Na ruti ultramaratona koji spaja Vukovar i Srebrenicu, Janja je postala nezaobilazna stanica solidarnosti. Kroz priče ugostitelja Jasmina Korajčevića, glavnog imama Medžlisa Omer-efendije Camića i aktivistice Sanele Mulamustafić, otkrivamo kako zajedničko iskustvo progonstva, ratnih trauma i povratka pretvara Janju u utočište i zajedničku kuću trkača koji nose sjećanje na žrtve genocida

Nakon ulaska u Bosnu i Hercegovinu kod Brčkog, učesnici ultramaratona stigli su u Janju, gdje su proveli noć i u krugu svojih tradicionalnih domaćina potražili prijeko potrebni odmor. Iz ovog semberskog mjesta trkači danas nastavljaju svoj iscrpljujući put dalje prema Zvorniku, savladavajući naredne kilometre na ovoj zahtjevnoj dionici sjećanja prema Potočarima.

U Janji se već deceniju i po za maratonce priprema poseban doček. Za razliku od uobičajenih protokola i zvaničnih manifestacija, u restoranu „Bosna“ gostoprimstvo je stvar duboke lične odluke i neupitne tradicije mještana koji su i sami iskusili sudbinu progonstva i povratka. Vlasnik restorana, Jasmin Korajčević, osoba je koja kroz podršku trkačima vidi mnogo više od pukog pružanja okrijepe.

„Privukao me, prije svega, taj put prema Srebrenici i sve ono što je vezano za sjećanje na genocid. Želio sam dati svoj doprinos, da ljudi koji dolaze sa strane vide da smo tu, da podržavamo i uveličamo taj njihov plemeniti čin. To me najviše motivisalo. Inače, u našem mjestu redovno sarađujemo i okupljamo se oko humanitarnih aktivnosti“, objašnjava Jasmin motive koji ga drže u ovom zahtjevnom projektu od samog početka.

Njegova priča ogledalo je sudbine mnogih stanovnika ovog kraja. Nakon godina provedenih u progonstvu, zov rodnog kraja bio je jači od ekonomske sigurnosti koju je pružala Zapadna Evropa. „Da, povratnik sam. Tokom rata sam bio u Njemačkoj, a vratio sam se 2001. godine. Više nemam nikakvu namjeru odlaziti odavde“, jasne su njegove riječi koje svjedoče o trajnoj vezanosti za tlo Semberije. Ta stabilnost i rješavanje vlastitog životnog statusa omogućili su mu da se posveti i humanitarnom radu u Janji.

Opisujući današnju svakodnevicu i pulsiranje ovog specifičnog povratničkog mjesta, Jasmin ne krije umjereni optimizam koji se temelji na solidarnosti lokalne zajednice i neraskidivim vezama s onima koji su ostali u tuđini. Na pitanje kako se danas živi u Janji i njenoj okolini, on odgovara skromno i dostojanstveno: „Dobro je, ne žalimo se. Tu je naše lokalno stanovništvo, a imamo i dosta dijaspore, tako da se održavamo i živimo solidno.“ Upravo ta sinergija domaćih ljudi i dijaspore stvara materijalnu i moralnu podlogu za manifestacije koje zahtijevaju ozbiljnu organizaciju.

Sam čin dolaska ultramaratonaca u Janju predstavlja trenutak u kojem se čitavo mjesto podiže na noge. Restoran „Bosna“ tada prestaje biti samo ugostiteljski objekat i pretvara se u zajedničku kuću. „Dođu kod nas na ručak, večeru i ovdje prespavaju. Naš narod se organizuje, pa im donesu lubenice, paprike i domaće proizvode da ih počaste. Uvijek bude lijepa atmosfera i mislim da se stvarno ugodno osjećaju. Sve ovo činimo već petnaest godina u kontinuitetu“, opisuje Jasmin atmosferu koja zavlada Janjom po dolasku ultramaratonaca.

Jasmin s ponosom ističe neformalnu stranu organizacije koja najbolje ilustruje međusobno povjerenje: „Kada znamo da dolaze, mi uopće ne čekamo da nas neko zove ili rezervira datum. Naš stav je jednostavan: samo dođite, vrata su vam otvorena i ništa više nije potrebno.“

„U projektu sam od samog početka, već punih petnaest godina. Ti ljudi su zaista čudo. Trčati od Vukovara do Srebrenice je nevjerovatan poduhvat. Nevjerovatno je da se neko usudi na takav korak, posebno u julu kada vladaju nesnošljive vrućine. Ali oni izdrže. Kod nas na konak obično dođe njih osam, devet, nekad i deset. Oni su se ovdje već udomaćili. Naučili su oni na nas, a i mi na njih. Naravno, nekad se ekipa malo promijeni, dođe neko novi, ali opšti utisak je da se uvijek osjećaju izuzetno prijatno i dobrodošlo“, navodi Jasmin, dodajući kako i sam žali što zbog poslovnih i životnih obaveza nikada nije imao priliku posjetiti polaznu tačku maratona: „Nisam nikada bio u Vukovaru, nažalost.“

Ipak, priče koje trkači donose sa slavonskih ravnica u unutrašnjost Semberije jasno ocrtavaju identičnu mapu stradanja i preživljavanja. Iskustva iz ratnog perioda o kojima se raspravlja za restoranskim stolom prepoznaju se bez potrebe za velikim pojašnjenjima. „Pričaju da je sve to vrlo slično onome što se dešavalo kod nas. Vukovar je zapravo bio sam početak i krvavi uvod u sve ono što će se kasnije desiti na ovim prostorima“, zaključuje Jasmin.

Glavni koordinator i pokretačka snaga lokalnog tima u Janji je Omer efendija Camić, koji se sjeća samih početaka i motiva koji su Islamsku zajednicu uveli u ovaj plemeniti projekt.

„Prije četrnaest godina kontaktirao me Kemal Bukvić sa željom da ultramaraton koji spaja Vukovar i Srebrenicu prođe kroz Janju. Zamolio nas je za logistiku, jer se Janja nalazila tačno na njihovoj ruti, a u tom trenutku je procijenjeno da je za njih i bezbjednija opcija od Bijeljine. Mi smo ispred Medžlisa Islamske zajednice Janja tu ideju prihvatili objeručke. Željeli smo biti dio te važne sportske manifestacije, ali i dio institucionalnog obilježavanja Genocida u Srebrenici, kao i sjećanja na opsadu, stradanja i protjerivanje naroda Vukovara“, objašnjava efendija Camić kako je Janja uvrštena na zvaničnu mapu ove trke protiv zaborava.

Organizacija ovakvog dočeka brzo je postala zajednički zadatak čitavog džemata. Kreiran je uigrani tim u kojem ravnopravno učestvuju i lokalni ugostitelji, ugledni domaćini i privrednici, spremni da trkačima olakšaju naredne kilometre. Efendija Camić s ponosom ističe imena onih koji su se stavili na raspolaganje: „Zajedno sa našim džematlijama, među kojima su Jasko, hadžija Izo Šepić, hadžija Sakib, te nekoliko lokalnih privrednika i domaćina, formirali smo tim koji je preuzeo ulogu glavnog organizatora dočeka. Izuzetno nam je drago što su maratonci odabrali upravo Janju kao jednu od svojih ključnih stanica. Nastojimo da ih svake godine ugostimo na nivou koji im dolikuje. Dok borave u restoranu ‘Bosna’, naši privrednici rado dolaze da s njima popiju kahvu i počaste ih. Imali smo želju i da ih odvedemo na Drinu radi relaksacije, a obezbjeđujemo im i fizioterapeute za masažu kako bi se odmorili. Činjenica da već petnaest godina ne mijenjaju ovu destinaciju govori da su zadovoljni našim gostoprimstvom.“

Lični put efendije Camića dijeli sudbinu naroda ovog kraja, obilježenu ratnim progonstvom, privremenim životom u inostranstvu i konačnim povratkom na vlastito ognjište, što objašnjava i visok nivo empatije prema trkačima koji nose priče o stradanjima. „Ovdje sam od 2001. godine, a inače sam i rodom iz Janje, tako da je ovo moj džemat. Tokom agresije sam proveo tri godine u Njemačkoj, nakon čega sam se vratio u Čelić gdje sam radio pet godina, da bih se 2001. konačno vratio svojoj kući“, navodi Camić, osvrćući se na korijene svoje službe u Semberiji.

„Prve godine je postojala određena distanca i trema s obje strane. Međutim, već od druge godine mi funkcionišemo kao jedna porodica. Svi smo se udomaćili. Radujemo se toj sedmici i svakom julu i jedva čekamo da ih dočekamo. Atmosfera je potpuno opuštena. Svjesni smo koliko su umorni, ali oni uvijek pronađu snagu i vrijeme da s nama razmijene iskustva“, opisuje Camić dinamiku ovih emotivnih ljetnih susreta.

A ti su susreti sve samo ne laki, s obzirom na to da se trka odvija u periodu kada su vremenski uslovi u Podrinju i Semberiji na granici izdržljivosti. Fizički napor kojem su maratonci izloženi zahtijeva ne samo sportsku spremnost, već i ogromnu mentalnu snagu. Camić to posmatra iz neposredne blizine. „Juli je izuzetno težak za trčanje. Svih ovih godina pratile su ih ekstremne vrućine, a posebno im teško pada dionica na bijeljinskoj obilaznici gdje je temperatura zraka izrazito visoka. Mi se iskreno divimo njihovom poduhvatu. Trčati u takvim uslovima, posebno prema Srebrenici koja je ljeti prilično teška i sparna, potez je vrijedan dubokog poštovanja i ovaj projekt zaista zaslužuje punu podršku.“

Jedna od njihovih najvažnijih jutarnjih stanica u Janji je u prostorijama narodne kuhinje „Hasna“. Tamo ih svake godine, u osvit dana, dočekuje Sanela Mulamustafić.

Ova narodna kuhinja svakog dana tiho i bez institucionalne podrške obezbjeđuje obroke za petnaest porodica na rubu egzistencije, oslanjajući se isključivo na solidarnost lokalnih ljudi i dijaspore. Sanela otvoreno objašnjava realnost s kojom se suočavaju u svom svakodnevnom radu: „Kuhinja funkcionira isključivo zahvaljujući našem narodu. Od države nemamo apsolutno ništa, nismo na budžetu. Sve što imamo i što obezbijedimo za obroke dolazi od onoga što narod sam uplati i donira.“

Uprkos potpunom odsustvu budžetskog finansiranja, u kuhinji vlada stroga disciplina i jasan plan kako bi se osiguralo da niko ne ostane gladan. Raspored kuhanja je tradicionalan, skroman i prilagođen onome čime raspolažu. „Ponedjeljkom kuhamo makarone, utorkom grašak, srijedom buraniju, četvrtkom krompir, a petkom kupus. Naravno, prilagođavamo se situaciji na tržištu, kada dođe period da je kupus preskup, onda taj dan promijenimo meni i pravimo rižu s gulašem. Subotom je na redu tradicionalni grah, dok nedjeljom kuhinja ne radi. Hrane, hvala Bogu, ima dovoljno“, opisuje Sanela sedmičnu dinamiku rada u „Hasni“.

„Zadnje tri godine smo uključeni u doček maratonaca, svake godine smo tu za njih“, ističe Sanela. Atmosfera u ranim jutarnjim satima, kada se trkači spremaju nastaviti dalje ka Srebrenici, nakon pretrčanih kilometara iz smjera Brčkog, specifična je i prožeta umorom, ali i neobičnim prehrambenim navikama koje iznova iznenađuju domaćine. „Oni kod nas stižu u veoma ranim jutarnjim satima, obično oko pet ili pola šest ujutro. S obzirom na to da je rano i da su pred njima teški kilometri, u to doba i ne jedu ništa plaho niti obilno. Mi im, naravno, serviramo i pripremimo doručak, ali ono što je svima nama zanimljivo jeste da trkači ujutro ubjedljivo najviše jedu svježi paradajz. Jednostavno, čim dođu na doručak, samo paradajz traže i jedu. Vjerovatno to ima veze s naporom i osvježenjem koje im je potrebno“, kroz osmijeh objašnjava Sanela tajnu paradajza iz Janje koji trkačima vraća snagu.

Dok se Sanela drži posla oko šporeta i pripreme obroka, priča o razgovorima sa maratoncima koje dugo pamti nakon njihovog odlaska. „Ja se držim kuhinje, poslužim ih i ne pričam plaho s njima jer imam posla. Ali moj muž Alija je njihov ogroman fan i prošle godine je bio stalno uz njih, tako se s njima opušteno šali i druži. Kada maratonci stignu, obavezno dođe i neko od komšija, razgovaraju o životu. Maratonci su zaista izuzetno prijatni, fini i kulturni ljudi“, navodi Sanela.

Razumijevanje i duboka empatija koju mještani Janje pokazuju prema trkačima iz Hrvatske nisu slučajni; oni proističu iz identičnih iskustava progonstva, gubitka i teškog procesa povratka na prijeratna ognjišta. Sanela je i sama prošla kroz teške izbjegličke staze prije nego što je uspjela obnoviti svoj život u Semberiji. „Jesam, mi smo povratnici ovdje. Bili smo u Janji sve dok nas nisu pokupili i protjerali. Ja sam izašla u toj prvoj turi, u ljeto 1994. godine, kada su nas organizovano pokupili i istjerali odavde. Dio naroda je otišao ranije, tokom 1993. godine, a mi smo izdržali do te 1994. godine“, prisjeća se ona ratnih godina, dodajući kako je povratak bio jedina opcija. „Vratila sam se kući 2002. godine. Većina nas povratnika se vratila u tom periodu, oko 2002. godine, i od tada smo ponovo ovdje na svome.“

U liječničkoj pratnji maratonaca je Mirjana Dudić – Lovrić čiji je supprug Miran ultramaratonac.

Oboje žive u Beču. Mirjana, rođena 1975. u Donjem Hasiću kod Bosanskog Šamca, već dugi niz godina radi kao fizioterapeutkinja u jednoj bečkoj privatnoj klinici, majka je dvoje djece i, kako kaže, supruga dvadeset osam godina. Miran, rođen 1973. u selu Boće kod Brčkog, u Beču je od 1989. i više od trideset godina radi u operacijskim salama kao tehničar. Posao je, priznaje, psihički iscrpljujući, sa smjenama koje znaju trajati i po dvadeset četiri sata – pa mu je trčanje, kaže, „terapija, ventil“ koji čisti misli.

Do trčanja su, zapravo, došli kroz bolest. Prije desetak godina Miran je imao tešku operaciju kralježnice, iz duge rehabilitacije, u kojoj im je zajednički cilj bio dugoročno ozdravljenje, rodila se ljubav prema trčanju. Ono što je počelo s nekoliko metara, kaže Mirjana, preraslo je u velike projekte – ultramaratone od 140 kilometara unutar Austrije do međunarodnih dugih i preko 600 kilometara. Miran ustaje prije četiri ujutro i trči svaki dan, bez obzira na smjenu, pred višednevni projekt diže treninge na trideset i više kilometara dnevno. „Ovo nije samo fizički izazov“, kaže, „ovo je misija.“

Na put koji spaja Vukovar i Srebrenicu doveo ih je, 2022., jedan njihov vlastiti projekt. Miran je s Mirjanom organizirao trku od Beča do Brčkog, da bi djeci slabijega imovinskog stanja osigurali topli obrok u školama. Trčeći kroz Hrvatsku, priključivali su mu se trkači iz raznih gradova i tada je, prisjeća se, prvi put čuo za organizatore Ultramaratona Vukovar – Srebrenica. Ubrzo je postao dio te ekipe.

Mirjanin je pogled drukčiji, ali jednako pun. Njezin je cilj, kaže, zdravlje sudionika i njihov siguran povratak obiteljima, prati ih, doslovno, „u stopu“. S potpunom opremom koju sami pakiraju, nadgledaju i tjelesno i psihičko stanje – pokatkad, kaže, dovoljne su dvije minute samo za sebe – a nakon dnevnih etapa slijede individualne terapije i konsultacije za novi dan. Iz tih dana nosi i slike koje se, kaže, ne zaboravljaju: motorista Ivice, koji s klubom godinama prati trkače, a sam je bez noge; Alije, koji kroz suze i dim cigarete priča o djeci s Tuzlanske kapije i opominje „nemojte, djeco, gladni otići“; Petra koji ih u suzama ispraća prelazeći čamcem na drugu obalu Drine; dočeka u Kozluku, gdje izađu sve generacije, bez obzira na sunce, kišu ili tuču. Smiraj, kaže, nalazi posljednjeg dana, na „kavi kod strine“ kod obitelji Hasanović, visoko nad rijekom, u mirisu majčine dušice – uz jednu misao: vrijedilo je svake sekunde.

Iz svega je izvukla i poruku: „Nikada iz straha ne trebamo negirati drugu stranu.“ Na cijelom tom putu, kaže, nije bilo čovjeka koji im nije istinski pružio ruku, a ti ljudi, obilježeni ratnim stradanjima, imaju više snage i zahvalnosti nego što se može zamisliti. „Budimo hrabri, približimo im se i čujmo njihovu ispovijest.“