Reformator koji nije htio mijenjati vjeru, nego muslimanska društva i države – i zašto je za režim njegov poziv na vraćanje temeljima bio „fundamentalizam”, a za muslimanski svijet najava novog vremena islamske kritičke misli
Može se reći da se Alija Izetbegović kroz svoj doprinos islamskoj misli otkriva kao reformator, ne islama samog, već muslimanskih društava i država. On jasno kaže: „Kur'an je izgubio autoritet zakona, a dobio ‘svetost’ predmeta. (…) Pod stalnim utjecajem teološkog formalizma Kur'an se sve manje čitao, a sve više ‘učio’ (recitirao), a naredbe o borbi, ispravnosti i osobnom materijalnom žrtvovanju, opore i neprijatne našoj inerciji, rastvorile su se i nestale u ugodnom zvuku učenog kur'anskog teksta. (…) Kur'an recitiraju, tumače pa recitiraju, proučavaju pa opet recitiraju. Ponavljaju po tisuću puta jednu njegovu rečenicu, da ne bi morali ni jedan jedini put da je primijene.”
Prema Izetbegoviću, preporod može nastati samo odvažnim vraćanjem temeljima islama. Zbog toga su ga komunistički aparatčici, bez puno krzmanja, proglasili islamskim fundamentalistom. Iz njihove ograničene perspektive svijeta ideja bilo kakav povratak temeljima i poziv na njihovu reinterpretaciju bio je fundamentalizam i time opasan za socijalistički društveni poredak.
Što se tiče Izetbegovićeve konzistentnosti prema problemima islamskog preporoda, za ilustraciju je dobro navesti da je mnogo godina kasnije, 1997. godine, govoreći u Teheranu na Sjednici Organizacije islamske konferencije, izravno ukazao na sve propuste – kako ih je on vidio – zemalja koje sebe nazivaju islamskim. Bio je vrlo direktan i eksplicitan. Islam jeste najbolji, rekao je tada autoritetom mislioca i ratnog vođe bošnjačkih muslimana u Bosni i Hercegovini, ali muslimani nisu. Također je, vrlo jasno, izrekao šta smatra vrlinama Zapada, katkad i opravdano prozivanim zbog stanja većine muslimanskih zemalja – tačnost, preciznost, temeljitost, urednost, sve što muslimanskim zemljama u pravilu nedostaje, a itekako je islamsko. Sve je to izrekao citirajući temeljne izvore. Zapravo, pokazujući kako ih treba ispravno interpretirati.
Tadašnji turski lideri u nastajanju Ahmet Davutoğlu i Recep Tayyip Erdoğan svjedočili su tom govoru u Teheranu i, za razliku od većine, shvatili njegovu suštinu i poruku. Doista, mnogo je svjedočanstava koliko su Izetbegovićeva misao i djelo utjecali na formiranje nove turske političke elite.
Tekstovi u „Problemima islamskog preporoda” ekumenski pristupaju temama. Nasuprot vjerskoj isključivosti, afirmiraju razlikovanje religija i kultura kao Božiji dar, uz uvjet ravnopravnosti islama u svijetu. Izetbegović kaže da je njegov krajnji cilj bio načiniti objektivnu analizu savremene islamske misli. Nadalje, cilj mu je bio pridonijeti revitalizaciji islamskog svijeta i njegovom uključenju u moderne tokove, na principima uvažavanja i ravnopravnosti.
(nastavlja se)
