Arapske vojske su često poput poznatih Potemkinovih sela: lijepe i naizgled čvrste fasade jakih boja iza kojih pak nema ništa te se ruše kao kule od karata pri prvom susretu sa stvarnim neprijateljem.

Od kraja Drugog svjetskog rata pa do danas gotovo sve arapske države imaju poražavajuće loš ratni učinak i rezultate. Od poniženja i katastrofe 1948. godine u Palestini pa do tragikomičnog raspada elitnih jedinica Sadama Huseina 2003. godine uočljiv je gotovo neprekinuti niz vojnih katastrofa.

Malo je pojava u modernoj vojnoj historiji tako uočljivih i tako zagonetnih, kao što su opetovani neuspjesi modernih arapskih vojski. Uprkos obilnom opremanju sovjetskim ili zapadnim naoružanjem, brojčanoj nadmoći ili povremenim taktičkim inovacijama, arapske vojske su redovno trpile neuspjehe čak i kada su bile suočene sa manjim, često i daleko slabijim neprijateljima.

No zašto moderne arapske vojske tako konstantno loše prolaze u konvencionalnim ratovima, naročito protiv nearapskih protivnika?

Ovim pitanjem se detaljno bavio američki analitičar Kenneth M. Pollack u svojim knjigama “Arabs at War: Military Effectiveness, 1948-1991” te “Armies of Sand: The Past, Present, and Future of Arab Military Effectiveness“. Pollackovo istraživanje više arapskih država: Egipta, Sirije, Iraka, Libije, Saudijske Arabije itd. pokazuje jedan te isti obrazac. Iako se razlikuju po političkoj strukturi, ekonomskoj snazi i dominantnim ideologijama, vojne patologije ovih država su upadljivo slične te pokazuju isti toksični spoj kulturnih, institucionalnih i doktrinarnih faktora. Ukratko, u pitanju je strukturalni problem dugotrajne društvene disfunkcije.

Arapi i rat

Pollackove studije pojedinačnih arapskih država jasno pokazuju takav obrazac. Egipat je 1967. doživio katastrofu u ratu sa Izraelom, avijacija uništena na zemlji, vojska potpuno razbijena na Sinaju. Godine 1973. Egipat je imao dosta bolji učinak početkom rata zahvaljujući preciznom planiranju, ali kad je trebalo preuzeti inicijativu u drugoj fazi, sistem je zapao u haos. Ranija egipatska “avantura” u Jemenu završila je egipatskom upotrebom bojnih otrova protiv civila.

Irak, uprkos godinama rata s Iranom i ogromnim prihodima od nafte, nije se pokazao mnogo boljim. U prvom Zaljevskom ratu Sadamova elitna Republikanska garda nije bila sposobna za odbranu ili bilo kakav manevar pod udarom američkih snaga. Sirijske snage su godinama patile od slične rigidnosti i loše koordinacije, naročito u Libanu 1982 da bi se stvarna slabost vojske sirijskog režima pokazala u građanskom ratu u Siriji.

Libijska vojska, prije nego što se potpuno raspala 2011. godine, snabdjevena najmodernijim tenkovima, avionima i artiljerijom doživjela je gotovo komične poraze prilikom Gadafijeve intervencije u Ugandi ali i u Čadu, gdje su u prvom slučaju poraženi od tanzanijske vojske a u drugom od čadskih snaga koje su redovno nanosile poraze libijskim oklopnim jedinicama iako su bile opremljene samo Toyotinim terencima sa montiranim mitraljezima i raketama.

Svi ovi primjeri potvrđuju Pollackovu osnovnu tezu: problem vojski arapskih režima nije bio u resursima, već u njihovoj institucionalnoj strukturi i kulturi.

Suština ove vojne slabosti arapskih država prije svega leži u duboko autokratskom odnosu između vojske i vlasti. U arapskim režimima se svaka moć ljubomorno čuva te se vojsku ne vidi toliko kao oružje protiv vanjskog neprijatelja koliko kao dvorsku stražu, koristan ali opasan alat za očuvanje režima koji u svakom trenutku može postati i potencijalna prijetnja vlasti. Posljedično, lojalnost režimu se cijeni više od profesionalne sposobnosti a kadrovska politika je takva da se oficiri biraju i unapređuju prije svega na osnovu političke podobnosti i pouzdanosti.

U svojim djelima Pollack podvlači da su arapski oficiri često sasvim inertni i bez inicijative jer su uplašeni političkim reperkusijama vlastitih odluka. U većini arapskih režima nastalih nakon svjetskih rataova, bile to kraljevine ili sekularne diktature, obeshrabrivana je bilo kakva inicijativa a naredbe su se morale izvršavati doslovno. Bilo kakvo odstupanje, bilo kakva vlastita inicijativa, čak i u cilju iskorištavanja nepredviđenog ali povoljnog razvoja situacije, obeshrabrivan je ili čak kažnjavana.

Takva kruta i nefleksibilna hijerarhija guši inicijativu, naročito komandanata i komandira manjih operativnih jedinica, te usporava i ometa proces donošenja odluka na bojnom polju. Tako su arapske vojske postale vojske koje ratuju same sa sobom; paralizovane strahom od unutrašnje izdaje i nesposobne za haotične uslove modernog ratovanja u kojem se situacija mijenja iz minute u minutu.

Još jedan problem je bio i ostao način obuke vojnika i jedinica. Arapske vojske, naročito one koje su bile usvojile sovjetski model, od svojih početaka su insisitrale na učenju “napamet” gradiva iz vojnih priručnika, “školskim rješenjima” taktičkih problema te strogom ceremonijalu dok su konzistentno zanemarivale realistične vojne vježbe ili bilo kakve improvizacije “na terenu”.

Mnogi su tvrdili da je problem zapravo u “nefleksibilnoj” sovjetskoj doktrini i naoružanju koje su usvojile arapske vojske te da će zapadno naoružanje i obuka vremenom popraviti učinak arapskih vojski. No Pollack ubjedljivo pokazuje da arapske vojske ne znaju integrisati zapadne (nekada i nepotrebno složene i krhke) oružane sisteme i tehnologije u koherentne doktrine ili konkrentne operacije. Kupljeni tenkovi i avioni su loše održavani, doktrine elektronskog ratovanja su polushvaćene a koordinacija između kopnenih i zračnih snaga je vrlo često očajna.

Također, vojne vježbe i manevri su redovno unaprijed isplanirani i odvijaju se po scenariju od kojeg se ne odstupa te liče na neki pozorišni komad sa unaprijed poznatim završetkom i rezultatima. Vojnici arapskih država nauče da besprijekoro marširaju, ali vrlo rijetko prolaze obuku koja simulira stvarnu borbu i njene probleme.

Pollack takođe opisuje i problematičnu institucionalnu kulturu u kojoj se pokušava izbjeći bilo kakva kritika a problemi i negativne povratne informacije se kriju zbog straha od eventualnih kazni. Stoga su procjene rezultata obuke jedinica vrlo često prenapuhane a stvarne slabosti ostaju skrivene, sve kako bi se održala iluzija kompetentnosti pred nadređenim. Ovakvo “institucionalno nepoštenje” ne samo da uspješno prikriva postojeće mane i greške, ono potiče njihovo širenje. Naravno, do prvog opaljenog metka nekog rata. No tada je već kasno.

Ovakve vojske su često poput onih poznatih Potemkinovih sela: lijepe i naizgled čvrste fasade jakih boja iza kojih pak nema ništa pa se ruše pri prvom susretu sa stvarnim neprijateljem. Rat je strog i neutralan sudija a na ratištima vojske arapskih režima su uglavnom pokazivale britkost umjesto čvrstine, fragmentaciju umjesto kohezije, disfunkciju umjesto discipline…

Narodnost i vjera

Posebno je zanimljivo Pollackovo razmatranje pitanja uticaja današnje arapske kulture i društvenih normi ili islama na vojnu efektivnost arapskih vojski. Pollock smatra da se u arapskim društvima naročit naglasak stavlja na ličnu čast i grupnu solidarnost te da to dovodi do toga da takva društva ne oskudjevaju u vrlo hrabrim i izdržljivim vojnicima ali pate od manjka meritokratije. Strah od javnog sramoćenja dovodi do pronalaženja izgovora i sakrivanja grešaka a što opet onemogućava važni proces učenja na vlastitim grešaka.

Mlađi oficiri izbjegavaju bilo kakvo preispitivanje odluka koje donose nadređeni te bježe od preuzimanja inicijative. Sve to, tvrdi Pollack, sprječava uspostavljanje kulture samokritike, fleksibilnosti i stvarne profesionalnosti u oružanim snagama. Mogli bi reći da se tu u suštini radi o neuspjehu strateške kulture, neskladu između dominantnih društvenih normi i zahtjeva modernog ratovanja.

Kada je u pitanju uticaj islama kao religije, Pollack smatra da ne postoji nikakva uzročno posljedična veza između islamskih vjerovanja i praksi te nedostataka vojne efektivnosti današnjih arapskih vojski kao što se pokušava ustvrditi od strane nekih historičara ili analitičara. Historijska islamska carstva i države su bile i više nego vojno efektivne, često i daleko superiornije i efektivnije nego bilo koje vojske drugih država i društava u datom historijskom trenutku.

Osim toga, današnje nearapske muslimanske države uglavnom nemaju ovaj problem jer su njihove vojske većinom kompetentne, a poneke spadaju u red najefektivnijih oružanih snaga na planeti. Da je vojna efektivnost vezana za Islam kao sistem vjerovanja, shvatanja svijeta i načina života to onda jednostavno ne bi bilo moguće.

Pravi problem je u vojnoj neefikasnosti i neefektivnosti modernih arapskih a ne drevnih arapskih ili modernih muslimanskih društava i država. Naserov Egipat, Sadamov Irak, Asadovska Sirija, Gadafijeva Libija, Saudijska Arabija, Hašemitski Jordan, to su države čija je vrlo loša vojna učinkovitost i reputacija u pitanju.

Reforma ili poraz

Prema Pollakcu, dominantni i osnovni razlog neefikasnosti i neučinkovitosti modernih arapskih vojski jeste politička struktura autoritativne politike, birokratske inercije i kulturno-društvene dinamike arapskih režima. Takav sistem guši vojni profesionalizam i ličnu inicijativu, inhibira operativnu fleksibilnosti, prioritetizira sigurnost režima nad vojnom efektivnošću te onemogućava čak i odlično opremljene arapske vojske u efektivnom izvođenju modernih kompleksnih vojnih operacija.

To je tema koja se se ponavlja u obje Pollackove knjige, “Arabs at War” i “Armies of Sand” te predstavlja temelj gotovo svake vojne studije koju Pollack iznosi: od Egipta i Iraka do Sirije i Libije. Ukratko: Današnji Arapi ne gube ratove zato što su Arapi ili jer su muslimani. Oni gube ratove jer režimi koji vladaju njihovim državama i društvima preferiraju čvrstu kontrolu nad kompetencijom, političku lojalnost nad vojnom vještinom te poslušnost i inertnost nad inicijativom i energičnošću.

Sve dok arapske države ne institucionaliziraju profesionalnu i meritokratsku vojnu kulturu i sistem, oslobođenu političkih intervencija, kulturološki prevaziđenih ihibicija i strukturalne disfunkcije – nastaviće gubiti ratove. No takve transformacije su historijski rijetke, skupe, opasne i često nasilne jer podrazumjevaju promjene paradigmi i zbacivanje režima koji ne dozvoljavaju vojnim snagama profesionalnu autonomiju koja je glavni uslov za učenje, napredovanje i evoluciju.

Ipak historija nije sudbina, iako je uporna. No, ako se tu historiju ne prouči, ako se sa njom ne suoči i ako se iz nje ne izvuku pouke, budućnost arapskog ratovanja će izgledati veoma slično kao dosadašnja tužna prošlost i sadašnjost.