U Zagreb sam stigao na studij i živio poput onih pariških slikara s početka 20. stoljeća koji su bolovali od tuberkuloze, dugovali stanodavcima, grickali što su imali i uživali u slikanju. Dakle, u veliki grad sam stigao sasvim ogoljen, praznih džepova i bez utjecajnih rođaka koji bi me u startu pogurali pa sam studentski šljakao što sam stigao da se socijalno uravnotežim.

Zagreb sam zavolio polako, natenane i prvo mi se svidio Zrinjevac, u kojem još i danas znam rasterećivati dušu ispod onih visokih platana glatke srebrene kore. Predlažem psihijatrima da svoje depresivne pacijente vode tamo, neka prošeću i uživaju u arhitekturi austrougarskih fasada s anđelčićima, u igri svjetlosti ispod širokih krošnji i više će im to pomoći od tableta koje inače gutaju.

Zagrepčanin se postaje postupno, dan za danom. Kad sa Zagrebom stupite u brak, nemojte uživati u tome da budete njegov dežurni opozicionar ili prgavo gunđalo kojem sve smeta. Ako imate neprilika, egzistencijalnih ili poslovnih, nije kriv grad, možda ste vi sami napravili neke krive korake pa ne tražite krivce okolo nego preslušajte prvo kritički sebe.

Ja sam imao stotinu prilika da se naljutim na Zagreb jer me je moja radoznala priroda odvela u razne pustolovine. Pokretao sam listove, kazališta, imao brojne premijere vlastitih komedija i filmova, bilo me je svuda, pa kad vas novine za nešto pohvale, uvijek se nađe i onih dokonih savremenika koji, onako kavanski brzo iz voleja, pljunu po vama.

Kad bi se mogli mijenjati rodni gradovi (moj je krševiti gradić Bileća u Hercegovini), ja bih ga zamijenio sa Zagrebom. U rodnom gradiću sam proveo svega tri mjeseca, a ovdje sam već dvije trećine života. Zagreb i ja se dobro razumijemo, zapravo volimo, kažem volimo jer je i on sigurno mene volio, inače ne bih tu mogao isprobati sve moje prirodne znatiželje. Čak i neke sulude ideje koje sam sanjao ovdje sam ostvario, primjerice, pokrenuo sam dva nova kazališta iz ničega i još danas uspješno rade, a prohujalo je već pola stoljeća.

Pišući ove zaljubljene retke o Zagrebu, pokušavam mu vratiti dug. On mi je, kad sam u njega stigao prije šezdeset i pet godina, bio potpuno nepoznat, dokotrljao sam se u sporom putničkom vlaku iz Bosne. Sad mi je on više od rodnog grada iako sam u njemu doživio tolike neprilike da bih ih do sutra mogao nabrajati. Pa zašto ga onda hvalim?

Zato što se jedino kritičkim odnosom ide provjerenije dalje, naučiš se izbjeći grebene, prepoznati prave prijatelje, zavoliš ljude koji su te potapšali kad si već mislio da toneš. U vratolomnom umjetničkom poslu mnogo je takvih nervoznih situacija koje drugi ne vide dok se kuhaš u vlastitom loncu rezignacije, dok odgonetaš dnevne dileme i sumnje u vlastite ideje.

Želio sam o tome mom Zagrebu snimiti zaljubljeni dokumentarni kritički film, ali nije prošlo. Tada sam već imao osamdeset godina pa je valjda neko rekao – što taj starac, koji nije ni rođeni Zagrepčanin, može reći o Zagrebu.

Rodni list ne daje nikom pravo da svojata svoj grad, mora se nešto i napraviti za njega, da bi bili punopravni građani.

Vlaho Paljetak je Dalmatinac, a autor je trajnih zagrebačkih evergrina, pa Arsen Dedić, pa i jedan vrlo uglađeni zagrebački gospodin uvijek s kravatom, renomirani slikar Omer Mujadžić, rodom iz Bosanske Gradiške, mogu još nabrajati brojna pridošla imena čiji se autorski otisci prstiju mogu naći na kulturnim i znanstvenim dostignućima grada, a imali su samo jedan alat pri ruci – voljeli su ovaj grad i nikada se nisu osjećali stranci.

Fadil Hadžić (Bileća, 1922. – Zagreb, 2011), bošnjački i hrvatski književnik