Bosnu putnici nose u koferu svoga srca, bez obzira na to da li u nju dolazili, ili iz nje kojekud po svijetu išli. Ona nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Što je više upoznaju, sve im se više otkriva. Kao uz kakvo djevojče iz kojeg izraste prelijepa žena, može uz nju čitav vijek provesti a da se njen životni saputnik na koncu puta iznenadi otkrivši njene tajanstvenosti do tada samo njoj znane. A odnos Bosne prema hodoljubnicima bit će jedinstven, shodan njihovim osobinama – ako su dobri, ona će biti još bolja prema njima, ako su loši, pa potpisali su vlastiti poraz prije negoli su i započeli tu jedinstvenu utrku života. Postoje i oni koji nikada sebi nisu dopustili da u nju svojski zalutaju, da se izgube pred tim veličanstvom bosanskih bespuća, valjda od straha i zebnje da zbog upoznavanja njezinog najgrubljeg dijela ne uvide da su upravo došli u dodir s najnježnijim iskustvom u svim svojim lutanjima. Oni ne smiju sebi dopustiti čak ni slutnju kakav je tek najljepši dio Bosne, zbog kojeg i danas, u 21. stoljeću, ljudi s kraja svijeta gube pamet, tu dođu i nikada iz nje nikud ne idu. A ima i onih čija stremljenja nisu usmjerena nigdje drugo, doli ka vijugavim i tanahnim putevima koji do čistog i živog srca vode. Ne žale ni truda ni vremena, podnose bezbroj belaja, krvave i umorne noge, bolna leđa i već odavno zagnojene misli u blesavoj glavi što ih nagovaraju da se vrate otkud su došli jer tu nema ništa od onoga za čim tragaju cijeli svoj život. Pa i kad najzad posustanu “i kad beznadno klonu pred najudaljenijim pragom, dobrodošlica toplog ognjišta i vedrog domaćinskog čela, pokazat će im da to nije bio kraj puta, već ishodište”.

Pišem ove retke a tek sam krenuo, znajući da me čeka veliko putovanje, ne toliko dužinom trajanja i brojnom kilometražom, koliko intenzitetom iskustva i doživljaja. Putnik sam vlastitog, intimnog unutarnjeg putovanja, hodočašća, onoga o kojem se obično ne može ništa reći, a kamoli napisati, a eto, ipak, nagovaraju me da pišem. Naravno, hodim i kroz fizički prostor, asocijativni okidač osjećajnog svijeta bez kojeg ne bi ni bilo ovog prisnog prohoda. To je prostor natopljen višemilenijskim egzistiranjem ljudi, kulture, nauke, tehnologije i izuma, književnosti i ljubavi. Mezopotamija – kolijevka civilizacije – vuče me k sebi, tegli me nekim nevidljivim nitima starine, neispričanih priča i zgasnulih veličanstvenih doba, davno okončanih. Kao da me sumerskim jezikom dozivaju ploče isklesane čudnovatim pismom, odveć dalekim i stranim da bih na njima mogao razaznati bilo šta. To “Brajevo pismo”, pukim slučajem sačuvano kroz milenije, bez prestanka nagriza samouvjerenu svijest prepotentnih ljudi današnjice koji čvrsto vjeruju da su oni kreatori svega što se okom seže i napominje ih kako su stari Babilonci još prije četiri hiljade godina utemeljili osjećaj protoka vremena modernom čovjeku, pa mu dan traje dvadeset i četiri sata, jedan sat ima šezdeset minuta, a minuta šezdeset sekundi.

Čudno je kako je čovjek omeđen vremenom, tom neprimjetnom dimenzijom koja u drugovanju s prostorom okiva na brojne načine čovjeka, biće što bahulja po ovom svijetu do roka mu određenog, i tek kad progleda vrsnim pogledom, oslobođenim olovnih lanaca vremena i prostora, valja mu ići s ovoga svijeta da kome ne bi otkrio tajnu o ništavnosti dunjaluka i njegovoj neumitnoj prolaznosti. Ona se možda i najbolje očituje na prostoru koji je nekada bio centar poznatog univerzuma, prostoru kojem su hrlile mudre glave iz udaljenih krajeva da bi bile u žiži sveg znanja ovoga svijeta, da bi uzele i pružile nauku koja je ovim prostorima tekla baš poput Eufrata i Tigrisa, ne ostavljajući nikoga žednim i nenapojenim. Danas tom prostoru niko ne hita, Irak je u našem stoljeću sinonim za rat, ubijanja, haos i nered – zemlja toliko razorena sukobom da se možda i nikada ne može oporaviti. Kakav paradoks, ogroman metež na prostoru u kojem je nekada morao vladati enorman red da bi iz njega potekla algebra i aritmetičke operacije na kojima cijeli svijet današnjice počiva.

Nisam se mogao čudom načuditi jer još na Sarajevskom aerodromu osjetih zebnju, staru drugu koja me brzinom misli vrati u period Agresije na Bosnu i Hercegovinu, u opkoljeno Sarajevo, oživjevši neke stare uspomene za koje sam vjerovao da su bačene, zaboravljene i zauvijek ostavljene da miruju u prošlosti. Začuđujuće je kako čovjeka miris jeseni, okus naninog jela, a evo i strepnja nemira mogu vratiti hiljadama koraka i minuta unazad i prizvati osjećanje vlastitog prisustva na nekoliko mjesta i vremena istodobno, i učiniti taj trenutak sasvim nestvarnim, snom ispisanim strogo preciznim scenarijem, neizmjenjivim i bez uplitanja. Kao da gledaš knjigu snimanja savršeno oslikanu i vidiš da je pred tobom jedan put, ali dva načina putovanja. U prvom se povinuješ pravilima igrokaza, pomiriš se sa svakom scenom i vjeruješ Scenaristi da je napravio dobar posao odredivši ti ulogu koju možeš iznijeti do kraja, zaokruženu, potpunu. U drugom se stalno buniš, prigovaraš na svakom koraku, žališ se na vlastitu nemogućnost realiziranja uloge i na loše ispisane stranice scenarija koje bi ti nesumnjivo popunio sretnijim rješenjima. Onda ulogu koju igraš moraš nositi, prtiti i tegliti svugdje sa sobom, nikad zadovoljan, vazda žalostan, očajan i nesiguran. Gruba stvarnost jeste da scenarij ostade nepromijenjen. U prvoj, možda težoj, ali ljepšoj verziji si sretan, a u drugoj te stalno nezadovoljstvo tjera u kutke neprestane nesreće. Zagledah se u prvu, ne obraćajući pažnju na moguće ishode posljednjih stranica scenarija, već se u trenutku uživjeh u ulogu davno ispisanu. “Hajmo, ustajte, vrijeme je za polazak, ‘gate 2’ je konačno otvoren”, zvonki glas vodiča me dohaviza i prizva stvarnosti. Stadoh u red, posegnuh za avionske karte u džep i bacih brzi pogled na šturi tekst ispisan tehničkim fontom: “Sarajevo – Istanbul; Istanbul – Baghdad.”

Zebnje nestade, nastade iščekivanje susreta s veličanstvenim Bagdadom. Putujem s grupom od tridesetak Bošnjaka u Irak, u Bagdad, a zatim istog dana idemo na Kerbelu. Dani su “Erbeina”. Arapska riječ “erbein” na bosanskom jeziku znači “četeresnica”. Utemeljen je već prve godine šehitluka, stradanja hazreti Husejna, unuka časnog poslanika Muhammeda, mir s njim. Putem čuh silovitu priču kako se vlast koja ga je pogubila žestoko opirala dolasku ljudi na “Erbein”, koji već prvih desetljeća postade hodočašće poznato na svim stranama tadašnjeg muslimanskog svijeta. Ljudi bi ipak dolazili odati počast Husejnu i ostalim šehidima Kerbele. Nemilosrdna vlast bi takve putnike-namjernike zbog njihove dobroćudne namjere kažnjavala odsijecanjem ruke. Izuzetka nije bilo. Kada se jedne godine neki hodočasnik uputi ka Kerbeli, čuvari reda ga upitaše gdje je pošao. On im ponosno odgovori da je hodočasnik i da je došao u zijaret. Odmah ga zarobiše, dozvaše dželata koji pripremi oštricu, skide plašt s čovjekovih leđa i vidje da su mu već obje ruke odsječene. Stravična priča podsjeti me na neke brutalne pripovijesti generacijama prepričavane i u bošnjačkoj tradiciji.

Tu su i one opće poznate priče, pa bi često nadvladale one nelijepe, utkale bi se u svaku poru bošnjačkog žića i izrodile nježnu, suptilnu, a pritom izrazito ozbiljnu sintagmu “Žedan Šehid”. Termin se pojavio i zadržao u tekijskim ilahijama koje se i danas uče i odnosi se isključivo na hazreti Husejna. Sjećanje na hazreti Husejna i šehide Kerbele u bošnjačkoj tradiciji seže još od prvih dana dolaska islama u Bosnu. Islam se uvijek vezao uz vodu, brojno je znamenje ove neraskidive spone. Sarajevski sebilj, kao i brojne hajr-česme dizane su po Bosni i simboli su utaživanja žeđi koju osjetiše šehidi Kerbele. Ova izvorišta voda podigoše se njima u čast kako sjećanje bosanskih muslimana ne bi izblijedjelo i kako bi se ljubav prema Ehli-bejtu, Poslanikovoj, mir s njim, porodici raspirivala u grudima Bošnjaka sve do konca svijeta. Leteći ponad sjeverne Mezopotamije, prisjetih se da je u našoj tradiciji sačuvan i običaj da se nakon nečijeg preseljenja na bolji svijet obavezno prouči četeresnica pred dušu umrlog. Običaj ostade važan koliko i sama dženaza, stoga oba ceremonijalna događaja postaše neizostavan asortiman u ispraćanju smrtnika njegovom vječnom domu.

Ovo će nesumnjivo biti posjeta najvećoj četeresnici u mom životu ikad, jer to je najveće okupljanje muslimana na svijetu i također najveće hodočašće. Plan putovanja mi je pomalo mutan, ali uporišta su bistra i jasna poput zvijezda. Putnik sam ka brojnim hodočašćima staroga svijeta, znanim i neznanim, tragajući za djelićem vlastitosti i identiteta, na putu sam ka spoznaji zadovoljstva, smiraja i Boga. Prolazit ću brojnim svetim mjestima Bagdada, Kerbele, Nedžefa, Kufe, a zatim i Medine, Uhuda, Bedra i Meke, da bih se opet vratio u Bosnu i na Ajvatovici, našem najvećem hodočašću, a zatim i po našim selima i gradovima, zaokružio i upotpunio ovo hodočašće, moje hodoljublje. Bosnu sam morao napustiti da bih se njoj ponovo vratio i iz bijela svijeta donio, a u Bosni prepoznao, sve djeliće mozaika koji su mi nedostajali, koje tražih toliko dugo. I opet sam morao izići iz zone komfora što je, vrlo brzo uvidjeh, jedna od osobina musafira. Taj “nekomfor” ga uvijek prati, baš kao i umor, uvijek je tu da ga podsjeti šta je žrtvovao kako bi pronašao ono što mu nedostaje, kako bi proširio vidike i vidio stvarnost onakvom kakva ona zaista jeste. Na koncu, putovanja su, a mnogo sam se puta u to na vlastitoj koži uvjerio, pogubna za predrasude, netrpeljivost i uskogrudnost, pa su baš zbog toga i prijeko potrebna svim ljudima.