Organizacija ovako kompleksnog memorijalnog projekta zahtijeva ogroman trud, a iza nje već godinama stoji Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba. Predsjednik Vijeća Adnan Hodžić, koji treću godinu rukovodi ovim projektom, ističe da je bavljenje ovom bolnom temom nužnost. Promoviranje istine o dva najveća stratišta u Evropi nakon Drugog svjetskog rata jedini je garant da se ti zločini neće ponoviti, jer zaborav otvara vrata novim tragedijama

Kada su na kapiju Memorijalnog centra stigli učesnici XV memorijalnog ultramaratona Vukovar–Srebrenica, na vrelom julskom asfaltu, izmučene, ali dostojanstvene trkače dočekale su majke Srebrenice. Susret je, kao i svakog ljeta do sada, donio scene koje se ne zaboravljaju: čvrsti zagrljaji bez mnogo riječi, suze koje teku niz lica preživjelih i aplauz u tišini, koji je odjekivao glasnije od bilo kakvog govora. Petnaest godina zaredom ovi ljudi spajaju dva simbola stradanja, noseći živu mapu sjećanja kroz predjele koji još uvijek vidaju ratne rane.

Put od Ovčare do Potočara dug je 227 kilometara. Trkači su ga savladali u pet iscrpljujućih etapa, prolazeći kroz Vinkovce, Brčko, Janju, Zvornik, pa sve do konačnog odredišta u dolini bijelih nišana. Ipak, za ljude koji su pretrčali ovu trasu, kilometri su tek sporedna stavka u jednačini bola i solidarnosti. Fizički napor, kažu, brzo prođe, ali emotivni teret koji nose prema Srebrenici ostaje trajno urezan u njihovu podsvijest.

Između ostalog, i zbog onih koji ih dočekaju, ugoste i isprate tokom pet dana koliko trče od Ovčare do Potočara.

Kada bi ultramaratonci, trčeći iz Vukovara ka Srebrenici, prolazili kroz Kozluk, prve godine bi ih na ulicama tog podrinjskog naselja ispratilo tek desetak ljudi. Ali vijest o trkačima, koji u znak sjećanja na žrtve genocida, prelaze stotine kilometara brzo se širila.

Kozlučanin Hakija Hadžić, jedan od domaćina dočeka, prisjeća se samih početaka i trenutka kada je dobio telefonski poziv od tadašnjeg predsjednika mjesne zajednice da se dogovore kako da maratonce dočekaju tokom narednog maratona. „Te prve godine je bilo desetak ljudi i onda su me pitali da li bih ja mogao okupiti malo više ljudi, barem da ih pozdravimo. Rekao sam mu da sam ja to već organizirao. I tako je i bilo, znaš“, priča nam Hakija koji za sebe više ne da reći da je povratnik u Kozluk. Jer, kako pojašnjava, nakon trideset godina više nema povratnika. Samo Kozlučani.

Na dugom i iscrpljujućem putu od slavonske ravnice do srebreničkih brda ovo je bio tek uvod u ono što će uslijediti. Već naredne godine Kozlučani su odlučili da susrete podignu na viši nivo i institucionaliziraju doček kako on više ne bi bio stvar pukog slučaja. „Ma nigdje ne bude doček kao u Kozluku“, ponosno će Hadžić.

Danas, nakon četrnaest godina, ovo malo podrinjsko mjesto postalo je prepoznatljivo upravo po masovnosti i toplini kojom ugošćuje trkače. Na pitanje koliko se ljudi danas okupi u centru mjesta kada maratonci pristižu, Hadžić ponosno ističe: „Pa skupi nas se više od stotinu. Sto, sto pedeset. Svake je godine drugačije.“

Doček i atmosfera koja zavlada u tom trenutku pokazuju koliko ta mala zajednica diše kao jedno sa trkačima. Sve teče koordinirano i kroz stalnu komunikaciju između organizatora na terenu i mještana koji nestrpljivo iščekuju dolazak kolone. „Mi njih dočekamo na trgu ispred džamije – čekamo ih i čim nam jave da su blizu naselja, mi izađemo pred njih. Njima treba oko dva i po sata od Janje do Kozluka i sav taj put smo u kontaktu. Navečer već objavim na stranici džamata da će ultramaratonci doći, recimo, u deset sati ujutro. Pozivamo vas na doček i tako. I sva raja izađe tu, u centar Kozluka“, opisuje Hadžić sliku uoči samog ulaska trkača u naselje.

Kada se maratonci napokon pojave na horizontu, sav umor i težina pretrčanih kilometara na trenutak nestaju pred prizorom koji ih dočeka na lokalnom trgu, tada se sve pretvara u duboko emotivni susret dviju solidarnih strana. „Kad oni utrčavaju, rašire onaj svoj baner i tada se razlije gromoglasan aplauz. Poslije ih ugostimo dolje, u suterenu džamije gdje imamo restoran. Tu ih dočekamo. Ispričamo se, malo se osvježe, ručaju nešto i tako… Oni nastave i onda otprilike nas nekolicina naveče ode da ih posjeti u restoranu Đilo, tamo spavaju…“, detaljno navodi Hadžić, osvrćući se na protokole gostoprimstva koji se nastavljaju i nakon službenog dijela programa.

Maratonci nakon Kozluka provode noć u nedalekom Karakaju, što svima pruža priliku za dodatni razgovor i produbljivanje veza koje su odavno prešle granice uobičajenih zvaničnih posjeta. Povezanost se dodatno potvrđuje i u danima nakon same komemoracije u Potočarima, kada se trkači vraćaju kući. „U povratku iz Srebrenice opet svrate ovde. Kažu, u Kozluku se osjećaju k'o kod kuće. Znaš, svi kažu da je njima stvarno lijepo ovdje… Da su baš ovdje kao domaći, da im ništa ne nedostaje, da im se ništa ne uskraćuje. Što se tiče njih, Kozluk im je baš naj naj.“

Na iscrpljujućoj trasi dugoj 227 kilometara ultramaratonci u podrinjskom naselju Karakaj kod Zvornika pronalaze svoju posljednju, ključnu logističku i ljudsku stanicu prije dolaska na konačno odredište. Tačka oslonca za umorne trkače već godinama je restoran i motel „Đilo“, vlasnika Salima Hrustanovića.

Hrustanović spada u red domaćina koji ne traže medijsku pažnju niti kamere. Razgovor o njegovom doprinosu ovom velikom projektu vodi se neformalno, uz kahvu, gdje se postupno otkriva teška sudbina povratnika koji je uspio izgraditi uspješan posao i staviti ga u službu općeg dobra.

Tokom rata, Salim je sa porodicom boravio u izbjeglištvu u Tuzli. Kada su se stekli uslovi za povratak, zatekao je srušenu imovinu i tešku realnost Podrinja. Počeo je od nule, radeći sa ocem na građevini za tešku dnevnicu od jedva dvadeset maraka. Vođen hrabrošću i vizijom, odlučio je podići kredit i otvoriti ugostiteljski objekat koji je danas izrastao u jedno od najljepših mjesta za odmor i jelo u Karakaju. Uspio je trajno riješiti i porodični status, kupio je kuću u Zvorniku gdje živi sa suprugom liječnicom i dvoje djece. Sin je uspješan sportista i državni prvak u taekwondou. Danas Salim zapošljava lokalno stanovništvo i razvija privredu ovog kraja.

Njegova odluka da vrata svog motela otvori maratoncima utemeljena je na dubokoj empatiji i poštovanju prema žrtvi koju ti ljudi podnose. Ipak, o svom dugogodišnjem dobročinstvu nerado govori pred novinarskim diktafonima.

„Znaš kako je, o ovakvim stvarima se ne priča previše, to se radi od srca ili se ne radi nikako. Ti ljudi trče stotinama kilometara kroz ljetnu žegu da odaju počast našim žrtvama i najmanje što ja mogu učiniti sa svojom porodicom i radnicima jeste da im obezbijedim mir, krov nad glavom i sve što im je potrebno da obnove snagu pred Potočare. Kod mene imaju osiguranu večeru, udoban smještaj, tuširanje i pranje sportske odjeće. Ako im zatreba fizioterapeut za masažu umornih mišića ili led za sportske povrede, tu smo da sve organizujemo i obezbijedimo. Restoran “Đilo” je njihova kuća dok su u Zvorniku“, objašnjava Hrustanović svoju jednostavnu filozofiju gostoprimstva.

Dolazak u Potočare za svakog maratonca predstavlja trenutak potpunog suočavanja sa stvarnošću. Nikakve priče, politički govori niti pisana objašnjenja ne mogu dočarati razmjere tragedije na način na koji to čini sam dolazak među srebreničke nišane. Dovoljno je samo doći, pogledati to nepregledno polje i svakome će sve postati potpuno jasno. Iz te spoznaje izvire i njihova jasna poruka upućena političkim akterima na ovim prostorima. Apeliraju na prekid nacionalističke retorike i odbacivanje političkih narativa koji služe isključivo ličnim interesima političkih elita. Njihov poziv je jednostavan: pustiti narod da živi u miru, da gradi suživot i uživa u blagodatima zemlje, uz trajnu zakletvu da se Vukovar i Srebrenica nikada više nikome ne ponove.

Organizacija ovako kompleksnog memorijalnog projekta zahtijeva ogroman trud, a iza nje već godinama stoji Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba. Predsjednik Vijeća Adnan Hodžić, koji treću godinu rukovodi ovim projektom, ističe da je bavljenje ovom bolnom temom nužnost. Promovisanje istine o dva najveća stratišta u Evropi nakon Drugog svjetskog rata jedini je garant da se ti zločini neće ponoviti, jer zaborav otvara vrata novim tragedijama. Ovogodišnja ruta bila je nešto lakša u pogledu vremenskih prilika, jer je kiša koja je padala prethodnih dana rashladila vazduh, olakšavajući trkačima dug put kroz gradove i sela.

Dolaskom na odredište, ultramaratonci su se integrisali u širi program komemorativnih aktivnosti kojima se obilježava godišnjica genocida u Srebrenici. Njihova misija, definisana kao utrka za mir i utrka za život, pokazuje da kultura sjećanja ne mora biti pasivna. Ona se može graditi i kroz živu, pokretnu solidarnost koja povezuje ljude, gradove i države u zajedničkoj odgovornosti prema prošlosti i budućnosti. Kroz zagrljaje s majkama Srebrenice, ovi trkači su još jednom dokazali da kilometri nestaju pred snagom ljudske suosjećajnosti.