Dok je u maju 1945. godine kapitulacijom Berlina zvanično okončan Drugi svjetski rat u Evropi, na uskom geografskom prostoru Bosanske Posavine, u trokutu između Save, Bosne i planine Vučjak, buktio je prešućeni sukob koji je trajao punih četrdeset dana nakon oslobođenja. Konačni slom enklave krajem maja otvorio je vrata brutalnoj poslijeratnoj odmazdi OZNA-e i KNOJ-a, obilježenoj likvidacijom prudske bolnice, strijeljanjima u šumi Garevac i potpunim demografskim slomom, koje je komunistički režim potom decenijama pokušavao trajno izbrisati iz historijskog sjećanja

Dok je u proljeće 1945. godine cjelokupna Evropa svjedočila završnim operacijama za slom nacizma, a savezničke snage u Berlinu slavile konačnu pobjedu, na sjeveru Bosne i Hercegovine uobličavao se jedan od najkompleksnijih i najdugotrajnijih prešućenih sukoba na tlu srušene Nezavisne Države Hrvatske.

Geografski prostor donjeg toka rijeke Bosne i njenog ušća u Savu, omeđen sa sjevera rijekom Savom, sa istoka Bosnom, a sa zapada šumovitim padinama planine Vučjak, postao je poprište izolovanog otpora domaće hrvatske grupacije. Zvanična komunistička historiografija decenijama je forsirala narativ prema kojem je cjelokupna teritorija Bosne i Hercegovine bila potpuno oslobođena do kraja aprila 1945. godine, navodeći 14. april kao službeni dan padanja Odžaka.

Međutim, arhivski izvori i sačuvani vojni izvještaji nedvosmisleno pokazuju da su jedinice Jugoslavenske armije uspjele uspostaviti stvarnu kontrolu nad ovim gradom tek četrdesetak dana kasnije, krajem maja.

Geneza oružane samoororganizacije na području Odžaka i Odžačke Posavine seže duboko u maj 1942. godine, kada je lokalno stanovništvo, pritisnuto učestalim četničkim upadima, pljačkama i likvidacijom katoličkog župnika Jakova Barišića u Gradačcu, formiralo prve seoske straže pod vodstvom uglednog odžačkog odvjetnika dr. Zdenka Odića. Odić je uspostavio odbrambeni sistem poznat kao Pripremna bojna, sastavljen isključivo od lokalnih ljudi koji su dobro poznavali teren. Karakteristika ove rane faze bila je potpuna odsutnost ideološkog fanatizma; primarni cilj bila je fizička zaštita porodica i kućnih pragova. O miroljubivoj prirodi ovog odbrambenog saveza svjedoče i zapisi partizanskih autora, poput Mehmedalije Tufekčića, koji bilježi da na ovom području sve do maja 1942. godine nije stradao nijedan Jevrej, što je bila rijetkost na teritoriji pod kontrolom ustaških vlasti.

Nakon što je dr. Odić ubijen iz zasjede u martu 1943. godine, Pripremna bojna je privremeno rasformirana, a katoličko i muslimansko stanovništvo ponovo se našlo na nezaštićenom brisanom prostoru, izloženo pljačkama crkvenih posjeda i teroru različitih vojnih formacija. U takvim okolnostima, krajem 1943. godine, zapovjedništvo nad reorganizovanom odbranom preuzima dvadesetšestogodišnji Petar Rajkovačić, zajedno sa Ivanom Čalušićem. Rajkovačić je pod svojom direktnom komandom imao oko 850 boraca, dok je Čalušić zapovijedao formacijom od oko 1000 ljudi. Odbrana je bila precizno podijeljena na sektore: južno krilo u Pećniku vodio je Ivo Rajkovačić, istočno Pejo Ilak u Gornjoj Dubici i Martinović u Balegovcu, dok je sjeverni sektor duž Save i Bosne osiguravao lično Petar sa elitnim, mobilnim jedinicama.

Historijski izvori naglašavaju da ova vojska tokom cijelog rata nije imala kontakte sa Glavnim zapovjedništvom u Zagrebu ili Sarajevu, niti su na kapama nosili klasična ustaška obilježja sa slovom „U“, već neutralno slovo „V“ (Victoria – pobjeda). Tek u januaru 1944. godine, pritisnuti hroničnim nedostatkom municije, sanitetskog materijala i naoružanja, formalno pristupaju Ustaškom stožeru radi lakše logističke opskrbe. Prema isplatnim listama iz tog perioda, formacija je brojala oko 4.400 potpuno obučenih i naoružanih boraca, ne računajući brojne pripadnike neregularnih seoskih straža.

Dramatičan preokret i uobličavanje odžačkog „džepa“ dogodio se početkom aprila 1945. godine. Suočeno s općim povlačenjem njemačkih snaga iz doline Bosne i padom Sarajeva, Ministarstvo oružanih snaga NDH uputilo je kasnu i očajničku zapovijed Rajkovačiću da se sa cjelokupnom vojskom hitno povuče prema Zagrebu i austrijskoj granici radi predaje zapadnim saveznicima. Postupajući po naređenju, Rajkovačić je u noći četvrtog aprila u potpunoj tišini okupio kolonu od 4.186 boraca u selu Vlaška Mala i krenuo prema Svilaju.

Međutim, izvidnica od 30 vojnika poslata prema Bosanskom Brodu donijela je katastrofalne vijesti: strateški most na rijeci Savi bio je potpuno srušen u savezničkom bombardovanju, a svi alternativni pravci proboja bili su čvrsto blokirani od strane nadirućih partizanskih snaga. Našavši se u potpunom taktičkom okruženju, svjestan da bi predaja u tim uslovima značila trenutnu smrt na marševima, Rajkovačić donosi sudbonosnu odluku o povratku na polazne položaje i zaposjedanju unaprijed pripremljenog fortifikacijskog sistema u Vlaškoj Maloj, Odžaku i Prudu.

Kada su se u donjem toku rijeke Bosne spojili korpusi formacija Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ), njihove komande su imale jasne upute Vrhovnog štaba: u što kraćem roku osigurati prometne, industrijske i infrastrukturne preduslove, eliminisati sve preostale džepove otpora i čvrsto povezati linije sa jedinicama na Srijemskom frontu. Nova jugoslavenska vlast bila je u ekstremnoj žurbi; predstojeća mirovna konferencija i diplomatski pregovori zahtijevali su od Tita da saveznicima demonstrira apsolutnu vojnu kontrolu nad cjelokupnom teritorijom države. Unutar tog strateškog okvira, postojanje utvrđene odžačke enklave, koja je potpuno blokirala komunikaciju duž rijeke Bosne i ugrožavala saobraćaj prema Bosanskom Brodu, predstavljalo je neprihvatljiv politički i vojni izazov.

Zadatak za eliminaciju Rajkovačićeve grupacije povjeren je jedinicama Trećeg korpusa Jugoslavenske armije, sa težištem dejstava na 27. istočnobosanskoj diviziji, te 25. diviziji kojoj je bila potčinjena elitna 16. muslimanska brigada. Partizanski vojni planeri, poneseni brzim uspjesima i opštim ras rasulom neprijateljskih linija na zapadu, ušli su u operaciju s potpunim potcijenjivanjem odbrambenih kapaciteta Posavine.

Prva velika ofanziva otpočela je šestog aprila 1945. godine u 21:00 sat, kada je štab 25. divizije pokrenuo frontalni juriš na utvrđene položaje u Vlaškoj Maloj. Partizanski bataljoni su nastupali agresivno, u gustim pješačkim formacijama, praćeni zvucima vojnih orkestara, galamom i megafonskom propagandom koja je pozivala na predaju.

Međutim, napadači su naišli na izuzetno moderan i vješto postavljen odbrambeni sistem. Vlaška Mala i Prud bili su pretvoreni u mrežu armiranobetonskih bunkera i dubokih, međusobno povezanih rovova koje je tokom rata izgradilo lokalno stanovništvo. Rajkovačić je primijenio hladnokrvnu i taktički razornu doktrinu, u historiji ovog kraja zapamćenu kao taktika „gromoglasne tišine“. Njegovim je vojnicima bilo najstrože zabranjeno otvaranje vatre tokom neprijateljskog nastupanja, sve dok se jurišni valovi ne bi približili na svega osam do deset metara od samih rovova.

Kada bi partizanski vojnici izbili na brisani prostor ispred samih puškarnica, tišinu bi prekinula Rajkovačićeva komanda: „Hvataj žive!“, praćena uraganskom i unakrsnom vatrom iz svih raspoloživih teških strojnica i automata. U svega nekoliko minuta, prednji partizanski valovi bili bi potpuno desetkovani, a gubitak komandnog kadra pretvarao bi napad u panično i haotično povlačenje preko otvorenog polja, pod neprekidnim udarima branitelja. Ova taktika imala je dvostruku svrhu: rigoroznu uštedu pješačke municije kojom su branitelji oskudijevali i razoran psihološki pritisak na moral napadača.

Između šestog i 23. aprila, ovi brutalni frontalni napadi ponavljali su se svakodnevno, ali bez ikakvog teritorijalnog pomaka za partizanske snage. Čak i službena partizanska historiografija, kroz zapise vojnog hroničara Ahmeda Đonlagića o borbenom putu 27. divizije, otvoreno priznaje taktičku nemoć i teške gubitke 16. muslimanske brigade. Đonlagić bilježi da su branitelji puštali partizanske jedinice na blisko odstojanje, a potom ih uništavali preciznom vatrom, te da ni u noćnim napadima nije bilo moguće savladati žilavog neprijatelja koji je maksimalno koristio prednosti domaćeg terena i izvodio silovite protivnapade na bokove i pozadinu partizanskih divizija.

Suočeni s potpunim krahom pješadijskih juriša, štabovi Jugoslavenske armije bili su prisiljeni radikalno promijeniti strategiju. Početkom maja 1945. godine, operacija prelazi u fazu totalne opsade uz upotrebu masovnih tehničkih sredstava. Oko odžačkog džepa koncentrisane su artiljerijske formacije 14. i 19. birčanske brigade, koje su započele neselektivno, danonoćno granatiranje svih naseljenih mjesta unutar obruča. Vrhunac operacije dogodio se sredinom maja, kada je Vrhovna komanda u Beogradu odobrila upotrebu borbene avijacije. Partizanski avioni su u više navrata bombardovali sela Vlaška Mala i Prud, koristeći zapaljive bombe kako bi spalili drvene fortifikacije i prisilili branitelje na povlačenje iz betonskih utvda.

Tek kombinacijom vazdušnih udara, teške artiljerije i uvođenjem svježih snaga, partizanske jedinice su u periodu između 25. i 27. maja uspostavile kontrolu nad razrušenim odbrambenim linijama, čime je borbeni put 16. muslimanske brigade konačno okončan na ušću Bosne u Savu.

Nakon što su krajem maja 1945. godine prelomile posljednje linije odbrane u Prudu i Vlaškoj Maloj, pobjedničke partizanske snage, frustrirane višosedmičnim vojnim neuspjesima, ogromnim gubicima i činjenicom da je rat na ovom prostoru trajao i dvadeset dana nakon službene kapitulacije Njemačke, započele su provođenje masovne i sistematske odmazde nad preživjelim vojnicima i civilnim stanovništvom Odžačke Posavine. Razmjere poslijeratnog nasilja i ratnih zločina koje je provela Jugoslavenska armija decenijama su predstavljale tabu temu, strogo čuvanu i eliminisanu iz zvaničnih povijesnih dokumenata komunističkog režima.

Jedan od najstrašnijih segmenata ove odmazde odigrao se na lokalitetu Pruda. Prema istraživanjima historičara i preživjelim svjedočanstvima, partizanske jedinice su po ulasku u selo potpuno likvidirale cjelokupan sastav improvizovane prudske bolnice. Tom prilikom je ubijeno 80 teških ranjenika i četiri bolničara koji su ostali uz njih. Tijela ubijenih bačena su u masovnu grobnicu koja je u kolektivnom sjećanju lokalnog stanovništva ostala zapamćena pod nazivom Nujića Bašča.

Slična sudbina zadesila je i pripadnike Garevačke bojne, jedine formacije koja je, vjerujući proglasima o amnestiji, donijela odluku o organizovanoj predaji partizanskim snagama. Oko dvjestotinjak boraca ove jedinice sprovedeno je i zatvoreno u zidanu štalu lokalnog seljaka Pere Burića u Garevcu (na putu između Odžaka i Modriče). Nakon kraćeg mučenja i bez ikakvog sudskog postupka, zarobljenici su u grupama odvođeni u obližnju šumu Garevac gdje su sistematski strijeljani i pokopani u neobilježenim masovnim grobnicama ili su im tijela bacana u Bosnu.

Masovna strijeljanja i vansudske egzekucije nisu bile ograničene samo na vojne zarobljenike. Čišćenje terena, koje su sprovodile specijalne jedinice OZNA-e i KNOJ-a, obuhvatilo je cjelokupnu mušku populaciju Odžačkog kraja. Svi muškarci zatečeni u selima oko Odžaka, bez obzira na to jesu li aktivno učestvovali u borbama ili su bili dio pasivnih seoskih straža, podvrgnuti su rigoroznim i nasilnim procesima filtracije. Rezultat ove operacije bio je demografski katastrofalan za Odžačku Posavinu. U gradu i okolnim selima bukvalno su ostale same udovice i starci, dok muškaraca, osim male djece, gotovo više nikako nije bilo. O dubini demografskog sloma svjedoče i kasniji popisi i arhivska istraživanja poput onih koje je objavio Marko Babić, a koji navode hiljade nestalih i ubijenih osoba s uskog prostora odžačkih opština.

Posljedice ovog sukoba i potonje odmazde trajno su definirale društveni, privredni i politički pejzaž Odžačkog kraja u decenijama koje su uslijedile. Komunističke vlasti su, s ciljem očuvanja dogme o nepobjedivosti i ideološkoj bezgrešnosti partizanskog pokreta, sprovele strategiju potpunog brisanja ovih događaja iz historijskog sjećanja. Prvi korak u tom pravcu bilo je proglašenje 14. aprilas zvaničnim Danom oslobođenja Odžaka, čime je administrativno izbrisano postojanje majskih borbi.

Svako usmeno prenošenje informacija o Petru Rajkovačiću, bunkerima u Vlaškoj Maloj ili žrtvama Burića štale tretirano je kao teški krivični prijestup protiv države i ustavnog poretka. Porodicama ubijenih bilo je najstrože zabranjeno obilježavanje grobnih mjesta, a preživjelo stanovništvo bilo je izloženo trajnoj ekonomskoj i političkoj marginalizaciji od strane lokalnih komunističkih komiteta. Ovaj višedecenijski zid šutnje, proistekao iz duboke frustracije pobjednika koji je na ovom prostoru pretrpio nezapamćen vojni debakl, tek je krajem dvadesetog stoljeća počeo popuštati pred naučnim metodama oralne historije i otvaranjem preostalih arhivskih fondova, ostavljajući bitku za Odžak kao tragičan spomenik posljednjeg, prešućenog bedema Drugog svjetskog rata u Evropi.