Najdramatičniji dokaz da je biografiji Vesne Parun potrebna nadopuna je u rukopisu. Na naslovnici njene radne bilježnice, koju danas posjeduje Adnan Al Marzuki, koji s porodicom živi u Kairu, jasno stoji „Jedan beskrajan dan u Damasku (dvadeset i sedam pjesama u prozi)“, uz raspon datuma koji rukopis veže za proljeće 1995. Tu se nalazi i potpis „Vesna Parun – Rabija“. Taj detalj zasijeca kroz sve moguće dileme i nije više riječ samo o Adnanovoj usmenoj tvrdnji da je Vesna Parun u Damasku primila islam, već o njenom vlastitom samoimenovanju.

U maju 1980. proslavljena hrvatska pjesnikinja Vesna Parun izlazi s književnog susreta u Knjižnici Bogdana Ogrizovića i ulazi u tramvaj broj 11 koji vozi prema zagrebačkoj Dubravi. U vagonu je gužva, nema mjesta. Iznenada joj student, crnoputi stranac, mladić s druge obale Mediterana, ustaje i nudi mjesto. Uslijedio je kratki razgovor, nekoliko rečenica o otuđenosti i o tome kako se osjeća čovjek koji govori tuđim jezikom.

Rastaju se na okretištu u Dubravi, no, već sutradan se ponovno susreću, a Parun u tom mladiću prepoznaje sličnost s mrtvim bratom iz 2. svjetskog rata i izgovara da ga „ne želi ponovno izgubiti“. Toliko neobično počinje priča o Adnanu Al Marzukiju, u Vesninu rukopisu preimenovanom u Adnana Damaščanina.

Za hrvatsku književnu javnost, lik Adnana desetljećima je ostao sveden na kuloarsku anegdotu i na nekoliko šturih rečenica o „mlađoj, misterioznoj ljubavi“, egzotičnom detalju u biografiji pjesnikinje koja je ionako u tuđim naracijama navikla biti viđena kao izdvojena, samotna, tvrdoglavo autonomna. Čak i kada novinski tekstovi pokušaju biti empatični prema ovom slučaju, Adnan se priziva kao sjena iz soneta i pitanje „gdje li je sad?“, kao egzotični ukras u jednoj već kanoniziranoj priči o Parun, o njezinoj ranjivosti, ponosu i siromaštvu, o njezinoj „neprilagodljivosti“ koja se u istom dahu romantizira i kažnjava.

Međutim, ako se u ruke uzme građa koju je otključao arhiv, mijenja se optika. Zapravo se mijenja razmjer i priroda onoga što je uopće bilo moguće u toj vezi, od usputne fascinacije prema zajedničkom radu i životu, birokraciji preživljavanja i, naposljetku, kontinuiranoj korespondenciji na relaciji Zagreb–Damask. Već sama činjenica da se u arhivskoj hijerarhiji fonda Vesne Parun (HR-HDA-1755) pojavljuje podserija naslovljena „Adnan Al‑Marzouki (1958‑), nevjenčani suprug“, vremenski omeđena razdobljem 1980. – 1995., razbija komotnu sliku o “misterioznom mladom strancu” kao bliskoistočnom ornamentu. Ta je podserija, štoviše, uvrštena u seriju „Ostali članovi obitelji Parun“, dakle, ne u rubriku prijatelja, znanaca ili dopisnika, nego u “obiteljski” registrator arhiva.

U registratoru se čuvaju sve razglednice zajedničkog života. Dosjei su naslovljeni „osobni dokumenti, produženje dozvole boravka / dobivanje državljanstva,studiranje u Zagrebu, književni rad,prevodilački rad, razno, korespondencija“. Međutim, iza svakog dosjea stoji jedna mala biografska bomba koja otkriva posve nepoznate detalje iz života, po mnogima, najveće hrvatske pjesnikinje.

“Produženje boravka” znači da je on želio ostati u Jugoslaviji, u Zagrebu. “Studiranje u Zagrebu” znači da je to susret pjesnikinje s budućim liječnikom, sa svijetom skripata i ispita i da je Parun taj svijet uzimala ozbiljno, kao da je i to jedna vrsta poezije. “Književni rad” znači da on nije samo “lik iz njezine pjesme”, već i autor s konceptima pjesama na hrvatskom i arapskom, s vlastitom zbirkom koju je u konačnici suizdala upravo Vesna Parun, s likovnim rješenjima i s Vesninim komentarima koji ga uče “ljepšoj varijanti” jezika. “Prevodilački rad” znači da su se njih dvoje sreli i u najdubljoj tački interkulturalnosti, u prevođenju – u zoni gdje se tuđi stih mora presaditi u vlastiti jezik, pa se i život, htio-ne htio, počne preslovljavati.

Nasuprot državnog arhiva, gdje u miru počiva ostavština Vesne Parun, Adnanov privatni arhiv djeluje kao njegova suprotnost, kao topla, rasuta, gotovo filmska “scena” na stolu. Zgužvani papiri, preklopljene stranice, kuverte s arapskim adresama, markice, pečati, avionom poslane riječi. I tu se, odjednom, ono što je javnost često pretvarala u mit vraća u svoju elementarnu materijalnost. Naime, postoji niz Vesninih pisama koja su u Adnanovom posjedu, u Damasku/Kairu, i koja, barem od 1989. godine, pokazuju da se odnos prijateljski nastavlja nakon njegova odlaska iz Zagreba. Pisma su naslovljena sa „Dragi Adnane…“,  „Selam alejkum“. A motiv njegovih očiju, koji je u njenoj pjesmi uzdignut do metafizičkog svjetionika, u korespondenciji postaje gotovo doslovan jer 1989. ona piše da joj nedostaju njegove oči, dakle, stih se vraća svom izvoru.

Najdramatičniji dokaz da je biografiji Vesne Parun potrebna nadopuna je u rukopisu.Na naslovnici njene radne bilježnice, danas u Adnanovu posjedu, koji s porodicom živi u Kairu, jasno stoji„Jedan beskrajan dan u Damasku (dvadeset i sedam pjesama u prozi)“, uz raspon datuma koji rukopis veže za proljeće 1995. Tu se nalazi i potpis„Vesna Parun – Rabija“. Taj detalj zasijeca kroz sve moguće dileme i nije više riječ samo o Adnanovoj usmenoj tvrdnji da je Vesna Parun u Damasku primila islam, već o njenom vlastitom samoimenovanju. Jer Adnan je u kratkom intervjuu za hrvatske medije to posvjedočio, a što barem djelomično potvrđuje sama građa.

Poznavatelji Vesne Parun znaju da je ona cijeli život prelazila granice – žanrovske, identitetske, duhovne, pa vjerojatno govorimo o biografsko‑poetičkom gestu, trenutku fascinacije kada pjesnikinja (koja je cijeli život proizvodila nove verzije sebe) preuzima drugo ime i time, simbolički, ulazi u drugi kulturni imaginarij. U istom tom razgovoru (Saša Šimpraga, „U tramvaju broj 11.“, portal Booksa, 25. 4. 2022.) Adnan eksplicitno kaže i ono što naslovnica bilježnice materijalno potvrđuje, da je do sada nepoznati rukopis doista nastao u Damasku, da sadrži 27 proznih pjesama i da je ostao u njegovom vlasništvu. To da je Vesna Parun bila iznimno zainteresirana za islam znaju i zagrebački Bošnjaci, koji se sjećaju njenih čestih druženja s Muhamedom Salihbegovićem i njegovom suprugom. Muhamed je bio poznat po svojem nepokolebljivom islamskom moralu, a u Islamskoj zajednici je bio zadužen za izradu vaktija.

Odnos Vesne Parun i Adnana Al‑Marzukija time nije tek sentimentalna epizoda, postaje prostor književnog događaja, susret mediteranskog zavičaja i orijentalne metropole, susret erosa i sestrinstva (kako ga oboje imenuju), susret jezika i pisama (latinice i arapskog pisma). Kad se taj materijal jednom, nadamo se u potpunosti prezentira javnosti, postat će gotovo nemoguće Adnana čitati bilo kako drugačije nego kao vrlo stvarnog i bitnog protagonistu hrvatske književne povjesnice. Zapravo, njegov lik otključava razumijevanje kasne Parun, njezinu sposobnost da u starosti ne “zatvara” život nego ga radikalno proširuje, sve do Damaska, sve do imena Rabija. Uostalom, tvrdi se da su je mrtvu našli sa slikom Adnana Damaščanina u ruci.

Vesna Parun (Zlarin, 10. 4. 1922. − Stubičke Toplice, 25. 10. 2010.), predstavlja jedno od najznačajnijih poglavlja suvremenoga hrvatskog pjesništva te je najprevođenija hrvatska pjesnikinja koja je pjevanje o ljubavi pretvarala u čitavu filozofiju osjećaja.

„Zore i vihori“ (1947), njezina prva zbirka, pojavljuje se u trenutku kada odjekuje ideološka funkcija i socrealistička kritika je proglašava apolitičnom i dekadentnom, a upravo to opiranje nasilnom ideologiziranju danas čitamo kao njezinu povijesnu vrijednost. Nakon toga dolaze zbirke koje učvršćuju njezin „ljubavni kanconijer“, u kojima se ljubav ne prikazuje kao romantična sreća, jer se vidi kao spoznaja o čovjeku i o samoći.

U kritičkim čitanjima „Crne masline“ naglašava se da Parun često pjeva iz „poslije“, ljepota se javlja nakon rasapa, kad subjekt ostane sam pred prozirnošću svijeta i pred činjenicom da tuđe ruke grle ono što je nekad bilo njegovo. Zato su Parunine ključne riječi odsutnost, trag, ožiljak. Čak i kada se ne traži pobjedu, nego minimalni ostatak smisla, da joj se barem kaže nešto „o njemu“, da ne mora pitati strance.

U antologijskom ciklusu „Psalmi nerotkinje“ vidimo strukturu lirske ispovijesti, povezane motivski i narativno, u kojoj se majčinstvo simbolički preoblikuje u „ranjene pjesme“, zamjenu za nerođenu djecu. U Adnanovu sjećanju Parun mu, dan nakon prvog susreta, govori da vidi veliku sličnost između njega i brata kojeg je izgubila u ratu, i da vjeruje kako joj se brat „vratio“. Taj motiv reinkarnacije lahko bi skliznuo u sentimentalnu legendu, ali u Paruninu opusu on ima ozbiljnu književnu logiku. U njezinoj lirici Drugi je često istodobno ljubavnik i spas, ali i figura koja otvara ranu, muškarac koji odlazi, koji iznevjerava, koji nije „tu“. U „Psalmima nerotkinje“ ženska se žudnja za rađanjem prelama u žudnju za smislom, a pjesme postaju „djeca“ koja ipak ne mogu ispuniti prazninu. U takvom horizontu, Adnan kao „brat“ i kao „Damaščanin“ postaje gotovo idealna figura, komu se može biti i sestra i učiteljica, a da se pritom ne poništi erotska energija. To je ujedno rijetka, krhka ravnoteža koju Parunina poezija stalno traži.

Otvara se i mogućnost da kasniji biografski odnos s Adnanom čitamo kao niz događaja koji osvjetljava trajnu strukturu Parunina subjekta. „Nerotkinja“ ne prestaje postojati zato što se u njezinu životu pojavi muškarac, ona pronalazi novi oblik bliskosti, oblik koji sami akteri opisuju kao bratsko‑sestrinski. U tome je sadržan odgovor na jednu od najsnažnijih rana njezine lirike – potrebu da se voli bez posjedovanja.

Adnan Al‑Marzouki rođen je 1958. u Siriji i u Zagreb dolazi krajem 1970‑ih na studij medicine. Parun u trenutku njihovog upoznavanja ima 58 godina, on 22, razlika koja je, u stereotipima, trebala proizvesti skandal ili anegdotu. No ovdje proizvodi nešto drugo, savez dvoje ljudi koji su na različite načine izgnani iz „normalnog“ života – ona, kao pjesnikinja koja odbija biti salonski ukras, on, kao stranac koji u Zagrebu sklapa vlastiti nesvrstani identitet između Sirije i nekadašnje Jugoslavije.  

Najkonkretniji biografski trag njihova suživota nalazi se u Paruničinoj adresi u zagrebačkoj Dubravi. U jednom biografskom prikazu stoji da se 1978. seli u Badelovu ulicu 15, a „taj stan“ od 1980. dijeli s „velikom ljubavi, mladim Sirijcem Adnanom Al‑Marzukijem“. Isti izvor donosi prizor da dok Adnan uči za ispite, Parun slika masline i borove temperom, „otkako nije imala dovoljno riječi“, i u tom slikarstvu ponovno gradi svoj dalmatinski pejzaž. U kasnijoj dobi prelazi i u slikarstvo kao paralelni kanal istoga poriva, sačuvati svjetlost. A u tom prostoru stanuje i budući liječnik, koji taj pejzaž uči kao što uči i hrvatski jezik. Njihova zajednica, dakle, počinje kao zajednica učenja, on uči medicinu, ona uči njega hrvatskom, a on njoj donosi nove književne horizonte.

Iz tekstova koji se o njima pišu (prije svega mislimo na sjajan istraživački esej novinarke Ivane Perić iz 2021. godine) saznajemo i da je Adnan pisao poeziju na arapskom i hrvatskom, te da je 1983. objavio malu zbirku „Mjesec u tuđini“, s Parun kao izdavačicom. Ta činjenica govori da je Parun investirala u njegov glas, u njegovu mogućnost da govori u jeziku koji nije materinji. Još je važnije da su zajedno prevodili, osobito pjesme sirijskog autora Nizara Kabanija. U toj prevodilačkoj praksi, koja je uvijek i praksa slušanja, može se prepoznati prava metafora njihova odnosa, dvoje ljudi iz različitih tradicija pokušava naći zajednički ritam, prenijeti smisao preko granice jezika. Ako je Parun u ranoj poeziji gradila mediteranski locus amoenus kao antipod ratnom strahu, ovdje se taj Mediteran doslovno širi, od Zlarina i Šibenika do Damaska, i postaje interkulturni prostor.

Najjači Adnanov „tekstualni“, međutim, jeste Parunina pjesma „Da nema tvojih očiju“, posvećen „Adnanu Damaščaninu“. Sam čin posvete već je svojevrsni govor čežnje. U pjesmi „oči“ rade dvostruko, kao konkretan detalj voljenog bića i kao orijentir u svijetu koji se raspada. Dovoljno je osjetiti sintagmu „svjetionik tajni“ i sliku „buđenja“ što bi bez tih očiju bilo tek „pad u hladan bezdan“, pa da se shvati kako je u njenoj ranijoj lirici ljubav često bila „poslije“, a ovdje je ljubav uvjet mogućnosti života.

A opet, priroda odnosa ne da se smjestiti u jednu riječ. U arhivu stoji „nevjenčani suprug“, jer institucija traži termin. U Adnanovu svjedočenju stoji „bratsko‑sestrinski odnos“. U Paruninu zapisu stoji istodobno „jedini prijatelj“ i „zadnji ljubavni sonet“. Kao da svaka riječ – suprug, ljubavnik, prijatelj, brat – hvata samo jedan aspekt, a cjelina uvijek bježi. U njihovu suživotu ima i sitnih, „događajnih“ detalja o zajedničkom životu koji nisu trivijalni jer Parun vraćaju iz aureole u grad, u život, u svakodnevnu radost.

U martu 1989. Adnan se vraća u Siriju zbog obaveznog vojnog roka. Parun bilježi datum njegova odlaska, a arhivski sažetak navodi da je kod nje stanovao do 1989. Kada 1995. Parun putuje u Damask i tamo provodi dva mjeseca s Adnanom i njegovom obitelji, putovanje djeluje kao završni čin privatne epopeje, kao povratak Mediterana Mediteranu. Tu dolazi i najkontroverzniji detalj i tvrdnja da je Parun u Damasku 1995. „primila islam“ i da je to htjela objaviti. Ono što sigurno znamo jeste da je Parun cijeli život tematizirala prelazak granica, između žanrova, jezika, intime i satire, pa i ovaj mogući „prelazak“ možemo čitati kao oblik iste potrebe da se približi Drugom, preobrazbom a ne posjedovanjem. Nakon dolaska iz Damaska objavljuje i ciklus pjesama iz kojih se uočava fascinacija džamijama i atmosferom koju je ponijela iz Sirije.

U tom razdoblju, prema Adnanovu svjedočenju, nastaje i neobjavljena zbirka pjesama u prozi „Jedan beskrajan dan u Damasku“, rukopis od 27 tekstova koji je posvetila i darovala njemu, i koji je i danas u njegovu vlasništvu. Riječ je o skrivenoj građi koja bi mogla proširiti naše razumijevanje Parunine kasne poetike i njezina odnosa prema prostoru Orijenta. Adnan kaže da i dalje piše te da je dobio nekoliko književnih nagrada, što ukupnoj priči daje posebnu draž.

Parun umire 2010., neposredno prije početka rata u Siriji, Adnan kasnije napušta Siriju upravo zbog rata i seli u Kairo. Kada danas čitamo njihovu priču, lično se presijeca s globalnim previranjima, a Mediteran, Parunina velika metafora, postaje i prostor tragedije, interkulturna lekcija iz bliskosti o Dalmaciji i Damasku, jasminu i maslini, u zagrebačkoj Dubravi.

Vesna Parun je ljubav shvaćala kao egzistencijalnu kategoriju, kao praksu brige i kao jezik otpora. U pjesmi posvećenoj Adnanu, oči su „svjetionik“ zato što obećavaju sreću i zato što svijet bez njih postaje besputan, pa se čini da je ponekad cijela historija književnosti skrivena u jednoj gesti. U ovom slučaju ustati u tramvaju i ponuditi mjesto pjesnikinji.