Vijeće Evropske unije i Evropski parlament postigli su dogovor o konačnom tekstu nove uredbe o povratku, čime se otvara pravni put za slanje odbijenih migranata u treće zemlje izvan teritorije Unije. Ova rigorozna mjera primjenjivat će se i na porodice s maloljetnom djecom, bez obzira na to što te osobe nemaju nikakve istorijske, kulturne ili porodične veze s državama u koje se prisilno upućuju

Evropa nastavlja ubrzano potvrđivati svoj tvrdi kurs prema migracijama. Dok Evropska komisija u Briselu priprema logistiku za sastanak s delegacijom talibanskih vlasti kako bi se definirali modaliteti za povećanje broja deportacija u Afganistan, unutar samih institucija EU zatvorena je zakonodavna konstrukcija koja radikalno mijenja dosadašnju praksu. Nova evropska uredba, koja formalno tek treba proći ratifikaciju, osmišljena je s primarnim ciljem da se maksimalno ubrza proces i drastično poveća broj iregularnih migranata protjeranih sa evropskog tla.

„Ova nova regulativa će ubrzati proces povratka i povećati broj deportacija osoba koje nemaju zakonsko pravo boravka u Evropskoj uniji“, izjavio je zamjenik kiparskog ministra za migracije i međunarodnu zaštitu Nicholas Ioannides, čija zemlja u ovom semestru predsjedava Vijećem EU, nakon tri sata intenzivnih pregovora iza zatvorenih vrata.

Konačni tekst o povratku, koji je važio za jedno od najspornijih pitanja u složenom migrantskom paketu, prvobitno je trebao biti usvojen u maju. Međutim, diplomatski izvori potvrđuju da su rasprave privremeno blokirane zbog neslaganja između država članica i pregovarača Evropskog parlamenta oko dinamike stupanja zakona na snagu. Vijeće je, uvažavajući kompleksnost legislative, tražilo rok od dvije godine kako bi se nacionalni sistemi prilagodili, dok je Parlament insistirao na trenutnoj primjeni.

Kompromis postignut u ponedjeljak predviđa da sporazum stupi na snagu dan nakon objave u Službenom listu EU, ali je državama ostavljen rok od 12 mjeseci za implementaciju najsloženijih odredbi koje zahtijevaju tehnološke prilagodbe i obuku osoblja. Ipak, mogućnost osnivanja eksternih deportacionih centara spada u mjere koje mogu početi važiti odmah.

Ova uredba predstavlja posljednji dio šireg evropskog migrantskog paketa. Njegov temeljni element, Pakt o migracijama i azilu koji je pregovaran duže od jedne decenije, zvanično stupa na snagu 12. juna. Ranije ove godine usvojena je i prva zajednička evropska lista sigurnih zemalja porijekla, kao i revidirani koncept „sigurne treće zemlje“, što je i poslužilo kao pravni uvod u dislociranje deportacionih centara van granica Unije.

Ioannides je naglasio da su pravila o povratku „karika koja je nedostajala u migracionoj arhitekturi“ te da će doprinijeti „jačanju kredibiliteta politike EU, uvijek uz poštovanje ljudskih prava“. To je bio njegov direktan odgovor na oštre kritike humanitarnih organizacija, koje usvojene mehanizme otvoreno upoređuju s najkontroverznijom praksom američke imigracione službe (ICE) iz perioda administracije Donalda Trumpa.

Glavni argument Brisela za uvođenje drastičnih mjera jeste statistika. Prošle godine stopa realizovanih povrataka iznosila je tek oko 28%. Iako to predstavlja blagi porast u odnosu na raniji period, države članice koje zagovaraju restriktivnu politiku smatraju taj procenat neprihvatljivo niskim. Prema podacima Eurostata, u EU je prošle godine neregularno boravilo 719.395 osoba, što je pad od 21,7% u odnosu na prethodnu godinu. Istovremeno, izdato je 491.950 naloga za deportaciju (porast od 5,8%), ali je samo 135.460 osoba stvarno repatrirano.

Kako bi se proces operacionalizovao, uvodi se Evropski nalog za povratak (ERO), standardizovani formular u koji će države unositi ključne elemente odluke o protjerivanju. Cilj je omogućiti međusobno priznavanje ovih odluka među članicama, mada će u prvoj fazi učešće u ovom sistemu biti dobrovoljno.

Pored toga, nova pravila predviđaju ozbiljne ekonomske i političke reperkusije za treće države koje odbijaju prihvatiti svoje deportovane građane, što je trenutno najveća kočnica u sistemu. Takve zemlje suočit će se sa restrikcijama u viznom režimu, revizijom razvojne pomoći koju primaju od EU ili izmjenama u trgovinskim odnosima.

„Ako Evropa želi imati kontrolu nad migracijama, treće zemlje ne mogu nastaviti odbijati saradnju bez suočavanja s posljedicama“, izjavio je Charlie Weimers, evroparlamentarac iz redova krajnje desnih Švedskih demokrata i jedan od ključnih pregovarača o ovom sporazumu. Weimers, koji pripada grupaciji Evropskih konzervativaca i reformista (ECR), ranije je izazvao politički skandal u Berlinu kada je otkrio postojanje interne WhatsApp grupe o migrantskim pregovorima u kojoj su, pored Evropske narodne partije (EPP), učestvovali i članovi Alternative za Njemačku (AfD).

Najviše kontroverzi u javnosti izazvala je upravo odredba o formiranju deportacionih centara izvan EU, koji se u briselskoj terminologiji eufemistički nazivaju „hubovima za povratak“. Iako to nije zakonska obaveza za sve, propis omogućava državama koje to žele, a njihov broj rapidno raste, od Italije i Danske do Njemačke i Nizozemske, da samostalno ili uz podršku Evropske komisije pregovaraju sa trećim zemljama. Berlin i Prag su već pokrenuli posebnu radnu grupu za „inovativne modele u trećim zemljama“ kako bi locirali države spremne da ugoste ove centre, a u inicijativu su se uključile Austrija, Danska i Grčka.

Dodatno pooštravanje teksta odigralo se krajem marta, kada je Evropski parlament, glasovima konzervativaca iz EPP-a i desnijih grupacija, u zakon uvrstio i mogućnost deportacije porodica s maloljetnom djecom u pomenute vangranične centre, što u prvobitnom nacrtu Evropske komisije nije postojalo.

Novi tekst nameće i rigidne obaveze samim migrantima čiji su zahtjevi odbijeni, oni moraju aktivno sarađivati s vlastima koje provode deportaciju. Iz zakona su izbrisani porodične veze ili teške bolesti koje zahtijevaju medicinski tretman kao potencijalni razlozi za odgađanje prisilnog izvršenja naloga. Ukoliko migrant odbije saradnju ili ako vlasti procijene da postoji rizik od bjekstva, zakonska odredba dopušta pritvor u trajanju do čak 30 mjeseci. Za osobe koje se procijene kao bezbjednosni rizik uvodi se mogućnost doživotne zabrane ulaska na teritoriju Evropske unije.

Ovaj zaokret udesno izazvao je reakcije unutar panevropskih institucija. Komesar za ljudska prava Vijeća Evrope, Michael O'Flaherty, upozorio je da svaki zakon ovog tipa mora sadržavati efikasne zaštitne mehanizme u skladu sa međunarodnim pravom. Izričito je naglasio potrebu da se djeca, bez obzira na to da li su u pratnji roditelja ili sami, potpuno izuzmu iz ovog sistema. Ipak, sredinom maja, vlade država članica Vijeća Evrope su na sastanku u Kišinjevu usvojile zajedničku deklaraciju kojom se državama priznaje pravo na „nove pristupe“ u borbi protiv masovnog priliva migranata, eksplicitno navodeći „centre za povratak u trećim zemljama“ kao legitimnu alternativu.

Paralelno s ovim procesom, u Briselu se odvija diplomatska priprema za sastanak s delegacijom talibanskog režima iz Afganistana. Iako Evropska unija zvanično ne priznaje njihovu vlast i kontinuirano kritikuje drastična kršenja ljudskih prava, prvenstveno žena i djevojčica, pragmatični interesi kontrole migracija nadvladali su diplomatsku izolaciju. Na inicijativu dvadesetak država članica EU, koje mjesecima vrše pritisak da se pronađe pravni i tehnički kanal za repatrijaciju Afganistanaca, delegacija predvođena portparolom Ministarstva vanjskih poslova Abdul Qaharom Balkhijem sastat će se sa visokim zvaničnicima Evropske komisije i Evropske službe za vanjske poslove (EEAS).

„Era deportacija je počela“, rečenica je kojom je Weimers donedavno provocirao javnost, a koja danas precizno oslikava političku realnost Unije. Dok se pravni okvir zatvara, diplomatija je već fokusirana na geografiju. Prema tvrdnjama iz diplomatskih krugova, države poput Njemačke, Austrije, Nizozemske, Danske i Grčke intenzivno traže lokacije za kampove, primarno na afričkom kontinentu, daleko od evropskih granica.

Nevladine organizacije, poput mreže PICUM, upozoravaju da će nova pravila stvoriti drakonski sistem neodređenog pritvaranja, razdvajanja porodica i slanja ljudi u zemlje koje uopšte ne poznaju. „Na drugoj strani Atlantika vidjeli smo nasilje i strah koje stvara brutalna primjena imigracionih zakona od strane ICE-a. Evropa bi trebala učiti iz grešaka tog modela, umjesto što gradi sopstvenu verziju“, izjavila je Silvia Carta, predstavnica ove organizacije.

Nasuprot tome, evropski komesar za unutrašnje poslove i migracije Magnus Brunner brani postignuti dogovor: „Uvodimo red u Evropu. S novim pravilima imamo veću kontrolu nad tim ko može ući, a ko mora otići.“

Ključno pitanje ostaje hoće li ova strategija uspjeti tamo gdje su prethodni pokušaji propali. Primjer Italije, koja je uz ogromne finansijske troškove otvorila centre u Albaniji koji za sada bilježe potpuni neuspjeh, služi kao opomena. Pravni okvir će biti spreman prije ljeta, ali logistika je i dalje u sivoj zoni.

Kiparski zvaničnik Nicholas Ioannides potvrdio je da je generalni plan lociranje kampova u dijelovima Afrike ili Azije, „daleko od evropskih granica“, uz teorijsku obavezu država domaćina da garantuju osnovna prava deportovanih. Nizozemski europarlamentarac Malik Azmani, jedan od pregovarača, ne isključuje ni mogućnost sklapanja ugovora s nekom od zemalja istočne Evrope van EU, mada je saglasan da je Afrika najizglednija destinacija. „Svaki mjesec kašnjenja je mjesec u kojem sistem propada. Evropa sebi ne može priuštiti novu stagnaciju“, poručio je Azmani.

Iako Brisel insistira na tome da je poštovanje fundamentalnih prava migranata „crvena linija“, u praksi nije definisano šta to tačno znači. Ako u kampovima završe porodice s maloljetnom djecom iz različitih država, deportovane iz različitih dijelova Evrope, ostaje nejasno kako će se garantovati njihovo obrazovanje i elementarni životni uslovi u pravnom vakuumu treće zemlje, bez zakonski definisanog maksimalnog roka boravka.

Evropski zvaničnici izbjegavaju riječ „pritvorenici“, iako mjere de facto upućuju na to, jer migranti u tim centrima neće imati slobodu kretanja, osim u slučaju pristanka na povratak u matičnu zemlju. Dogovorom u Briselu postavljena je čvrsta pravna baza, ali operativni i logistički haos na terenu tek predstoji.