Ovih je dana u specijaliziranom magazinu Specto objavljena opsežna analiza nazvana ‘Političke prilike i ratni zločini u Banja Luci 1990–1992.’, autora dr. Jasmina Medića i dr. Muamera Džananovića. Fokusirajući se na ključni period od prvih višestranačkih izbora do eskalacije masovnih progona, autori dekonstruiraju procese koji su najveći grad Bosanske krajine pretvorili iz prostora multietničkog suživota u poprište sistemske diskriminacije i zločina. Kroz analizu demografske slike, refleksija agresije na Hrvatsku, te uloge vojnih i policijskih struktura, njihov naučni rad razotkriva precizne mehanizme uspostave Autonomne regije Krajina i kampanje terora koja je trajno izmijenila lice Banje Luke

Banja Luka je u osvit devedesetih godina prošlog vijeka bila grad koji je, barem naizgled, još uvijek disao u ritmu jugoslovenskog modernizma i multietničkog suživota. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, opština Banja Luka brojala je 195.692 stanovnika. Od tog broja, Srbi su činili natpolovičnu većinu sa 106.826 stanovnika (55%). Hrvati su brojali 29.026 (14,83%), dok su Bošnjaci činili 28.558 (14,59%) populacije. Važnu ulogu u društvenom tkivu igrali su i Jugosloveni, kojih je bilo 23.656 (12,08%). Iako su Srbi bili većina na nivou opštine, unutar samog gradskog jezgra demografska slika bila je znatno ujednačenija, što će kasnije postati ključna tačka političkih trvenja.

Održavanje prvih višestranačkih izbora 1990. godine u Banjoj Luci donijelo je pobjedu Srpskoj demokratskoj stranci (SDS), koja je osvojila 64 od 130 mandata u opštinskoj skupštini. Slijedile su reformske snage (SRSJ) sa 17 mandata, HDZ sa 14, SDA sa 13, te DSS i SDP sa 11, odnosno osam mandata. Iako je SDS bio relativni pobjednik, nedostatak natpolovične većine zahtijevao je koalicije. Shodno tadašnjem međustranačkom dogovoru na republičkom nivou, za predsjednika opštine izabran je Predrag Radić (SDS), dok je Rajko Kasagić preuzeo Izvršno vijeće. Međutim, ova koalicija triju nacionalnih stranaka od samog početka bila je nefunkcionalna, opterećena dijametralno suprotnim vizijama o statusu Bosne i Hercegovine.

Strateški plan srpskog rukovodstva postao je vidljiv već u januaru 1991. godine. Inspirisani događajima u Hrvatskoj, gdje je proglašena SAO Krajina, banjalučki čelnici SDS-a 21. januara pokreću inicijativu za formiranje Zajednice opština Bosanske krajine (ZOBK). Banja Luka, kao najveći centar regije, projektovana je kao administrativno središte ove tvorevine koja je trebala poslužiti kao most ka ujedinjenju svih srpskih teritorija u jednu državu. Regionalni odbor SDS-a je sedmog aprila 1991. zvanično odobrio ovu inicijativu, a opštinske skupštine pod kontrolom SDS-a ubrzo su izglasale pristupanje.

Politička ofanziva kulminirala je početkom marta 1991. godine velikim mitingom SDS-a u Banjoj Luci, na kojem se okupilo oko 50.000 ljudi. Govornica je bila ispunjena najvišim ešalonom srpske politike: Radovan Karadžić, Nikola Koljević, Biljana Plavšić, ali i gosti iz Hrvatske poput Jovana Raškovića. Karadžićeva poruka bila je nedvosmislena: za srpski narod izvan federativne Jugoslavije postoji samo jedna opcija – Velika Srbija. Retorika je bila zapaljiva; hrvatska vlast je nazivana ustaškom, a poručeno je da “Drina nikada nije bila granica”.

Kao direktan odgovor na ovu kampanju, SDA je 21. aprila 1991. organizovala svoj miting protiv podjele BiH, na kojem se takođe okupilo oko 50.000 ljudi. Bošnjački predstavnici su upozoravali da je stvaranje nacionalnih regija protivno interesima svih naroda. Kada je ZOBK transformisana u Autonomnu regiju Krajina (ARK), Banja Luka je definitivno postala epicentar paralelnih struktura vlasti.

Bošnjačka i hrvatska strana pokušale su odgovoriti institucionalno. Banjalučka SDA je isticala da je tadašnja etnička slika opštine rezultat “nacionalne geometrije” zadnjih dvadeset godina, kojom su gradu pripojena okolna sela kako bi se vještački stvorila srpska većina, dok je u samom gradu odnos bio gotovo izjednačen (38% Bošnjaci, 36% Srbi). Predlagali su reorganizaciju i proglašenje opštine “Banja Luka – Stari Grad” sa 40.000 stanovnika, koja bi bila pridružena “autohtonoj regiji Bosanske krajine” (od Bihaća do Banje Luke). Bio je to očajnički pokušaj da se izbjegne potpuna dominacija SDS-a, ali on u skupštinskim klupama nije imao nikakvu šansu.

Kraj 1991. godine donio je dodatnu radikalizaciju. Na novom mitingu SDS-a u oktobru, Karadžić je poručio da će granice nove Jugoslavije biti tamo gdje je “srpska teritorija”. Govornici poput Voje Kuprešanina išli su toliko daleko da su prijetili pretvaranjem Beča u Hirošimu, dok je Radislav Vukić javno proglašavao Banju Luku isključivo “srpskim gradom”. Gradonačelnik Radić je zahtijevao da se izbjeglicama iz Hrvatske daju sva prava, uključujući političko odlučivanje, čime je dodatno mijenjana politička i demografska ravnoteža u korist SDS-ove agende. Banja Luka je tako, i prije ispaljenog metka u BiH, bila u potpunosti militarizovana i ideološki “očišćena” u strukturama vlasti.

Dok je 1991. godina polako isticala, agresija JNA na Hrvatsku direktno se prelila na prostor Bosanske krajine, pretvarajući je u neposredno ratno područje. Jedinice Banjalučkog korpusa JNA postale su udarna igla napada na Hrvatsku, a grad na Vrbasu postao je njihova glavna logistička baza. “Agresija JNA na Hrvatsku 1991. godine pretvorila je Bosansku krajinu u zonu direktnih ratnih operacija. Dok su jedinice Banjalučkog korpusa kretale ka frontu, u njihovim redovima došlo je do dramatične etničke homogenizacije.

Nakon poziva Alije Izetbegovića 6. oktobra 1991. da građani ne učestvuju u tuđem ratu, Bošnjaci i Hrvati su masovno odbili mobilizaciju. Simbol te promjene bila je 5. kozarska brigada: u septembru još uvijek mješovita, već u novembru je postala čisto srpska jedinica. Vlasti samoproglašene ARK s negodovanjem su analizirale ove brojke, bilježeći visok odziv u Laktašima i Gradiški, ali zanemariv u Ključu i Sanskom Mostu. Istovremeno, pod patronatom SDS-a i JNA, vršena je tajna militarizacija; do marta 1992. godine formirana je impozantna struktura od blizu 20.000 naoružanih dobrovoljaca, što je predstavljalo temelj paralelne srpske vojske u nastajanju.”

JNA je, preko opštinskih organa pod kontrolom SDS-a, provela masovnu mobilizaciju srpskog stanovništva, formirajući paralelnu Srpsku teritorijalnu odbranu. U zoni Banjalučkog korpusa naoružano je i organizovano preko 16.000 dobrovoljaca, dok je nesrpsko stanovništvo sistematski razoružavano.

Ova militarizacija odmah se osjetila na ulicama Banje Luke. Na meti su se prvi našli vjerski objekti. Pijani rezervisti, vraćajući se sa ratišta u Hrvatskoj, često su pucali na džamije i katoličke crkve. Nova džamija u Vrbanji oštećena je rafalima iz “kalašnjikova”, a koncem februara 1992. godine vandali su eksplozivom oštetili dragulje svjetske arhitekture, Ferhadiju i Ferhad-pašino turbe u centru grada. Bio je to jasan signal da za nesrpsko kulturno i duhovno naslijeđe u “srpskom gradu” nema mjesta.

Napadi su se ubrzo proširili na privatnu imovinu. Vojnici u uniformama pucali su na kuće, prodavnice i ugostiteljske objekte čiji su vlasnici bili Bošnjaci ili Hrvati. Eksplozije u noći postale su banjalučka svakodnevica. Strateški cilj bio je jasan, a dokumenti SDS-a su ga precizno definisali: trebalo je stvoriti nepodnošljivu atmosferu kako bi se 100.000 “nepoželjnih” natjeralo na odlazak. Kako je to slikovito opisano u dokumentima, nesrpsko stanovništvo trebalo je “istiskivati poput vode iz tkanine”, postepenim terorom, ubistvima, otkazima i oduzimanjem stanova, dok sami ne zamole za odlazak.

Održavanje referenduma o nezavisnosti BiH 29. februara i 1. marta 1992. poslužilo je kao konačni okidač. Pripadnici Srpskih odbrambenih snaga (SOS), paravojne formacije pod kontrolom kriznog štaba, blokirali su zgradu opštine, zauzeli sve mostove, banke i Radio Banju Luku. Punktovi su nikli na svakom koraku. SOS-ovci, koje je inspektor SDB-a Predrag Radulović opisao kao “zvijeri u uniformama” i “gospodare života i smrti”, ultimativno su tražili lojalnost novoproglašenoj Srpskoj republici.

Već u aprilu 1992. počinju masovna otpuštanja. Iz prosvjete, fabrika, banaka, sudstva i bolnica otjerano je preko 50% nesrpskih kadrova. Oni koji su ostali, morali su potpisati izjavu o lojalnosti RS-u. Odbijanje mobilizacije u vojsku koja ih je napadala koristilo se kao formalno pokriće za otkaz. Oni koji nisu dobili otkaz, često su završavali na prinudnom radu, kopanju rovova na prvim linijama fronta, gdje su služili kao živi štit.

Prva žrtva ubistva na nacionalnoj osnovi u samom gradu bio je mladi Mirza Šabić, ubijen devetog aprila u kafani “Vegas”. Sutradan, 10. aprila, u kafiću “Kajak” ubijen je Miodrag Šušnica, Srbin i penzionisani policijski inspektor. Ovo ubistvo bilo je dio prljave strategije: vlast je htjela optužiti Bošnjake i Hrvate za likvidaciju Šušnice kako bi opravdala masovnu odmazdu, ali je ubrzo postalo jasno da je režim spreman ubiti i “svoje” ako se ne uklapaju u njihove zločinačke planove. Gradonačelnik Predrag Radić preuzeo je krizni štab i naredio izbacivanje svih nesrba iz stanova u vlasništvu preduzeća, kako bi se napravilo mjesta za porodice poginulih srpskih boraca. Kampanja zauzimanja grada i okoline ušla je u svoju najbrutalniju fazu.

Maj 1992. godine donio je intenziviranje kampanje “čišćenja” u Banjoj Luci, paralelno sa realizacijom strateških ciljeva o odvajanju naroda i uspostavljanju koridora. Vojska, policija i paravojne grupe poput SOS-a radili su sinhronizovano. Postavljanje eksploziva pod poslovne objekte i kuće Bošnjaka i Hrvata postalo je sistemsko. Jedan od najstrašnijih simbola tog terora bio je “crveni kombi”,  policijska ekipa koja je kružila gradom, hvatala civile, zlostavljala ih unutar vozila s namjerno otvorenim vratima kako bi sijali strah, te ih odvodila u nepoznato.

Fizičko zlostavljanje pratila je medijska propaganda bez presedana. Slučaj smrti dvanaest beba u banjalučkom porodilištu u maju i junu 1992. godine, usljed nedostatka kiseonika, iskorišten je za huškanje protiv nesrpskog stanovništva i međunarodne zajednice, iako stvarne okolnosti tragedije nikada nisu objektivno istražene. Slučaj je poslužio za kanalisanje mržnje i stvaranje ratne psihoze u kojoj je svaki Bošnjak ili Hrvat viđen kao legitimna meta.

Za one koji nisu ubijeni na kućnom pragu, uslijedila je golgota u logorima. Na području Banje Luke formirano je osam logora i mjesta zatočenja. Osim zloglasne Manjače, tu su bili i zgrada CSB-a, Mali logor, te Vojno-istražni zatvor Tunjice. Civili su dovođeni svakodnevno, ne samo iz Banje Luke već i iz Prijedora, Ključa i Sanskog Mosta. Logor Manjača, pod komandom pukovnika Božidara Popovića, postao je simbol nehumanosti. Preko 4.000 zatočenika držano je u štalama, bez dovoljno hrane i vode, uz svakodnevna premlaćivanja koja su često završavala smrću. Zatočenici su ispitivani, mučeni i tjerani na ponižavajuće radnje, dok su međunarodni posmatrači dugo vremena imali otežan pristup ovim objektima.

Oni koji su izbjegli logore, bili su prisiljeni na “dobrovoljno preseljenje”. Vlasti su u tu svrhu formirale “Agenciju za preseljenje stanovništva”, kojom je rukovodio Miloš Bojinović. Agencija je bila instrument administrativnog etničkog čišćenja. Proces je bio ponižavajući: građani su morali podnijeti pismenu izjavu da se “dobrovoljno” odriču imovine u korist RS-a, priložiti dokaze o plaćenim svim računima, te dobiti potvrdu da se protiv njih ne vodi krivični postupak.

Prije ulaska u konvoje autobusa koji su išli prema Hrvatskoj ili Travniku, izbjeglice su morale predati svu imovinu, a sa sobom su smjeli ponijeti tek 300 njemačkih maraka. Krizni štab ARK-a je naredbom ozakonio ovu pljačku, dodjeljujući napuštene stanove i kuće podobnim kadrovima i porodicama boraca. Miloš Bojinović je u tom periodu bio “gospodar ljudskih sudbina”, odlučujući ko može otići, a ko mora ostati u atmosferi stalnog straha.

Banja Luka je do kraja 1992. godine u potpunosti promijenila svoj karakter. Ipak, historijski izvori bilježe i jedan specifičan fenomen koji ovaj grad izdvaja od drugih u RS-u. Značajan broj Srba, njih oko 20.000, napustio je Banju Luku u periodu od 1992. do 1995. godine jer se nisu slagali sa zločinačkom i diskriminirajućom politikom svojih sunarodnika. Ti ljudi su, rizikujući vlastitu sigurnost, odbijali biti dio mašinerije koja je njihove komšije Bošnjake i Hrvate slala u logore i progonstvo.

Kampanja terora, koja je počela 1990. godine kroz političke mitinge i regionalizaciju, završila je masovnim zločinima, logorima i potpunim demografskim inženjeringom. Banja Luka, nekada grad 100.000 nesrba, postala je grad u kojem je svaki trag drugog i drugačijeg sistemski brisan, bilo kroz rušenje džamija, bilo kroz prisilne deportacije. Relevantni dokumenti i svjedočenja očevidaca jasno govore da ovi događaji nisu bili plod haosa, već precizno planiranog i izvršenog političkog i vojnog poduhvata čije posljedice osjećamo i danas.

Cijeli tekst pročitajte OVDJE.