Već osam godina živi i predaje u jednom od najljepših krajeva Hrvatske, u Istri, gdje bosanski jezik i kulturu po Modelu C radi u tri škole, u Puli, Buzetu i Labinu. Završila je Odsjek za književnost naroda Bosne i Hercegovine te bosanski, hrvatski i srpski jezik na Filozofskom fakuletu u Sarajevu, ali kad o svojem radu govori, ne govori o predmetu nego o ljubavi
U hotelu „Zagi“ u Oroslavju održana je Škola bosanskoga jezika „Kalem“, program koji je okupio tridesetak bošnjačkih učenika iz cijele Hrvatske, od drugog razreda osnovne škole do maturanata. Stigli su iz Zagreba, Siska, Pule, Gunje i drugih sredina, a tri dana proveli su slušajući predavanja, sudjelujući u radionicama, družeći se i sklapajući prijateljstva za koja je predsjednik Bošnjačkog nacionalnog vijeća i saborski zastupnik Armin Hodžić, pokrovitelj škole, kazao da „s vremenom postaju neraskidive veze“.
Školu je organiziralo Bošnjačko nacionalno vijeće, a njezina voditeljica je dr. sc. Ermina Ramadanović. Sufinanciranje je osigurano sredstvima iz Državnoga proračuna Republike Hrvatske putem Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih, kao posebni program manjinskoga obrazovanja. „Jezik nije samo sredstvo sporazumijevanja“, poručila je Ramadanović na otvorenju. „Jezik je prostor identiteta i prostor pripadnosti.“
Program škole oblikovan je kao spoj teorije i nastavne prakse. Predavanja su, među ostalim, održali prof. dr. Ismail Palić s Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, prof. dr. Mirela Muftić-Omerović, dekanica Pedagoškog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, te Dalila Potogija, profesorica bosanskog jezika i književnosti iz Sarajeva. S učenike su bile i nastavnice koje bosanski jezik i kulturu po Modelu C svakodnevno predaju u hrvatskim školama – Emina Kahrimanović, koja predaje u Puli, Buzetu i Labinu, te Amila Škorić iz Siska. Posebno gostovanje na školi imao je akademski pjesnik i jedan od pionira oblikovanja bošnjačkog identiteta u Hrvatskoj, Ibrahim Kajan te muzičar, kantautor i voditelj bošnjačkih horova Ismet Kurtović.
Uz Školu je, kao zaseban stručni sadržaj, održan i okrugli stol „Nastava bosanskoga jezika i kulture po modelu C u Republici Hrvatskoj: iskustva, izazovi i perspektive razvoja“, koji je organizirala Nacionalna koordinacija Bošnjaka u Republici Hrvatskoj, odnosno njezin Bošnjački medijski centar.
Za bošnjačku manjinu u Hrvatskoj „Kalem“ je više od trodnevnog programa. On postavlja pitanje na koje je teško odgovoriti jednom rečenicom: kako u dijaspori, u sredini srodnoga jezika, sačuvati bosanski – ne samo kao jezik, nego kao prostor identiteta? U temi koju donosimo na sljedećim stranicama riječ smo prepustili onima koji su o tome u Oroslavju najviše imali što reći, Među njima je bila i Emina Kahrimanović, profesorica bosanskoga jezika i kulture po Modelu C (Pula, Buzet, Labin).
Već osam godina živi i predaje u jednom od najljepših krajeva Hrvatske, u Istri, gdje bosanski jezik i kulturu po Modelu C radi u tri škole, u Puli, Buzetu i Labinu. Završila je Odsjek za književnost naroda Bosne i Hercegovine te bosanski, hrvatski i srpski jezik na Filozofskom fakuletu u Sarajevu, ali kad o svojem radu govori, ne govori o predmetu nego o ljubavi. „Ja imam ogromnu ljubav, tamo su svi moji“, kaže o Bosni i Hercegovini. „Bosna je uvijek i uvijek će biti u mojoj duši. Ja sam Bošnjakinja, sve moje je tamo.“ Glas joj se mijenja kad o tome govori, to više nije profesoričin nastup nego nešto privatno, izneseno bez zaštitnoga sloja.
A onda, jednako iskreno, dodaje: „Volim Istru. Mene je jako lijepo prihvatila. Kolege, ravnatelji, svi u tim školama daju 300 posto za te predmete. Zaista sam predivno prihvaćena.“ Dva srca, jedan posao i teza da je Model C neusporedivo više od jezika. „To je jedan veliki, šaroliki paket s mašnom. Ne fokusiramo se klasično na gramatiku ni na pravopis. U taj sat ulaze geografija, historija, muzika, likovna kultura. Učenici nauče gdje se nalazi koja rijeka, ko je bio koji ban i koja kraljica, kako je izgledalo Osmansko carstvo, austrougarska monarhija, sve im to dolazi u jedan paket sa mašnom.“
Posebno joj je važno da uči zajedno s djecom. „Ja sam davno završila osnovnu i srednju školu. Imala sam dobre ocjene iz geografije. Ali ima stvari koje nisam znala. I dok se ja spremam za nastavu bosanskoga jezika i prikažem nešto vezano za geografiju, ja iz toga naučim, i to mene oplemenjuje, obogaćuje kao osobu.“ Tako, kaže, nastavnica nastavlja biti i učenica pa joj je svaka priprema za sat istovremeno i sat za nju samu.
A ono središnje jeste osjećaj da ljubav i upornost teku zajedno. „Kad krenete trčati maraton, najbitnije je stići na cilj. Počela sam trčati, osam sam godina u ovom poslu, nisam se umorila. I nemam namjeru da se umorim. Trčat ću koliko god bude trebalo, nosit na svojim leđima koliko god bude trebalo.“
Pita se i naglas: što ako se posustane? „Ako se ne nastavi, sve će ovo nestati, a potencijal je divan i prekrasan.“ Zato se nada da će joj uskoro doći nove kolegice koje neće morati prolaziti njezinim putem od početka. „Da im od starta namirimo put. Kurikulum imamo, to je veliki korak. Udžbenici su u izradi.“ Završava slikama kojima je i otvorila razgovor: „Kad imate ljubav, možete napraviti čudo.“ Slušajući je, lahko joj je povjerovati.
