Njegova sudbina trebala bi dotaknuti srce svakog Izraelca, ne manje od sudbine naših vlastitih talaca, ali to je u sadašnjoj izraelskoj stvarnosti već beznadežna stvar

Ostatak porodice dr. Hussama Abu Safiye stisnut je u jednom stanu u Almatiju, u Kazahstanu. Kazahstanska ambasada u Tel Avivu uspjela je izvući porodicu iz Gaze nakon što je Abu Safiya kidnapovan od strane Izraela, njegov sin Ibrahim ubijen u napadu izraelske bespilotne letjelice, a ostala dva sina ranjena. Sada su svi u domu svoje bake, majke doktorove supruge Albine, koja je Kazahstanka.

Prema izvještaju advokata koji se s njim sastao prošle sedmice, Abu Safiya umire. Advokat ga je jedva prepoznao. Kazao je da njegov klijent otežano diše, govori i sjedi. No, Izrael je na to samo zijevnuo. Oni ovog doktora smatraju teroristom. Za to vrijeme, u kući u Almatiju vlada tolika tjeskoba i strijepljenje da noćima ne spavaju. Postoji i nekolicina Izraelaca koji provode besane noći zbog sudbine otetog ljekara, koji je ustrajao u tome da ostane uz stotine ranjene djece u bolnici Kamal Adwan, kojom je rukovodio.

Prije nekoliko dana dugo sam razgovarao s njegovim najstarijim sinom, dvadesetosmogodišnjim Eliyasom, laboratorijskim tehničarom. Razgovarao je sa mnom iz bakinog stana u Almatiju. U pojedinim trenucima glas mu se gušio u suzama. Oca je posljednji put vidio u njegovoj bolnici početkom decembra 2024. godine. Tada ga je pokušao ubijediti da ode: „Ibrahim je ubijen, Idris je ranjen u granatiranju naše kuće, ja sam pogođen metkom. Nemamo šta da jedemo, tata. Hajde da idemo“, rekao je svom ocu.

Abu Safiya je objasnio da ne može napustiti 187 djece koja su hospitalizovana sa opekotinama i teškim povredama. „Moja djeca nisu važnija od djece u bolnici“, rekao je sinu. Agent sigurnosne službe Shin Bet, „kapetan Wahl“, također je vršio pritisak na Abu Safiyu da ode, ali je on poručio da će to učiniti samo u pratnji svojih pacijenata. Eliyas je uvjeren da mu je otac otet zato što je međunarodnim medijima govorio o onome što se dešavalo u njegovoj bolnici. „Nije napadao Izrael, samo je pokušavao pokrenuti pomoć“, rekao je njegov sin.

Abu Safiya je agentu Shin Beta slao fotografije iz bolnice. Sumnjivo je da ga je to uopšte potreslo. Bolnica je bila puna dječijih tijela. Kada bi roditelji došli da traže svoju djecu, Abu Safiya bi ih pitao za godine djeteta i na osnovu toga bi im predao vreću s ostacima tijela, odgovarajuće težine za to doba. Jednogodišnje novorođenče, jedan kilogram, petogodišnjak, pet kilograma. Mrtve bebe na vagu. Bilo ih je nemoguće identifikovati, spaljene i smrskane, pa je stoga morao raditi to što je radio.

Svog sina Ibrahima, ubijenog od vatre izraelske vojske, sahranio je u krugu bolnice, a nekoliko dana kasnije zamolio je sinove da njegovo tijelo prenesu na groblje. Abu Safiya je znao da će Izrael uništiti bolnicu i bio je zabrinut za tijelo svog sina. Ibrahim je imao dvadeset godina kada je poginuo.

Četrdeset dana nakon otmice iz bolnice, koja se dogodila prije otprilike 550 dana, porodica je primila prvi znak života: Abu Safiya se nalazio u izolaciji u pritvorskom kampu Sde Teiman. Od tada ga prebacuju iz zatvora u zatvor, a stanje mu se konstantno pogoršava. Jasno je da Izrael zlostavlja doktora radi samog zlostavljanja. Prošlog mjeseca, sutkinja Vrhovnog suda Gila Canfy Steinitz odbacila je doktorovu žalbu protiv produženja pritvora.

„Imate li vi djecu?“, pitao me Eliyas. „Koliko god vaša djeca vole vas, toliko i mi volimo našeg oca i nedostaje nam.“ U septembru bi Eliyasova supruga trebala roditi sina u Kazahstanu. Daće mu ime Ibrahim, u znak sjećanja na stradalog Ibrahima.

Ali ovo nije samo potresna priča o čovjeku koji je otrgnut od svoje žene i djece. Zlostavljanje Abu Safiye nije ništa manje okrutno od zlostavljanja izraelskih talaca. Fizičko i psihičko zlostavljanje koje trpi proizvod je čistog sadizma. Prijatno lice Abu Safiye pretvorilo se u lice sjenke od čovjeka. Ono je postalo i lice izraelskog zla. Sada moramo učiniti sve što je u našoj moći da izdejstvujemo njegovo oslobađanje.

Njegova sudbina trebala bi dotaknuti srce svakog Izraelca, ne manje od sudbine naših vlastitih talaca, ali to je u sadašnjoj izraelskoj stvarnosti već beznadežna stvar.