Njegovo djetinjstvo prekinuto je već u dvanaestoj godini, kada je počeo rat i borba za goli opstanak. Život u selu nadomak linije fronta odvijao se isključivo noću, dok se danju tražilo sklonište. Prisjećajući se predratnog perioda, Hasib priznaje da su bili naivni u pogledu komšija koje su poznavali. Ljudi s kojima su nekada dijelili svakodnevicu i gledali filmove, preko noći su postali agresori koji su se još ranije obučavali na drugim ratištima poput Vukovara, da bi kasnije u Srebrenici sijali strah.
Hasib Suljić je imao samo petnaest godina kada je, bježeći kroz šume Srebrenice, krenuo putem koji je za hiljade ljudi značio smrt, a za njega početak doživotnog suočavanja s preživljavanjem. U genocidu je izgubio trideset i osam članova porodice, a oca je posljednji put vidio pored bukve u šumi iznad Kamenica, kada je on otišao po vodu i više se nije vratio. Vrijeme za opraštanje tada nisu imali.
Danas, uoči godišnjice genocida, Hasib odbija da šuti. On ističe da se genocid nije “desio” slučajno, već da je bio detaljno isplaniran, organizovan i proveden po tačno utvrđenom obrascu i receptu. Gubitak porodice i proživljena patnja dali su mu snagu da sve zapiše i ukoriči u knjigu, kako bi trajno ovjekovječio stradanje Bošnjaka. Iako je bilježenje sjećanja počelo odmah 1995. godine nakon prelaska na slobodnu teritoriju, proces je bio psihološki težak i praćen noćnim morama, ali mu je objavljivanje knjige na kraju donijelo olakšanje.
Njegovo djetinjstvo prekinuto je već u dvanaestoj godini, kada je počeo rat i borba za goli opstanak. Život u selu nadomak linije fronta odvijao se isključivo noću, dok se danju tražilo sklonište. Prisjećajući se predratnog perioda, Hasib priznaje da su bili naivni u pogledu komšija koje su poznavali. Ljudi s kojima su nekada dijelili svakodnevicu i gledali filmove, preko noći su postali agresori koji su se još ranije obučavali na drugim ratištima poput Vukovara, da bi kasnije u Srebrenici sijali strah.
Vjeru u međunarodnu zajednicu i UN izgubio je još 1993. godine posmatrajući bliske odnose UNPROFOR-a i agresorskih snaga. Za njega je holandski bataljon bio jasna zamka, zbog čega je s ocem i odlučio krenuti opasnijim putem kroz šumu umjesto odlaska u bazu. Zbog toga pasivni odnos svijeta i deklarativne rezolucije smatra ispraznom formom koja ne rješava suštinu problema, povlačeći paralelu i s današnjim dešavanjima u Gazi gdje se pred očima svjetskih moćnika uživo odvija slična tragedija.
Tokom proboja u koloni smrti, neprijateljski vojnici su se ubacivali među Bošnjake i lažno ih pozivali na predaju, a Hasiba je od takve zamke spasio glas razuma njegovog zeta upozorivši ga da ne nasjeda na njihove pozive.
Hasib smatra da je njegovo preživljavanje, druga šansa za život, sveti dug prema žrtvama da govori istinu. Danas najteže podnosi tišinu koja vlada u Memorijalnom centru Potočari – tišinu koja govori više od bilo koje riječi. Zločine i genocid ne može i ne želi oprostiti, a formalna izvinjenja ili dolaske počinilaca na stratišta smatra uvredom i poniženjem za žrtve.
Danas Hasib Suljić živi u Ilijašu i aktivno vodi “Marš mira”. Simbolika njegovog današnjeg života ogleda se u tome što je od dječaka kojem je nekada očajnički trebala pomoć da preživi na tom istom putu, postao čovjek koji danas vodi i brine o drugima koji tim stazama hodaju u znak sjećanja.
Izvor: Vijesti.ba
