Kažu da je bilo bivših komunista kojima se ulaskom u demokratiju brkalo novo i staro uređenje. Stoga, iznenada bi nenamjernom verbalnom omaškom Alija postao Tito, a SDA bi se u govorima miješala s komunističkom partijom. Tranzicija je bila brza, a ušla je i u viceve.

Naprimjer. Šta to lupi na drugom rekjatu u Begovoj džamiji, a odjekne ko prasak granate od 120 mm? To je Šaćir Filandra zakasnio na namaz pa je udario čelom o pod da prvi saf iz SDA zna da je stig’o. Šaćir, u čaršiji poznat kao Šaćko (a nije cuko sa Dubravske visoravni) i nosi cipele i čarape koje je kupio u Beču jer nema u Sara’jvu onoga što bi godilo njegovom ukusu. Rijetko ko se može pohvaliti da je postao dio bošnjačke usmene književnosti kao što mogu naši

preuvaženi politilozi. Ostat će upamćeni u vicevima.

No, nije nimalo smiješno kada profesori doktori koji su jedno desetljeće srkali toplu supicu na račun najstarije bošnjačke kulturne institucije sada tvrde da Bošnjaci nisu to što su nego su Bosanci po nacionalnosti, da je Islamska zajednica svećenički konstrukt, da je za sve kriva partitokratija i etnoklerikalizam. O tome znamo iz pera Senadina Lavića kojemu tepaju nadimkom Senči (a nije pudlica iz Verone, iako liči na Seviljskog bricu).

Zapravo, ispada da Bošnjaci suštinski nemaju problem s onima koji ih napadaju, jer su im njihove namjere više-manje poznate kroz vijekove, nego s onima koji ih brane. Pa tako imamo automehaničare i kovinotokare koji bolje kontaju sve to oko nacije od naših prof. dr. intelektualaca.

U najmanju ruku naš narod zna šta nije, pa sistemom eliminacije dolazi do spoznaja šta jeste. Ipak, neka ostane da su naš Šaćko i Senči uspjeli približiti stavove s njihovim Tarikom Haverićem (koji je ker iz Šumadije i ujeda, a nema nadimak), koji je neplanirano i iznenada dobio potporu svojim tezama o “bošnjaštvu kao propalom projektu”. Štaviše, čak se nedavno javio i jedan glasić koji bi volio da u sarajevskoj muslimanskoj čaršiji dobije status punopravnog sevdalije.

Boži Vreći, pjevaču/ici zabavnog etno-popa, kao Srbinu/kinji iz Foče nikako nije jasno zašto u Sarajevu nema poštovanje kao pjevač Safet iz Bileće, a želio bi. Transnacionalist. Do mjere da se obukao u žensku suknju i štikle, istetovirao harfovima, i sada pjeva “Bismillah” te se okreće simulirajući mevlevijskog derviša. Da ne bismo objašnjavali blasfemiju i šta je ovdje van pameti i van svakog ukusa, treba samo naglasiti da toj pojavi iz Foče nije zafalila dlaka na glavi, da ga u Sarajevu niko nije gađao paradajzom, da može slobodno nastupiti usred čaršije, da je činjenica na muzičkoj sceni.

Puna šaka demokratije, doduše poluotoverena jer joj smetaju umjetni nalakirani nokti.

Nije to dosta Boži, jok! On hoće biti konstitutivni Safet Isović. Ne mere Božo, niti će moći. Da barem hoće postati Senči ili Šaćko? Ili Sanči? Znate li koji je taj? Zadnji predsjednik po redu onoga što se nekada zvalo “Preporod”, a sada je ukinuto od Sanjina Kodrića, kojega grupice ulizica koji mu nose torbicu zovu – Sanči. Ne zvuči kao ker, ni kao pudl, više je to u nikad izdatoj bošnjačkoj enciklopediji pod natuknicom – transrodna lignja.

Nekada je ta ljiga pisala za časopise koje sam uređivao, otvarali smo joj bošnjački akvarij, što mi lično često nabijaju na nos. Međutim, tada je taj mekušac bio nešto drugo i poprimao je oblik onoga što je sijalo naokolo, ličilo je na nešto muško što tekbira u džamiji, voli zeleno, ne pokoleba

se, spremno je umrijeti za ideju i sve tako redom od polumjeseca do zvijezda.

Dolazimo do spoznaje da naši bošnjački kameleoni, navodni intelektualci, Senčiji i Sančiji, moraju imati povoljnu političku klimu inače se pretvore u Božu Vreću, a slijedom toga ovaj Fočak bi isto ušićario pa umišlja da treba biti novovjeki Safet Isović.

Naime, problem sa shvatanjem konstitutivnosti kod Bošnjaka puno je ozbiljniji nego što uopće možemo pretpostaviti. Eto, v.d. gradonačelnika Sarajeva je postao Srbin, što je manje bitno jer je

prije svega riječ o potpunom anonimcu koji je britanski student iz sigurnosnog sektora (nikome ništa nije sumnjivo) i sada neki Bošnjaci aplaudiraju tvrdeći da je to bolje od bilo kojeg Kapidžića

na svijetu jer je taj v.d. prava raja i Bosanac. Odnosno, postoji stajalište da je to dokaz da je Bosna i Hercegovina moguća jer, eto, ima neki britanski Srbin koji ima toliko veliko srce da u njega

stanu i Senči, i Sanči, i Božo. To jest, Bošnjaci su do te mjere multikulturalni da je dobitak kada vladaju konstitutivni Srbi iz Londona.

U takvoj atmosferi izmaknutih vrijednosti konstitutivnosti, pobrkanih definicija građanskog društva, može se dogoditi da Sanči ukine ime najstarije bošnjačke kulturne institucije (“Preporod”

preimenuje u BeZeKa) i još joj umjesto zelenog loga pauna s ljiljanima postavi gajretovski logo s velikosrpskim monarhističkim bakljama.

I nema tu neke zavjere, da se krivo ne shvati. Sanči, Senči i Šaćko savršeno čitaju duh vremena. Kao nepogrešivi oportunisti i konformisti prate praksu u kojoj Srbin iz Londona postaje gradonačelnik Sarajeva, a raja aplaudira. Potpuno je prirodno da u takvom ambijentu posve anahrono maknu ljiljane na Skupšini “Preporoda” (danas samo BeZeKa) i nametnu grb Karađorđevića, ustvari orijunaške baklje iz dvadesetih godina 20. vijeka.

Kada bismo se trudili, kada bismo proveli naučno istraživanje, dokazali bismo da je posve uzaludno objašnjavati ili mijenjati kameleonsku prirodu raznih Senčija i Sančija. Treba mijenjati vlast među Bošnjacima pa će Sanči i Senči ponovo Titu zvati Alijom. Očekujemo da se vrate Zeleni, inače će Božu neko nametnuti kao Safeta, a Senči i Sanči će postati Božo.