Prema međunarodnom pravu, terminalna bolest može biti osnov za puštanje na slobodu samo u slučajevima kada je smrt neizbježna u veoma kratkom roku, a zatvorski uslovi bi tu smrt učinili nehumanom. Međutim, kod Mladića se radi o hroničnim, bolestima stare osobe koje, uprkos težini, nisu spriječile sud da zaključi kako on i dalje može primati adekvatnu njegu unutar zatvorskog sistema

U sjeni sve učestalijih izvještaja o drastičnom pogovšanju zdravstvenog stanja presuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića, zvaničnici iz entiteta Republika Srpska i Srbije proteklih su dana intenzivirali diplomatsku i medijsku ofanzivu s ciljem njegovog puštanja na liječenje u Beograd.

Argumentacija kojom se služe politički krugovi s obje strane Drine oslanja se isključivo na humanitarne aspekte: Mladić je, prema tvrdnjama porodice i advokata, preživio nekoliko moždanih udara, boluje od teških kardiovaskularnih bolesti i u stanju je potpune fizičke ovisnosti o tuđoj njezi.

Ipak, dok se u regionalnim okvirima ova tema tretira kao pitanje elementarne ljudskosti, zapadnoevropski mediji i Rezidualni mehanizam u Hagu na cijeli slučaj gledaju kroz neuporedivo strožiju prizmu, onu u kojoj medicinski nalazi ne mogu i ne smiju zasjeniti težinu presude za najstrašnije zločine počinjene na evropskom tlu od 1945. godine.

Analitički osvrti vodećih evropskih listova u svojim izvještajima o „posljednjim danima haškog zatvorenika“, drže se jasne distinkcije između prava na liječenje i prava na slobodu. Za zapadnoevropsku javnost, Ratko Mladić nije samo starac krhkog zdravlja koji koristi pelene, već „Kasapin iz Bosne“ čija je doživotna kazna jedini mogući epilog procesa koji je trajao decenijama. Upravo ta dijametralna razlika u percepciji, između bolesnog generala i osuđenog ratnog zločinca.  predstavlja srž nemogućnosti da se postigne bilo kakav kompromis o njegovom eventualnom transferu u Srbiju.

Rezidualni mehanizam Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju do sada je sistematski odbijao sve zahtjeve za privremeno puštanje Mladića na slobodu. Pravni eksperti koje citiraju zapadni mediji naglašavaju da Haški sud, kao institucija Ujedinjenih nacija, posjeduje medicinske standarde koji su često iznad onih koje pružaju javni zdravstveni sistemi u državama bivše Jugoslavije. Argumentacija Tribunala je neumoljiva: Mladić u Scheveningenu ima 24-satni nadzor, pristup vrhunskim kardiolozima i neurolozima, te opremu koja je u potpunosti prilagođena njegovim dijagnozama.

Prema međunarodnom pravu, terminalna bolest može biti osnov za puštanje na slobodu samo u slučajevima kada je smrt neizbježna u veoma kratkom roku, a zatvorski uslovi bi tu smrt učinili nehumanom. Međutim, kod Mladića se radi o hroničnim, bolestima stare osobe koje, uprkos težini, nisu spriječile sud da zaključi kako on i dalje može primati adekvatnu njegu unutar zatvorskog sistema.

Sudski ljekari redovno podnose izvještaje koji demantiraju navode odbrane o „namjernom zapuštanju“, tvrdeći da su kognitivno propadanje i kardiovaskularni problemi očekivana posljedica njegove životne dobi i historije bolesti, a ne nedostatka brige.

Potpuno drugačija slika dominira srbijanskim medijskim prostorom, što je neophodno obraditi kao fenomen koji direktno hrani trenutne političke tenzije. U većini srbijanskih medija, posebno onih pod direktnim ili indirektnim uticajem vlasti, tema Mladićevog zdravlja se tretira kao nacionalna drama.

Tabloidi poput Informera ili Večernjih novosti konstruiraju narativ u kojem je Haag „moderni kazamat“ čiji je jedini cilj da general ne dočeka biološki kraj u krugu porodice. Ovdje se medicinski nalazi ruskih ljekara, koji su Mladića posjećivali u nekoliko navrata, uzimaju kao jedina relevantna istina, dok se nalazi holandskih i UN-ovih eksperata odbacuju kao „politički motivisane laži“.

U jednom pasusu srbijanskih izvještaja, Mladića se portretira kao žrtvu „nepravednog zapadnog suda“ koji želi spriječiti Srbiju da mu pruži dostojanstvenu njegu, čime se direktno mobiliše javno mnijenje protiv međunarodnih institucija i vrši pritisak na Vladu da pojača svoje garancije, iako je svima, pa i samim autorima tih tekstova, jasno da su šanse za njegovo puštanje minimalne.

Glavni razlog zbog kojeg zapadnoevropski zvaničnici i mediji s takvim gnušanjem odbacuju ideju o Mladićevom puštanju na slobodu jeste sama priroda njegovih zločina. Ratko Mladić je osuđen na doživotni zatvor zbog genocida u Srebrenici, prvog takvog zločina na evropskom tlu nakon Drugog svjetskog rata. Za Pariz, Berlin i London, Srebrenica je simbol neuspjeha međunarodne zajednice, a držanje Mladića iza rešetaka do posljednjeg dana njegovog života smatra se minimalnom kompenzacijom za taj neuspjeh.

U tekstovima koji se bave ovom temom u Holandiji, gdje su sjećanja na ulogu Dutchbata i dalje bolna politička tema, naglašava se da bi bilo kakvo popuštanje prema Mladiću bilo viđeno kao direktna uvreda za žrtve i njihove porodice. Mediji poput holandskog NRC Handelsblad ističu da bi Mladićev dolazak u Beograd bio dočekan kao herojski povratak, što bi u potpunosti poništilo vaspitnu i pravnu svrhu međunarodnog suđenja. Zapadni analitičari strahuju da bi on u Srbiji, čak i u postelji, postao fokus nacionalističkih okupljanja, što bi dodatno destabilizovalo ionako krhku situaciju u Bosni i Hercegovini.

Nije tajna da intenziviranje poziva za Mladićevo puštanje dolazi u trenutku velikih geopolitičkih previranja. Zapadnoevropski mediji primjećuju da se ovo pitanje često koristi kao moneta za potkusurivanje u unutrašnjopolitičkim borbama u Srbiji i Bosni i Hercegovini. Podizanje tenzija oko „umirućeg generala“ služi kao efikasan alat za homogenizaciju biračkog tijela oko nacionalnih tema, posebno kada su na stolu druga teška pitanja poput statusa Kosova ili pritisaka iz Brisela.

Međutim, Brisel i Washington ostaju neumoljivi. Njihova poruka je jasna: Rezidualni mehanizam je jedini mjerodavan za procjenu zdravlja osuđenika. Svako miješanje politike u medicinske procjene suda smatralo bi se napadom na nezavisnost međunarodnog pravosuđa. Izvještaji iz Njemačke posebno naglašavaju da Srbija, ako želi nastaviti svoj put ka evropskim integracijama, mora pokazati potpuno poštovanje haških presuda, što uključuje i prihvatanje činjenice da se doživotna kazna za genocid izdržava u zatvoru, a ne u državnoj vili ili vojnoj bolnici u Beogradu.