Dok susjedna Crna Gora ubrzano hvata korak za članstvo u Evropskoj uniji, privreda Srbije, ekonomski najsnažnije države u briselskoj čekaonici, suočava se s ozbiljnom stagnacijom. Politički zaokret Beograda prema Istoku, hronična pravna nesigurnost i endemska korupcija prepolovili su strane investicije, dok u isto vrijeme domaće firme bliske vladajućem režimu bilježe astronomske profite kroz netransparentne državne tendere

Dok se u crnogorskom obalnom ljetovalištu Tivat okuplja više od 30 evropskih lidera na ključnom samitu EU – Zapadni Balkan, Brisel nastoji poslati jasnu poruku: integracija šest država regiona ostaje realna mogućnost, uprkos unutrašnjim podjelama unutar same Unije. Samit, na kojem učestvuju Emmanuel Macron, Friedrich Merz, Giorgia Meloni i Ursula von der Leyen, primarno se fokusira na dublje uvezivanje regiona u jedinstveno evropsko tržište.

Da je proširenje postalo prvorazredno geostrateško pitanje potvrdio je i predsjednik Evropskog vijeća António Costa tokom ovosedmicanja posjete Sarajevu. U kontekstu borbe za uticaj koju na Balkanu vode Rusija i Kina, Costa je proces integracija opisao kao „investiciju u mir, stabilnost i sigurnost našeg kontinenta“.

Geopolitički kontekst dodatno je ubrzan nakon što je nova mađarska vlada Pétera Magyara uklonila veto na otvaranje prvih pregovaračkih poglavlja s Ukrajinom i Moldavijom. Međutim, dok ove istočnoevropske zemlje ubrzano napreduju iz bezbjednosnih razloga, briselske institucije nastoje dokazati da Zapadni Balkan nije potisnut u drugi plan.

Crna Gora, koja cilja na članstvo do 2028. najdalje je odmakla u tom procesu, što već potiče rasprave o uvođenju zaštitnih mehanizama za nove članice. Prema diplomatskim izvorima, razmatra se opcija da se novim državama privremeno uskrati pravo veta, kako bi se spriječilo ponavljanje scenarija u kojima je Budimpešta godinama blokirala zajedničke odluke. Albanija se vidi kao sljedeća u redu, uprkos rezervama pojedinih članica prema njenim rezultatima u borbi protiv organizovanog kriminala. S druge strane, napredak Bosne i Hercegovine, Sjeverne Makedonije i Kosova i dalje opterećuju unutrašnji i spoljni politički sporovi.

„Rat u Ukrajini je sam po sebi redefinisao smisao i svrhu evropskog proširenja“, objašnjava Faruk Bašić, istraživač u Briselskom institutu za geopolitiku. On naglašava da region više nije periferija, već strateški prioritet, pri čemu tradicionalna logika prilagođavanja vrijednostima ustupa mjesto geopolitičkoj hitnosti. Ipak, tretman Ukrajine i kontroverzni njemački prijedlog o „pridruženom članstvu“ bez prava glasa – koji je Berlin predstavio kao velikodušnu ponudu, a Kijev i dio članica odbacili kao zamjenu za pravo članstvo – direktno će uticati i na dinamiku balkanskih eurointegracija.

Dok se u Briselu razmatraju makropolitike, samit u Tivtu fokusira se na praktične korake, poput pokretanja pregovora o ukidanju naknada za mobilni roaming između EU i Zapadnog Balkana kroz strategiju „roam like at home“.

Ipak, realnost na terenu pokazuje da su evropske integracije neraskidivo vezane za regionalne političke i bezbjednosne trzavice. Uoči samita, crnogorske vlasti su čarter letom vratile 87 muškaraca za Beograd, ocijenivši ih kao bezbjednosni rizik. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić izjavio je u Tivtu da se radi o aktivistima koji su željeli postaviti transparente i napraviti mu bolju atmosferu, priznavši da je neko od njegovih saradnika donio „ne tako dobru odluku“ koju on nije tražio. Vučić je odbacio tvrdnje o hibridnom ratu, optuživši domaćine za loše gostoprimstvo i pokušaj prikazivanja Srbije kao destabilizujućeg faktora.

Dodatnu sjenku na regionalne odnose bacile su i Vučićeve izjave o ugroženosti njegove bezbjednosti. Pozivajući se na podatke iz aplikacije „Sky“, srbijanski predsjednik je potvrdio da su vođe kriminalnih klanova iz Crne Gore nudile novac za njegovo ubistvo, ali je naglasio da to nije razlog za nedolazak, zaključivši da su tenzije između Podgorice i Beograda nerijetko nepotrebne te da zahtijevaju racionalniji pristup i češću komunikaciju kako bi se izbjegle teške riječi.

Zašto je, zapravo, Vučić nervozan i zašto je pokušao svoju jadnu false flag operaciju u Tivtu?

Dok se susjednoj Crnoj Gori cilj i ulazak u Evropsku uniju jasno naziru već prije kraja ove decenije, Srbija, ekonomski najsnažnija država u čekaonici Brisela, vidno gubi korak i zaostaje. Zbog ozbiljnih nedostataka u oblasti vladavine prava i stanja demokratije, Beograd u ovom maratonu ka Briselu još od 2021. godine nije uspio otvoriti nijedno novo pregovaračko poglavlje, dok nijedno nije zatvoreno još od 2017. godine.

Međutim, umjesto da intenzivira dijalog s Briselom, Vučić sve otvorenije i snažnije karte polaže na Istok. Krajem maja, Vučić je s brojnijom ministarskom delegacijom otputovao u Peking kako bi njegova nacional-populistička Srpska napredna stranka (SNS) zvanično potpisala sporazum o saradnji s Komunističkom partijom Kine.

Glavni cilj ove posjete bio je direktno lobiranje kod predsjednika Xi Jinpinga za ulazak kineskog kapitala u dva gubitaška državna preduzeća u Vranju. Domaći nezavisni mediji, poput lista Danas, odmah su ovo okarakterisali kao jasan dokaz da je vladajući SNS suštinski digao ruke od Evropske unije, uz opasku da Brisel ovakvim potezima sigurno neće biti zadovoljan.

O takozvanom „modelu četiri stuba“ srpske vanjske politike, koja navodno počiva na podjednako dobrim odnosima s Vašingtonom, Briselom, Moskvom i Pekingom, svojevremeno je često govorio i bivši predsjednik Boris Tadić. Ipak, ekonomska realnost je potpuno drugačija. Kako ističe Ljubić, privreda Srbije u stvarnosti se oslanja na samo jedan jedini stub – Evropu. Dovoljno je samo pogledati geografsku kartu i vidjeti da je Srbija teritorijalno gotovo u potpunosti okružena zemljama članicama Evropske unije.

Čak 90 odsto svih proizvoda koji se proizvedu u Srbiji namijenjeno je i izvozi se upravo na tržišta Unije. Takođe, oko pet milijardi eura, koliko srpska dijaspora godišnje transferiše svojim porodicama u domovinu, dolazi gotovo isključivo iz zemalja Evropske unije, a ne iz Rusije. Iako Srbija već više od četvrt vijeka ima potpisan sporazum o slobodnoj trgovini s Moskvom, izvoz na to tržište u realnosti se svodi na simbolične količine voća. Jedini trgovinski sporazum koji za srpsku ekonomiju ima stvarnu težinu i vitalni značaj jeste onaj s Briselom.

Najveći udio stranih direktnih investicija u zemlji dolazi od tri ključna trgovinska partnera Srbije, Njemačke, Austrije i Italije. Ekonomska zavisnost je tolika da se u poslovnim krugovima često ponavlja pravilo: ako se bilo koja od ove tri ključne zemlje prehladi, privreda Srbije automatski dobije tešku upalu pluća.

Aleksandar Ljubić, direktor Savjeta stranih investitora (FIC) u Beogradu, svjesno se i suzdržano drži podalje od otvorenih političkih izjava. Ipak, diplomirani inženjer mašinstva ne želi kriti duboku zabrinutost zbog hroničnog zastoja u evropskim integracijama Srbije. Njegova poruka je jasna i direktna: „Voz prolazi i odlazi, a mi stojimo u mjestu.“

Savjet stranih investitora (FIC) već četvrt vijeka zagovara i bori se za ubrzanje evropskih integracija Srbije. Međutim, konkretni prijedlozi i preporuke za poboljšanje poslovnog ambijenta, koje članovi FIC-a svake godine detaljno prezentuju vladi u formi takozvane „Bijele knjige“, u Beogradu nailaze na zatvorena vrata ili slab odjek. Tokom šest godina koliko se nalazi na čelu FIC-a, izvršna vlast i sastav vlade u Srbiji promijenili su se čak sedam puta. U takvim okolnostima, ozbiljan i kontinuisan dijalog s državom postaje praktički nemoguć jer se sagovornici s ministarskih pozicija konstantno smjenjuju.

Pored pravne nesigurnosti i transporta robe koji je ozbiljno otežan i usporen uvođenjem novog evropskog sistema granične kontrole (EES), energetska bezbjednost se nameće kao trenutno najveći izazov za sve investitore. FIC već duže od dvije decenije apelira na hitnu diverzifikaciju energetskih izvora u zemlji koja se nalazi na infuziji ruskog gasa. Bilo da se radi o interkonekcijama preko Rumunije, Hrvatske ili Sjeverne Makedonije, Srbiji su hitno potrebne alternativne rute u snabdijevanju gasom. Samo onaj ko ima stvarne alternative i izbore na tržištu ne može biti ucijenjen.

Zbog slabljenja evropske konjunkture, ali i zbog populističkih mjera vlade koja je uvela ograničenja marži i profita u sektoru trgovine, te uslijed stalnih protesta protiv endemske korupcije, priliv stranih direktnih investicija u Srbiju tokom 2025. godine prepolovljen je. Nasuprot tome, poslovi onih privatnih firmi koje održavaju bliske i direktne veze s vladajućim SNS-om proživljavaju nezapamćen procvat.

Građevinski koncerni kao što su Millennium Team, Starting ili Jadran, kompanija za izgradnju puteva C&LC, ili operater pozivnih centara Prointer  samo su neki od primjera firmi čiji su profiti posljednjih godina, zahvaljujući direktnim ugovorima s državnim institucijama i javnim preduzećima, skočili do astronomskih visina. Istovremeno, Srbija na godišnjem indeksu percepcije korupcije organizacije Transparency International bilježi konstantan i dramatičan pad. Na listi za 2025. godinu, ova zemlja kandidat za članstvo u EU dijeli nezavidno 116. mjesto s Panamom, što je pozicionira daleko iza susjednog Kosova (81.), Albanije (91.) ili Bosne i Hercegovine (109.).

Nemanja Nenadić, programski direktor organizacije Transparentnost Srbija, ističe da je situacija u Beogradu potpuno obrnuta u poređenju sa zapadnim demokratijama. Dok tamo moćni ekonomski magnati kroz donacije, lobiranje ili finansiranje izbornih kampanja pokušavaju uticati na politiku i usmjeravati je u svom interesu, u Srbiji politika u potpunosti kontroliše ekonomski sektor i pokazuje apsolutnu nadmoć u svakom odmjeravanju snaga.

Kao najočitiji i najstrašniji primjer takve prakse, Nenadić navodi sudbinu Miroslava Miškovića, svojevremeno najbogatijeg srpskog tajkuna i vlasnika Delta Holdinga. Neposredno nakon što je SNS preuzeo apsolutnu vlast, Mišković je krajem 2012. godine spektakularno uhapšen pod sumnjom za nezakonito sticanje profita tokom sumnjivih privatizacija, a iz pritvora je pušten tek nakon sedam mjeseci uz rekordnu kauciju. Nakon višegodišnjih iscrpljujućih sudskih procesa, Mišković je pravosnažno oslobođen svih optužbi. Međutim, za šefa države ovo hapšenje je davno prije sudskog epiloga ispunilo svoj primarni politički cilj. Vučićev rejting i popularnost u narodu su nakon hapšenja preko noći skočili u nebo, dok je ostalim privrednicima i biznismenima poslana brutalno jasna poruka o tome šta ih čeka ukoliko ikada pokušaju osporiti ili ugroziti apsolutnu političku moć.

Bez obzira na to da li je riječ o domaćim ili stranim kompanijama, problem sistemske korupcije se u poslovnim krugovima gotovo nikada javno ne otvara. Čak i oni preduzetnici koji nemaju nikakve tajne dogovore s vlastima radije biraju šutnju iz čistog straha za opstanak sopstvenog biznisa. Državni aparat ima na raspolaganju širok spektar mehanizama za pritisak – od slanja učestalih finansijskih inspekcija, preko iznenadnih pretresa, pa sve do rigoroznih administrativnih kontrola kojima se neposlušnim i nepoželjenim kompanijama život i poslovanje mogu pretvoriti u pakao.

U takvom ambijentu, čak ni moćni zapadni koncerni poput njemačkog giganta Siemens Mobility, koji u svojoj fabrici u Kragujevcu zapošljava više od hiljadu radnika i proizvodi moderne tramvaje, ne uspijevaju poslovati pod fer uslovima. Iako je riječ o velikom domaćem poslodavcu, ponuda ove kompanije na tenderu vrijednom 80 miliona eura za nabavku 25 novih tramvaja za potrebe beogradskog Gradskog saobraćajnog preduzeća (GSP) u potpunosti je ignorirana.

Zbog zvaničnih prigovora koje je Siemens uložio na neuobičajeno i sumnjivo kratke rokove za prijavu i isporuku, koji su očigledno bili namješteni i prilagođeni turskom konkurentu Bozankaya, ovaj tenderski proces je u maju 2024. godine privremeno zaustavljen. Međutim, to nije bio kraj ove afere. Samo mjesec dana kasnije, turska kompanija je ipak dobila ovaj unosan posao, dok koverta s zvaničnom ponudom Siemensa nije čak ni otvorena, već je netaknuta vraćena pošiljaocu. Službeno obrazloženje gradskih vlasti glasilo je da ponuda njemačkog koncerna nije ni uzeta u razmatranje jer nije dostavljena elektronskim putem, kako je navodno bilo propisano.

Nemanja Nenadić upozorava da pored namještenih tendera ogroman problem predstavljaju i bilateralni međudržavni ugovori za realizaciju strateških infrastrukturnih projekata, koji se često proglašavaju strogo povjerljivim. Takav je slučaj s ugovorima o izgradnji brze pruge od Beograda do Budimpešte, ili autoputa od Novog Sada do Rume, koji su direktno sklopljeni s Kinom. Budući da ovi aranžmani redovno omogućavaju dodjelu poslova podizvođačima bez ikakvog javnog tendera, opravdano se sumnja da kineski koncerni poslove prebacuju isključivo onim domaćim firmama koje im zvanični Beograd diskretno signalizira. Prema ocjeni stručnjaka, upravo ti tajni ugovori danas predstavljaju glavni kanal sistemske političke korupcije u zemlji.

IZVOR: Bosna hr, CDM, agencije, Die Presse