Bosanska Krupa i njeno selo Badić čuvaju uspomenu na četvoricu Krajišnika čiji se put u obećanu zemlju završio u ledenom Atlantiku. To su bili Ejdo Rekić, Ćerim Balkić, Redžo Delalić i Husein Sivić

Kada je iz luke Southampton isplovio ponos kompanije White Star Line, legendarni „Titanic“, niko nije mogao naslutiti da će se san o čudu tehnike 15. aprila 1912. godine pretvoriti u najpoznatiju pomorsku tragediju svih vremena. Među 2224 putnika, od multimilionera do onih koji su u zavežljajima nosili cijeli svoj život, nalazilo se i nekoliko desetaka osoba s prostora bivše Jugoslavije. Bili su to ljudi s rubova austro-ugarskog carstva, Bošnjaci iz krajiških vrleti i Hrvati iz Like i Posavine, ujedinjeni u istoj želji: pronaći bolji život u Novom svijetu.

Bosanska Krupa i njeno selo Badić čuvaju uspomenu na četvoricu Krajišnika čiji se put u obećanu zemlju završio u ledenom Atlantiku. To su bili Ejdo Rekić, Ćerim Balkić, Redžo Delalić i Husein Sivić.

Njihova priča počinje s Ejdom Rekićem, koji je već ranije iskusio američki hljeb radeći u rudnicima Pennsylvanije. Vratio se u rodnu Ostružnicu 1912. godine, bogat i lijepo odjeven, postavši živim dokazom da se preko okeana može uspjeti. Na nagovor prijatelja i rođaka, odlučio je povesti trojicu susjeda nazad sa sobom. U potrazi za boljom budućnošću za svoje porodice, četvorka je preko Beča i Züricha stigla do luke, plativši karte oko 293 švicarska franka (vrijednost današnjih 1.800 KM).

Haber o tragediji koji je stigao u Bosansku Krupu desetkovao je porodice koje su decenijama živjele u nadi i tišini, sve dok spomen-ploča u parku kod Doma kulture nije trajno uklesala njihova imena u historiju grada.

Hrvatska je na „Titanicu“ imala trideset svojih državljana, većinom mladih zemljoradnika u punoj snazi, između 17 i 38 godina. Od njih trideset, samo troje je preživjelo užasnu noć 15. aprila: Nikola Lulić iz Like, Ivan Jalševec kod Siska i Mara Osman-Banski iz Čazme.

Mara Osman-Banski, tada 31-godišnjakinja, uspjela je stići do supruga u Ameriku, gdje je i provela ostatak života do smrti 1930. godine. S druge strane, dvojica preživjelih muškaraca nisu pronašli sreću u Americi. Jalševec se vratio u domovinu nakon svega četiri sedmice, dok se Lulić vratio nakon Prvog svjetskog rata.

U Državnom arhivu u Rijeci postoji dokument, popis 37 austrougarskih putnika koji su kupili karte za Titanic preko švicarske agencije. Napisan na mađarskom i njemačkom jeziku, popis otkriva imena putnika, među kojima su: Grga Čačić, Luka Čačić, Manda Čačić, Marija Čačić, Petar Čalić, Jovo Uzelac, Joso Ećimović, Jovan Dimić, Nikola Lulić, Marija Orešković, Jeka Orešković, Luka Orešković, Mate Pocrnić, Toma Pocrnić, Ivan Strilić, Bartol Čor, Ljudevit Čor, Mirko Dika, Ivan Čor, Josip Draženović, Ivan Jalševac, Jovan Stanković, Mara Osman-Banski, Ignjac Hendeković, Milan Karajić, Štefo Pavlović, Matilda Petranec, Stjepan Turčin, Ivan Markun, Franz Karum, Anna Karum, Janko Vovk, Jakob Pašić te Ćerim Balkić, Redžo Delalić, Husein Sivić i Ejdo Rekić.