena bošnjačka sela. Prema Đurišićevom izvještaju Draži Mihailoviću od 13. februara, u prva tri dana operacije ubijeno je oko 1.200 muslimanskih boraca i 8.000 civila, uključujući žene, starce i djecu. Sela su sistematski paljena, a imovina pljačkana. Đurišić je izdao naređenje da se “uništi sav muslimanski živalj” na zauzetom području, što je uključivalo i civile.

Zvjerstva počinjena tokom ovih operacija bila su neopisivo okrutna. U selima poput Korita, Pljevlja i Priboja četnici su ubijali civile klanjem, strijeljanjem i spaljivanjem živih. Djeca su nabadana na bajonete, žene silovane pred članovima porodica, a kuće zapaljene s ljudima unutra.

Posebno potresni su zapisi o ubijanju djece. U Priboju je šestomjesečni dječak Hašim ubijen udarcem o zemlju i onda bačen u vatru. U drugim slučajevima, djeca su živa bacana u zapaljene kuće zajedno s roditeljima. Ova zvjerstva nisu bila spontana, već dio sistematska kampanje etničkog čišćenja, čiji je cilj bio potpuno uništenje bošnjačkog stanovništva u Sandžaku.

Pavle Đurišić bio je ne samo izvršitelj, već i glavni organizator ovih zločina. Njegova naređenja, poput onog od osmog februara 1943. godine, izričito su zahtijevala uništenje svih muslimana, bez obzira na dob ili spol. Njegovi izvještaji Mihailoviću pokazuju da je bio svjestan razmjera zločina.

U martu 1945. godine Đurišić je poveo svoje snage iz Crne Gore prema Bosni, pokušavajući izbjeći partizansku ofanzivu. Na Lijevče polju, kod Srpca, došlo je do sukoba s ustaškim snagama pod zapovjedništvom generala Vladimira Metikoša. Bitka je okončana katastrofalnim porazom četnika. Oko 5.000 četnika zarobljeno je, a Đurišić i njegovi najbliži saradnici, uključujući Zaharija Ostojića i Petra Baćovića, odvedeni su u sabirni logor Jasenovac.

Prema historijskim izvorima, Đurišić je ubijen između Stare Gradiške i Jasenovca. Fotografija ustaškog zločinca Maksa Luburića koji pozira s odsječenom glavom za koju se vjeruje da pripada Đurišiću, pronađena je nakon oslobođenja Jasenovca.

Nakon rata većina četničkih zločinaca izbjegla je kaznu. Mnogi su se pridružili partizanima krajem rata kako bi izbjegli odgovornost. Novi komunistički režim, fokusiran na “bratstvo i jedinstvo”, često je zatvarao oči pred zločinima četnika koji su prešli na stranu partizana. Žrtve i svjedoci bošnjačkih stradanja rijetko su imali priliku javno govoriti o zločinima, jer se to moglo protumačiti kao napad na tekovine narodnooslobodilačke borbe.

Izjava mitropolita Joanikija iz 2025. godine, u kojoj Đurišića naziva “velikim junakom” i uspoređuje ga s kosovskim junacima, izazvala je oštre reakcije. Doživljena je kao pokušaj historijskog revizionizma i vrijeđanje žrtava Đurišićevih zločina.

“Četnik Pavle Ðurišić nije nikakav heroj niti čovjek, on samo može biti obična kukavica i zločinac”, smatra reis Mešihata Islamske zajednice u Crnoj Gori i glavni muftija Rifat Fejzić.

Bošnjačko vijeće u Crnoj Gori najoštrije je osudilo pokušaj historijskog revizionizma kojim se pokušava od saradnika nacista i ratnog zločinca Pavla Đurišića pokušava napraviti heroj.

“Takve izjave i stavovi, iako nisu ni prvi, niti jedini, nepojmljiivi su i neprihvatljivi sa stanovišta civilizacijskih, moralnih i ljudskih normi. Osvjedočeni kolaboracionista, nosilac visokih Hitlerovih odlikovanja, ratni zločinac, o čemu postoji ogromna historijska građa i dokumentacija, ne može nikad biti ni junak, niti heroj”, ističe Bošnjačko vijeće u Crnoj Gori koje se čudi da takva izjava dolazi od poglavara crkve, “jer takve istorijske ličnosti nemaju nikavih dodirnih tačaka ni sa čovjekoljubljem, niti sa vjerom u Boga”.

Veličanje Đurišića i četnika u dijelu ovdašnje javnosti povezano je s nacionalističkim narativima koji nastoje rehabilitirati četnički pokret, prikazujući ga kao isključivo antikomunistički i rodoljubiv. Međutim, dokazi, uključujući Đurišićeve vlastite izvještaje, nedvosmisleno pokazuju da su četnici pod njegovom komandom počinili genocid nad Bošnjacima, što čini takve pokušaje rehabilitacije moralno i historijski neprihvatljivima.