Objavljuje knjigu: Francesca Albanese o sankcijama, prijetnjama smrću i borbi za Palestinu

Kao specijalna izvjestiteljica UN-a za Palestinu, Francesca Albanese se suočila sa sankcijama SAD-a i prijetnjama smrću. Objašnjava zašto je njena odlučnost i dalje nepokolebljiva

Dogovoriti intervju s Francescom Albanese u kafiću nije bio najbolji plan. Prije nego što smo uopće počeli, konobarica je tražila fotografiju s ovom italijanskom pravnicom za ljudska prava. Zatim i kasirka. Potom je iz kuhinje izašao kuhar radi zajedničke fotografije, a i neki od gostiju su čekali svoj red. Albanese je bila ljubazna prema svima, čavrljajući na tri jezika, pa je cijeli proces potrajao.

Albanese (49) u posljednje vrijeme posvuda doživljava ovakve dočeke svojstvene rock zvijezdama, što nije uobičajeno za neplaćene pravne eksperte UN-a. U neka druga vremena, njena titula, specijalna izvjestiteljica UN-a za stanje ljudskih prava na palestinskim teritorijama okupiranim od 1967. godine, zvučala bi kao recept za anonimnost. Međutim, ovo nisu obična vremena. Neliječena rana Izraela i Palestine svakoj generaciji iznova pokazuje sposobnost da cijeli svijet baci u groznicu. Napad Hamasa sedmog oktobra 2023, u kojem je ubijeno oko 1.200 ljudi, izazvao je žestok izraelski odgovor koji je u Gazi usmrtio više od 75.000 Palestinaca, raselio više od 90% stanovništva i veći dio teritorije pretvorio u ruševine.

Albanese nije bila prva osoba koja je izraelsku vojnu kampanju nazvala genocidom, ali je bila prva s inicijalima UN-a u tituli koja je to učinila. Tokom protekle dvije godine dosljedno je koristila svoju poziciju ne samo da osudi izraelsku vladu i vojsku, već i zapadne države i korporacije koje su im u tome pomagale. Njena poruka, naglašena u ličnim istupima i seriji izvještaja UN-a, glasi da živimo u isprepletenom sistemu koji se pokazao sposobnim za masovna ubistva.

Zbog javnih stavova život joj je ugrožen, a porodica dovedena u opasnost. U Njemačkoj se suočila s mogućnošću hapšenja zbog izbora riječi. Administracija Donalda Trumpa proglasila ju je „posebno označenom osobom“ (specially designated national), što je termin obično rezervisan za teroriste, trgovce drogom i diktatore. Ona je prva zvaničnica UN-a koja je dobila takvu oznaku.

„Bilo je strašno. To vas stavlja u istu ravan s masovnim ubicama i dilerima droge međunarodnih razmjera“, kaže Albanese. „Bio je to paradoks, suočiti se s jednim od najstrožih oblika kažnjavanja bez ikakvog pravnog postupka, jer mi nije pružena ni mogućnost da se branim. Sankcionirana sam bez suđenja.“

Trumpova izvršna naredba zabranjuje bilo kojoj američkoj osobi ili entitetu da joj pruža „sredstva, dobra ili usluge“, opis toliko širok da se poredi s „civilnom smrću“. Njen stan u Washingtonu, kupljen dok je s porodicom živjela u američkoj prijestolnici, zaplijenjen je. Više ne može koristiti kreditnu karticu bilo gdje u svijetu, jer se gotovo sve takve transakcije obrađuju putem servisa sa sjedištem u SAD-u. „Krećem se s gotovinom ili moram posuđivati od prijatelja i članova porodice“, kaže ona.

Optužuje pro-izraelske aktiviste u Ženevi za proganjanje njenog supruga, Massimiliana Calìja, visokog ekonomiste u Svjetskoj banci, što je dovelo do njegove smjene s vodeće pozicije na odjelu za Siriju. „Svjetska banka se ponijela potpuno kukavički“, kaže Albanese. „On ima besprijekorne rezultate na svim svojim funkcijama.“

Calì i njihova trinaestogodišnja kćerka, američka državljanka, tuže Trumpa i visoke zvaničnike administracije pred saveznim sudom u Washingtonu zbog kršenja ustavnih prava i zapljene imovine bez suđenja. Prema pravilima UN-a, Albanese ne može lično podnijeti tužbu, ali je grupa američkih profesora prava podnijela podnesak u ime porodice, upozoravajući na „poguban uticaj“ koji personalizovane sankcije imaju na slobodu govora.

Demonizacija od strane Trumpove administracije samo je učvrstila njen status narodne heroine. Ona je dio malog, ali upečatljivog uspona ljevice podstaknutog ogorčenjem zbog Gaze na Zapadu.

„Genocidi u Ruandi i Bosni nisu izazvali ovoliku masovnu reakciju“, kaže Albanese. „To znači da se ljudska prava danas bolje razumiju. Ovo je test univerzalnosti prava i same ljudskosti.“ Razlika u reakciji javnosti dijelom je posljedica zapadnog saučesništva. Pokolj u Ruandi izvršen je mačetama, masovna strijeljanja u Srebrenici automatskim puškama. Mnogi Palestinci u Gazi ubijeni su preciznim bombama koje su isporučile SAD, vođenim algoritmima vještačke inteligencije za odabir ciljeva. To je u punom smislu genocid 21. vijeka.

Osim borbe za ljudska prava, Albanese objavljuje i knjigu „Kad svijet spava: Priče, riječi i rane Palestine“, koja je dijelom memoarska, a dijelom elegija Palestincima zbog njihovog dostojanstva pod ugnjetavanjem i „bijesa bez mržnje“. Knjiga je građena oko priča deset likova, počevši od Hind Rajab, petogodišnje djevojčice koja je ubijena u januaru 2024. u Gazi, sklupčana na zadnjem sjedištu porodičnog automobila pored četvero mrtvih rođaka, nakon sati molbi za pomoć u telefonskom pozivu palestinskom Crvenom polumjesecu.

Među likovima je i Alon Confino, italijansko-izraelski univerzitetski profesor koji je umro 2024. godine; on je stao u odbranu Albanese kada je prvi put optužena za antisemitizam. Bio je među stotinama jevrejskih progresivaca s kojima je vodila kampanju protiv definicija antisemitizma koje uključuju kritiku izraelske države, što je brisanje granica koje je, kako tvrde, opasno i za Jevreje i za Palestince.

Knjiga prati korijene njene „netolerancije prema nepravdi“ do odrastanja u gradiću na jugu Italije, u svijetu prožetom organizovanim kriminalom i klijentelizmom. „Kao mlada bila sam zgrožena tim mentalitetom gdje možete biti dobri u onome što radite, ali nikada ne vjerujete sebi, već uvijek pitate moćnike: ‘Možete li mi, molim vas, pomoći?'“, kaže ona.

Prezir prema korupciji inspirisali su njeni roditelji koji su odbili da joj se povinuju. Uzori su joj bili italijanski mučenici pravde: Paolo Borsellino, antimafijaški sudija ubijen automobilom bombom 1992, i njegov kolega Giovanni Falcone, ubijen iste godine sa suprugom i tjelohraniteljima kada je mafija digla u vazduh cijelu dionicu autoputa. „Prošla sam kroz bol cijele nacije zbog gubitka te dvije dragocjene figure pravde. To je posijalo važno sjeme u meni.“

O njima je posebno razmišljala kada je počela dobijati prijetnje smrću nakon što je u martu 2024. predstavila izvještaj o sukobu u Gazi pod nazivom „Anatomija genocida“. Jedan anonimni pozivalac zaprijetio je da će joj kćerka biti silovana, navodeći tačan naziv škole koju djevojčica pohađa. Albanese se obratila policiji za zaštitu.

Period nakon tog izvještaja opisuje kao „brutalan“. „Tada sam se počela pitati: da li je vrijedno toga? Imam dvoje djece. Šta ako im naude? Ne mogu preuzeti tu odgovornost.“ Dilemu opisuje kao „neriješeno pitanje“, iako ono što kaže odmah potom sugeriše da ga je za sada riješila: „Mnogo toga stavljam na kocku, ali istovremeno nemam alternativu. I dalje moram gasiti vatru, a sada imam veću kantu… i snažne ruke.“

Njena „veća kanta“ je mandat UN-a koji njenom timu omogućava da istražuje i izvještava na najvišem međunarodnom nivou i namjerava nastaviti „gasiti vatru“ tokom preostale dvije godine svog drugog mandata. Vjeruje da se ne bori samo protiv vlada Trumpa i Netanyahua, već i protiv „predatorskih elita“ širom svijeta koje su spremne nasiljem braniti akumulaciju neviđenog bogatstva. Izraelski rat protiv palestinskog otpora samo je jedno od mnogih ratišta, kaže ona.

Prošle godine Njemačka ju je pokušala zabraniti i poslala interventnu policiju na mjesto gdje je trebala govoriti. Policija joj je čak prijetila hapšenjem jer je spomenula dva genocida koja je Njemačka počinila u prvoj polovini 20. vijeka: nad narodima Herero i Nama u Namibiji, a potom i Holokaust. Rečeno joj je da je stavljanjem ta dva događaja u istu kategoriju relativizirala Holokaust, što je potencijalno krivično djelo. Takođe je koristila frazu „od rijeke do mora“, koja je u Njemačkoj zabranjena.

Veliku Britaniju opisuje kao naizgled pristojniju, ali dodaje: „Starmer me vjerovatno mrzi jednako kao i Meloni ili Macron.“ Opisuje britansko suzbijanje pokreta Palestine Action kao „brutalno“, a premijera naziva „monstrumom“ jer je 2023. tvrdio da Izrael „ima pravo“ prekinuti opskrbu Gaze strujom i plinom: „Niste uopšte osoba koja se bavi ljudskim pravima ako izgovorite takvu monstruoznost. Univerzitet koji vam je dao diplomu pravnika trebao bi vam je oduzeti.“

Kada sam se raspitivao kod drugih u oblasti ljudskih prava, našao sam veliko divljenje za njen angažman, uz pokoju opasku da je pomiješala jezik nepristrasnog pravnika sa strastvenom retorikom političkog aktiviste, što je čini lakšom metom za one koji brane ratne zločine.

Iako je tokom razgovora bila vedra i ljubazna, spominjanje ovih kritika izazvalo je bljesak ljutnje. „Onda mi nemojte postavljati politička pitanja“, kaže ona. „To je tako paternalistički pristup. Uvijek dolazi od muškaraca.“ Kada sam uzvratio da su komentari zapravo došli od žena, Albanese nije bila zatečena: „Postoje alfa-ljudi i među ženama. Izvinite, zašto ne smijem izraziti politički stav? Sve što se radi je političko. Način na koji se ljudska prava ne poštuju je politički. Navikli smo razmišljati u kalupima, pa zar i ja moram ostati u svom?“

U tom napetom trenutku, prilazi joj mlada žena, gošća kafića. „Mogu li vas samo prekinuti i reći da vam se divim. Hvala vam, radite sjajan posao“, kaže ona. Žena je iz Grčke, što je obradovalo Albanese, koja joj odgovara da će uskoro u Atini predstaviti grčki prevod svoje knjige.

To je još jedan podsjetnik na izuzetnu vidljivost i uticaj specijalne izvjestiteljice. Kada je žena otišla, Albanese se osvrće na mogućnost budućnosti u politici. „U Italiji su neki uplašeni, a neki se nadaju da ću ući u neku stranku. Iskreno, da postoji stranka koja bi mi bila dovoljno prostran dom da ostanem ono što jesam, uradila bih to“, kaže ona, ali brzo dodaje: „Ne postoji.“

Te večeri, dugi red studenata iz cijelog svijeta, mnogi s palestinskim kufijama oko vrata, formirao se ispred Univerziteta u Ženevi kako bi čuli Albanese. Dvorana je bila ispunjena daleko iznad kapaciteta od 400 mjesta.

Publici se obraća na isti način kao i privatno, komunikativno, s humorom i anegdotama. Nudi narativ nade da je svijet u jeku transformacije. „Pravda će procvjetati za vas i vašu djecu“, poručuje dvorani. „U našoj je moći da ovo zaustavimo. Promijenićemo to. Kolektivno, ide nam bolje. Ovo je prvi genocid koji je izazvao ovakav potres. Palestina je postala rana, ali postala je naša rana.“

Studenti aplaudiraju gotovo svakoj drugoj rečenici. Jedna mlada Gruzijka kaže da je Albanese inspirisala sve u njenom krugu. Druga pita kako pronaći političku hrabrost, nagovještavajući da je izgubila posao jer je govorila o Gazi. Savjet Francesce Albanese je da se nikada ne posustaje: „Moj život je postao luda vožnja. Nikada nisam zamišljala da ću živjeti bez bankovne kartice, ali živim. Ljudi mi pomažu. Moja sloboda je jača od mog straha. Poraženi ste onog trenutka kada prestanete da se borite.“

IZVOR: The Guardian (G2)