Nakon poraza u Prvom svjetskom ratu, Osmansko Carstvo je prestalo postojati prvog novembra 1922. godine. Poslije šest stoljeća sjaja, protežući se od Perzijskog zaljeva do kapija Beča, nekada moćni sultanat posrnuo je iscrpljen u 20. stoljeće i konačno se urušio. Ali, šta da nije?

Pad Osmanlija se nekada smatrao neizbježnim krajem za “bolesnika s Bosfora”, posebno u historijskom trenutku koji je u ruševinama ostavio carstva od dinastije Qing do Habsburgovaca. Međutim, sve veći broj djela historičara poput Donalda Quataerta i Hasana Kayalija tvrdi da je opadanje Osmanlija bilo preuveličano, a njihov kolaps nije bio predodređen. Zapravo, da je njihovo rukovodstvo ostalo izvan Prvog svjetskog rata, ili da su njihovi njemački i austrijski saveznici pobijedili, carstvo je vrlo lako moglo preživjeti.

Knjiga Mustafe Aksakala „Rat koji je stvorio Bliski istok“ nudi najnoviji i najuvjerljiviji osvrt na ovaj argument. Aksakal, historičar na Univerzitetu Georgetown, tvrdi da uoči Velikog rata Osmansko Carstvo nije bilo bolesnik osuđen na propast zbog sektatstkih i nacionalnih separatističkih pokreta. Naprotiv, radilo se o održivom političkom subjektu koji su uništile katastrofalne odluke, vanjske invazije i duboki pritisak egzistencijalnog sukoba. Kako Aksakal piše: „Drugačija budućnost carstva također je bila na stolu, ona koja je održavala i produžavala historiju carstva kao multietničkog i multivjerskog društva.“

Kako bi izgledala ta hipotetička, poslijeratna osmanska država? Većina historičara se, možda i mudro, ustručava previše upuštati u spekulativnu sferu alternativne historije. Ipak, njihova istraživanja pružaju tragove za svakoga ko je dovoljno drzak da pokuša.

U decenijama koje su prethodile Prvom svjetskom ratu, osmanska država je doživjela hrabre političke eksperimente usmjerene ka liberalnim pravima i ustavnoj vladavini, uporedo s mučnim izbijanjima međuetničkog krvoprolića. Kao što piše historičar Ussama Makdisi: „Osmanska modernost… obećavala je i multietničku i multivjersku suverenu budućnost, ali i ksenofobični svijet bez manjina.“ Tokom rata, ova kontradikcija će biti razriješena, kulminirajući tragičnim momentom kada je, prema Aksakalovom kazivanju, političar Ahmed Riza u osmanskom senatu uzalud protestovao protiv genocida nad Armenima koji se upravo sprovodio, pozivajući se na osmanski ustav.

Ali, da vlada u Istanbulu nije srljala u globalni sukob i izgubila, da li bi stvari ispale bolje? Da li je carstvo moglo izniknuti kao pluralistička država u kojoj kršćani, muslimani i Jevreji, da ne pominjemo Turke, Kurde i Arape, uživaju određenu mjeru građanske jednakosti unutar funkcionalne parlamentarne monarhije?

Postoje dokazi za optimizam. Ipak, ono što upada u oči jeste da je do 1914. carstvo mnogo više obećavalo kao multietničko nego kao multivjersko društvo. Da je osmanska država preživjela u nekom značajnom obliku, to bi najvjerovatnije bilo kao dominantno i eksplicitno muslimansko carstvo. Zamislite politički subjekt u kojem su Turci, Arapi i Kurdi dobili jednaka prava i službeno priznanje kao konstitutivne etničke zajednice carstva, ali u kojem su mnogi kršćani bili etnički očišćeni, a nekoliko ključnih kršćanskih regija zaplijenile zapadne sile.

Rastući značaj religije u određivanju lojalnosti i pripadnosti očigledan je u stvarnoj historiji carstva prije i tokom Prvog svjetskog rata. Tokom 19. stoljeća, evropske sile, posebno Rusija, pomagale su kršćanskim grupama, uključujući Grke (1832), Srbe (1867) i Bugare (1878), da osiguraju nezavisnost od Visoke Porte. Uprkos tome, ili baš zbog toga, carstvo je pokazalo političku sofisticiranost u upravljanju odnosima s kršćanima koji su ostali unutar njegovih granica. Prema historičaru Eugeneu Roganu, naprimjer, nakon nasilnog pogroma nad kršćanima u Damasku 1860. godine, osmanski administratori su nastojali identifikovati i kazniti počinioce kako bi istovremeno umirili preživjele i spriječili francusku intervenciju. Historičarka Michelle Campos tvrdi da su napori za stvaranje religijski inkluzivnog oblika osmanskog građanskog identiteta kulminirali ustavnom revolucijom 1908. godine. Ali, pokazali su se kratkog vijeka.

Godine 1909. ubijeno je čak 30.000 Armena u nizu masakara na teritoriji Adane. Balkanski ratovi (1912–1913) koštali su carstvo većine preostale teritorije u Evropi i naveli mnoge osmanske vladare na zaključak da će kršćani uvijek predstavljati sigurnosnu prijetnju. U februaru 1914. godine, Porta je pod evropskim pritiskom s Rusijom potpisala reformski paket za Armene, sporazum koji je šest provincija naseljenih Armenima stavio pod nadzor dvojice evropskih inspektora. Mnogi osmanski muslimani brinuli su da je to uvertira u konačnu nezavisnost istočne Anadolije.

Do tog trenutka, rukovodstvo carstva je u velikoj mjeri izgubilo vjeru u perspektivu multivjerske budućnosti. Godine 1913. osmansko Ministarstvo rata pozvalo je na svenacionalni bojkot kršćanskih firmi, nazivajući to „ekonomskim svetim ratom“. U proljeće 1914. vlada je započela nasilnu kampanju etničkog čišćenja Grka na egejskoj obali, vjerujući da se teritorija može osigurati samo prisilnim egzodusom kršćanskog stanovništva.

Kasni 19. i rani 20. vijek također su donijeli uspon arapskog nacionalnog identiteta, posebno u gradovima Levanta, kao i povećanu pažnju na tursko-arapske etničke razlike u carskoj prijestolnici. Ali, ovo je poprimilo manje separatistički tok među većinski muslimanskim stanovništvom koje govori arapski. Arapski nacionalizam je prvobitno bio fokusiran na lingvistički i kulturni preporod. Uoči Prvog svjetskog rata, njegovi pobornici su uglavnom zagovarali veće političko priznanje i zastupljenost, tražeći političke partije ili autonomiju umjesto pune nezavisnosti. Jedna od ideja o kojoj se široko raspravljalo bila je očuvanje osmanske države kao tursko-arapske dualne monarhije po modelu Austro-Ugarske.

Popularni izvještaji o Prvom svjetskom ratu često ističu T. E. Lawrencea i arapski ustanak Faisala u Hidžazu. Aksakal također opisuje ustanke u šiitskom Iraku, kao i osmanske sumnje u pouzdanost arapskih regruta. Ali to je samo dio priče. Faisal je, naprimjer, tvrdio da se buni protiv specifičnih zloupotreba ratne osmanske vlade, a ne protiv samog sultanata.

Štaviše, radovi historičara Michaela Provencea, Alpa Yenena i Hasana Kayalija pokazali su da je, suočena s općom glađu i progonima, arapska elita carstva u velikoj mjeri ostala privržena Istanbulu do kraja rata, a ponekad i nakon njega. Figure koje će se kasnije pojaviti kao istaknuti arapski lideri često su sebe smatrale Osmanlijama sve dok to više nije bila održiva opcija.

Mnogi arapski osmanski vojni oficiri, poput Nurija al-Saida koji je kasnije postao premijer Iraka, pridružili su se arapskom ustanku tek nakon što su završili u britanskim zarobljeničkim logorima. Čak i kad je ustanak uspio, Said je nastavio istraživati mogućnosti daljih političkih veza. Godine 1918. prenio je prijedlog u Faisalovo ime sugerišući federalno uređenje u kojem bi „Arabija“ bila „osmanskoj državi ono što je Bavarska Njemačkoj“.

Dakle, šta sve ovo znači za spekulacije o opstanku Osmanskog Carstva? Pitanje nije toliko da li bi sam osmanski sultan nastavio živjeti kao simbolična figura u Turskoj ili negdje drugo. Kako tvrdi Ryan Gingeras, pad osmanske kraljevske porodice bio je odvojen od kraja osmanske vladavine nad većim dijelom Bliskog istoka.

Kada je riječ o opstanku Osmanskog Carstva kao teritorijalne cjeline, historijski događaji postavljaju granice svakoj spekulaciji. Opstanak je mogao značiti jednostavno još nekoliko decenija formalnog carstva, s rukovodstvom koje se i dalje ne može nositi s vanjskim prijetnjama i unutrašnjim tenzijama, ostavljajući Bliski istok s drugačijom, ali i dalje rascjepkanom mapom novonastalih nacionalnih država.

Osmanski lideri su ušli u Prvi svjetski rat na strani Njemačke kako bi osigurali svoj suverenitet pred prijetnjama Rusije, Francuske i Britanije. Te zemlje su izričito odbile osmanske ponude da ostanu neutralni u zamjenu za formalnu garanciju teritorijalnog integriteta carstva što znači da bi Osmanlije, čak i da su ostale izvan rata, mogle biti napadnute prije ili kasnije.

Možda bi čak i u alternativnoj historiji sovjetska vlada, nakon oporavka od Ruskog građanskog rata, na kraju obnovila interes za sudbinu osmanskih Armena. Možda bi Britanija, i dalje zabrinuta za sigurnost Sueckog kanala, nastavila vrebati Palestinu. Pretpostavimo da u nekom trenutku 1920-ih ustanak Armena izazove rusku intervenciju u sjeveroistočnoj Anadoliji. Nakon nekoliko godina intenzivnih borbi, linije fronta se stabilizuju otprilike na istom mjestu gdje su stajale 1917. godine, i nastaje nova granica.

Rat podstiče međuetničko nasilje na obje strane, što navodi mnoge Armene da pobjegnu na teritoriju pod ruskom kontrolom, a muslimane da bježe prema Osmanskom Carstvu. Tenzije rastu i između muslimana i Armena u Jerusalemu. Britanija, koristeći nerede, zauzima Svetu zemlju u ime uvođenja reda i proglašava je međunarodnom zonom. Ibn Saud uzima Hidžaz. Francuska, ne želeći ostati po strani, pokreće kampanju za zauzimanje maronitske regije planine Liban. Nakon početnog uspješnog pomorskog iskrcavanja kod Bejruta, francuske snage napreduju do Maysaluna, gdje ih zaustavljaju osmanske snage predvođene Mustafom Kemalom Ataturkom.

Gdje ovakav scenario ostavlja ostatak carstva? Lako je zamisliti njegove etnički raznolike muslimanske stanovnike kako se ujedinjuju pred evropskim invazijama. Ali čak i u najmaštovitijoj alternativnoj historiji, nacionalizam ne bi nestao. Politički jaz između Turaka i Arapa možda nije bio neizbježan, ali nije bio ni čista slučajnost niti isključivo plod evropskog podstrekivanja.

Zapravo, dok je osmansko rukovodstvo radilo na izgradnji jače i centralizovanije države, taj proces je sam po sebi podsticao otpor. Početkom 20. vijeka, vlada iz Istanbula slala je sve veći broj sudija, žandarma, učitelja i poreznika kako bi efikasnije upravljala arapskim provincijama. Većina je govorila turski, a neki su nosili izrazito šovinističke stavove, što je iritiralo lokalno stanovništvo. Čak su i demokratske mjere mogle podsticati nacionalizam. Stvaranje parlamenta je, naprimjer, neizbježno izazvalo debatu o tome koji jezik ili jezici se trebaju koristiti u skupštini.

Značajno je da je jedino veliko multietničko carstvo koje je u nekom smislu preživjelo Prvi svjetski rat bila Rusija, koja se rekonstituirala kao Sovjetski Savez. Iako je sovjetska vlada u Moskvi zadržala ogromnu većinu moći, ona je kooptirala nacionalna osjećanja reorganizacijom carstva u niz nominalno autonomnih republika, podilazeći im ispočetka, da bi kasnije brutalno suzbijala njihove nacionalne identitete.

Moguće je da bi Osmansko Carstvo, da je preživjelo, primijenilo sličan pristup, koristeći islam umjesto komunizma kao kohezioni faktor. Zamislite vladu koja priznaje, pa čak i slavi turski, arapski i možda kurdski narod kao konstitutivne elemente carstva. Svaka grupa bi mogla koristiti svoj jezik u lokalnim okvirima, dok bi Porta sve više promovisala turski kao jezik administracije, biznisa i javnog života.

U pokušaju da upravlja etničkim podjelama, osmanska država bi, ništa manje od evropskih sila, bila u iskušenju da manipuliše granicama u svoju korist. Osmanska vlada je i ranije prekrajala unutrašnje granice provincija kako bi ojačala moć države na račun lokalnog stanovništva. Poslijeratni osmanski lideri bi vrlo vjerovatno stvorili nove geografske teritorije kako bi razbili arapsko stanovništvo i razvodnili njegov politički uticaj. Možda bi, u skladu s nekim stvarnim prijedlozima za osmansku decentralizaciju, na kraju završili sa Sirijom i Irakom.

Da li bi to uspjelo? Možda. Osmanska država preplavljena bogatstvom od nafte mogla je imati više resursa za poboljšanje života svojih arapskih podanika i pridobijanje njihove lojalnosti. A možda i ne. Također je moguće da bi se Osmanlije na kraju suočile s odlučnim antikolonijalnim ustankom Arapa širom južnog dijela carstva: u periodu nakon Drugog svjetskog rata, arapski aktivisti postaju sve ogorčeniji jer Istanbul gomila prihode od nafte. Brzo osiguravaju sovjetsku podršku u borbi za nezavisnost. Sjedinjene Države šalju vojne savjetnike da pomognu Porti u proksi ratu koji brzo eskalira.

Ovdje bi ljubitelji teorije da se „sve na kraju završi otprilike isto“ mogli zamisliti putanju Osmanskog Carstva sličnu onoj Pakistana. Pakistan je osnovan 1947. kao multietnička država za muslimane u bivšoj Britanskoj Indiji. Nakon građanskog rata 1971. godine, Istočni Pakistan se odvojio i postao Bangladeš. Možda bi u scenariju sličnom onom s Bangladešom, gubitak arapskih zemalja izazvao državni udar protiv osmanske vlade, ostavljajući na kraju geografski manju republiku koja bi uveliko ličila na današnju Tursku.

Sve ovo je, naravno, nemoguće znati. Ali ono što ovaj izlet u alternativnu historiju čini više od puke zabave jeste to što se dotiče vječnog pitanja o tome kakve su političke budućnosti uopće moguće. Od Sirije do Iraka i Izraela i Palestine, i dalje bijesne debate o tome može li se realno očekivati da ljudi žive zajedno u istom političkom subjektu, ili bi im bilo bolje da su podijeljeni u zasebne države.

Nažalost, najbolje što historija može učiniti jeste ponuditi mnoštvo protivrječnih primjera o tome šta funkcioniše, a šta ne. Čak i s naknadnom pameću, ostaje izuzetno teško procijeniti kada će se religijske i etničke razlike pokazati nepremostivim. Ljudi se svakako ne moraju dijeliti. Ali podjele, jednom kad se rasplamsaju, gotovo je nemoguće preokrenuti.

U osmanskom slučaju se ističe da bi neki od fundamentalnih problema gotovo sigurno opstali, čak i ako bi specifični sukobi bili drugačiji. Alternativna historija nikada ne može ponuditi neku vrstu panaceje – savršeni put kojim se nije krenulo. Umjesto toga, nudi nam niz manjih zala kroz koja moramo proći.

Autor članka, Nick Danforth, zamjenik je urednika magazina Foreign Policy