Novootkriveni arhivski dokumenti i necenzurisana svjedočanstva izraelskih vojnika iz Šestodnevnog rata, koje su analizirali list Haaretz i Institut Akevot, razotkrivaju sistematsko planiranje, masovne likvidacije civila i nasilno protjerivanje oko 300.000 Arapa sa Zapadne obale, iz Gaze i s Golanske visoravni 1967. godine. Ova istorijska građa dokumentuje frapantan jaz između zvaničnog kolektivnog sjećanja Izraela i stvarnih ratnih zločina koji su, uz odobrenje tadašnjeg političkog vrha, sprovedeni s ciljem trajnog prekrajanja demografske slike regiona

„U početku nisam bio voljan da likvidiram Arape koji nisu pružali otpor“, rekao je jedan vojnik u raspravama vođenim u kibucima nakon rata. „Onda smo došli do zaključka da moramo ubijati. Prošli smo kroz proces u kojem smo ih prestali posmatrati kao ljudska bića.“

Drugi vojnik je objasnio da u Gazi ljudski životi nisu bili važni, jer se moglo ubijati bez ikakvih zakonskih posljedica, što je prvenstveno ubijalo ljudskost u samim vojnicima. Treći se prisjetio kaznenih ekspedicija u Pojasu Gaze, gdje su postrojavali i eliminisali nenaoružane ljude, što retroaktivno opisuje kao čista ubistva. Četvrti je svjedočio o čistkama u izbjegličkim kampovima gdje je svaki zatečeni čovjek po automatizmu smatran borcem, dok je peti vojnik cinično primijetio da se sve pretvorilo u filozofsku raspravu o razlici između nagona za ubijanjem i nagona za sportom.

Ova potresna svjedočanstva izraelskih vojnika nikada nisu ugledala svjetlo dana. Iako je dio razgovora sakupljen u knjigu „Sedmi dan: Razgovori vojnika o Šestodnevnom ratu“, najteža priznanja su izostavljena. Čak i kada je rediteljka Mor Loushy 2015. godine objavila film „Cenzurisani glasovi“, velika većina od 200 sati snimljenog materijala o ratnim zločinima ostala je skrivena od javnosti. Uvid u kompletne protokole, koji se čuvaju u Arhivu Yad Tabenkin u Ramat Ganu, danas otkriva frapantan jaz između službene istorije i stvarnosti.

Ovi dokumenti, koje su analizirali list Haaretz i Institut Akevot, pokazuju da je masovno protjerivanje pratilo matricu iz 1948. godine, uključujući ubijanje civila, sijanje terora, sistematsku pljačku i uništavanje čitavih naselja.

U sedmicama nakon rata, hiljade palestinskih izbjeglica pokušale su se vratiti na Zapadnu obalu nakon što su privremeno utočište pronašle istočno od rijeke Jordan. Međutim, Izraelske odbrambene snage postavljale su zasjede na prelazima i provodile masakre. Vijest o ovim likvidacijama stigla je do zastupnika u Knesetu Urija Avneryja, kojem je jedan traumatizovani vojnik priznao da su imali izričita naređenja da pucaju čak i na žene i djecu. Avnery je tada zatražio od načelnika Generalštaba Yitzhaka Rabina da pokrene istragu, ali je o svemu javno šutio punih pet decenija, opisavši događaje tek u svojoj autobiografiji. Prema tim zapisima, vojnici su svake noći ubijali one koji su pokušavali preći rijeku, a ujutro bi, po naređenju oficira, dokrajčivali ranjene i skrivene prije nego što bi tijela zatrpali zemljom.

Drugi borac je posvjedočio kako je na pitanje šta da radi ako čuje plač beba, od nadređenog oficira dobio kratak odgovor da ne bude seka-persa. General-major Uzi Narkiss, komandant Centralne komande, kasnije je priznao da je vojska imala naređenje da ubije svakoga ko ne zna lozinku, iako izbjeglice nikako nisu mogle znati te šifre. Do septembra 1967. godine, IDF je zvanično registrovao blizu 150 ubijenih na ovaj način, a Rabin je potvrdio vladi da su to bila standardna naređenja za infiltratore, što je bilo usklađeno s odlukom vlade da se trajno spriječi povratak izbjeglica.

U transkriptima se konstantno ponavljaju svjedočanstva o pogubljenjima. Jedan vojnik je opisao kako su nenaoružanog jordanskog dječaka zasuli mecima s potpunim entuzijazmom, dok je drugi uporedio redovne vojnike s rezervistima, napominjući da regruti ubijaju mnogo lakše i da su likvidirali zarobljenike čak i s podignutim rukama. Bilo je i situacija koje nisu služile vojnim ciljevima, poput incidenta na jezeru Bardawil na sjevernom Sinaju. Tamo su vojnici naišli na sedam civila na jedrilici, a vojna bolničarka je panično uzviknula da su to Arapi i predložila da ih gađaju iz daljine. Oficir je odbio poslušati upozorenja pojedinih vojnika da se ne puca na civile, pretvorivši jedrilicu u strelište dok ranjeni ljudi nisu poskakali u vodu. Sinajsko poluostrvo je pretvoreno u polje smrti, a preživjeli vojnici su zapisivali da su vidjeli previše ubistava da bi uopšte mogli plakati.

U jednom od najdrastičnijih slučajeva likvidacije zarobljenika, naređenje je izdao Moshe Levy, štabni oficir koji je kasnije napredovao do funkcije načelnika Generalštaba. Mnogi od ovih detalja objavljeni su samo u inostranstvu, dok u samom Izraelu ostaju pod ključem. Dokumenti pokazuju da je čak i 2008. godine državni arhivist Yehoshua Freundlich preporučio da dosije o zločinima u Rafahu ostane zapečaćen, uz obrazloženje da bi njegovo otvaranje nanijelo nepopravljivu štetu vanjskim odnosima zemlje.

Nacionalna euforija zbog brze pobjede potpuno je potisnula činjenicu da je na Zapadnoj obali i u Gazi protjerano oko 200.000 Palestinaca, od kojih su mnogi već bili izbjeglice iz 1948. godine. Da bi se izbrisala granica između Izraela i Jordana, sela duž Zelene linije su sravnjena sa zemljom, dok je s Golanske visoravni protjerano 120.000 sirijskih državljana kojima je povratak trajno zabranjen.

Dokumenti Instituta Akevot pokazuju da okupacija nije bila slučajan nusproizvod ratne dinamike. IDF se još od početka šezdesetih godina pedantno pripremao za osvajanje teritorija izvan državnih granica, računajući na uvođenje dugotrajne vojne uprave. U tim planovima, lokalno arapsko stanovništvo bilo je potpuno marginalizovano. Ministar odbrane Moshe Dayan priznao je u memoarima da to nije bio rat Palestinaca, ali su oni na kraju platili najveću cijenu.

Izraelska javnost je odlučila da šuti. Vojnici su krili zločine, građani se nisu hvalili masovnom pljačkom imovine, a kibuci koji su preuzeli arapsku zemlju nastojali su umanjiti svoju ulogu. Rijetki pojedinci, poput rezerviste Amosa Kenana, slali su protestna pisma premijeru Leviju Eshkolu zbog uništavanja sela, ali politički vrh nije bio zatečen postupcima vojske. Naprotiv, lideri su prećutno odobravali akcije. Dayan je na ministarskim sastancima otvoreno govorio o potrebi da se očisti Pojas Gaze, dok je ministar rada Yigal Allon izjavio da ne treba žaliti za uništenim selima jer je proces protjerivanja bio u punom jeku. Čak je i ministar informisanja Yisrael Galili priznao na sjednici vlade da zvanična propaganda ne može popraviti ono što se dešava na terenu, te da je teza o odbrambenom ratu zbog opasnosti od uništenja Izraela izgubila svaku uvjerljivost.

Ishai Amrami, zamjenik komandanta jednog od bataljona, posvjedočio je decenijama kasnije da je iz prve ruke doživio organizovani, masovni transfer stanovništva autobusima. Iako zvanična vladina odluka o tome nikada nije stavljena na papir, ključne figure u sprovođenju ove politike bili su ministar Dayan i general Narkiss. Dayan je već 7. juna stavio do znanja vojnom vrhu da želi isprazniti Zapadnu obalu. Kada je čuo da stanovnici masovno bježe iz Tulkarma, naredio je da se uspori napredovanje oklopnih jedinica kako bi se ruti ostavila slobodnom za njihov odlazak.

U zvaničnim raspravama Dayan je bio neodređen, što mu je omogućilo da manipuliše ostatkom kabineta. Ministar stambene izgradnje Mordechai Bentov dugo je vjerovao da su protjerivanja bila plod lokalnih inicijativa, a ne naređenja odozgo. Međutim, stvarnost je bila drugačija. Narkiss je savršeno razumio Dayanove namjere i sistematski je praznio sela duž Zelene linije. Tamo gdje stanovništvo nije bježalo samo, vojska je koristila razglase, naređujući ljudima da pod prijetnjom oružjem uđu u kamione i autobuse, što je primijenjeno u Qalqilyahu, Latrunu i južnom Hebronu. Zračna bombardovanja u okolini Jerihona poslužila su kao dodatni instrument zastrašivanja, natjeravši 50.000 ljudi iz tri izbjeglička kampa u paničan bijeg.

Zvaničnici su aktivno radili na prikrivanju tragova. Dokumenti iz Yad Tabenkina otkrivaju da je u Qalqilyahu gradonačelnik Kfar Save Ze'ev Geller naručio 40 autobusa za transport Arapa prema Jordanu, tvrdeći da se radi o istorijskoj prilici za etničko čišćenje dok vojska ruši kuće. Iako je grad uništen u roku od nekoliko dana, snažan međunarodni pritisak prisilio je Izrael na presedan, pa je krajem juna stanovnicima privremeno dozvoljen povratak.

Sudbina sela u oblasti Latruna – Imwas, Bayt Nuba i Yalo – bila je trajnija. Oko 8.000 stanovnika je protjerano, sela su sravnjena, a Jevrejski nacionalni fond je na tom mjestu 1971. godine podigao Kanadski park. Službeno objašnjenje da su objekti stradali u borbama bilo je čista laž, jer su sela zauzeta bez ikakvog otpora. Veteran Ze'ev Bloch opisao je u memoarima scene uplakane djece i staraca koji se vuku ivicama puta, što je mnoge rezerviste direktno podsjetilo na scene progona jevrejskih porodica u okupiranoj Evropi.

Pražnjenje naselja pokrenulo je val pljačke širom zemlje. Građani i vojnici masovno su prenosili plijen u Izrael, a ministar pravde Yaakov Shimshon Shapira uzalud je upozoravao kabinet da te ljude niko ne hapšenja niti procesura. U Qalqilyahu je pljačka bila institucionalizovana; opštinski arhivi Kfar Save čuvaju liste školske opreme koja je konfiskovana iz arapskih škola za potrebe izraelskih učenika, a organizator te akcije bio je upravo gradonačelnik Geller.

Sistematičnost ovih akcija potvrđuje da se radilo o državnoj politici. Narkiss se javno hvalio svojom ulogom, priznajući da su neke akcije bile čista osveta, a u tome je imao potpunu Dayanovu podršku nasuprot Rabinovim upozorenjima. Ključni dokaz o umiješanosti same vlade pruža i pismo pravnog savjetnika Ministarstva vanjskih poslova Theodora Merona iz decembra 1967. godine. Meron je tada jasno upozorio da ova protjerivanja predstavljaju ozbiljno kršenje Ženevske konvencije, s čim se složio i glavni vojni tužilac Meir Shamgar. Pismo završava rečenicom koja rekapitulira cijeli sukob: Ministarski komitet za pitanja sigurnosti ipak je odlučio da odobri takvu politiku.

Jednaka sudbina zadesila je i Golansku visoravan. Nakon žestokog trodnevnog granatiranja, IDF je preuzeo potpunu kontrolu nad sirijskim teritorijem. Registracija stanovništva u avgustu pokazala je da je od 130.000 Sirijaca preostalo svega 6.000. Svjedočanstvo komandanta Elada Peleda potvrđuje da je odmah donesena odluka da se uđe s buldožerima i sruše sela kako se izbjeglice više ne bi imale gdje vratiti. Preostalo stanovništvo je izolovano, uvedeni su policijski časovi, a arhivski dokumenti o ovim operacijama do danas su zatvoreni za javnost.

Izvještaji podneseni Ujedinjenim nacijama i Crvenom krstu svjedoče o razmjerima terora na Golanu: vojska je koristila nasumičnu pucnjavu, palila pšenična polja kako bi izgladnjivala ljude, te razdvajala muškarce mlađe od 25 godina od ostatka porodica koje su sa svezanim rukama tjerane prema unutrašnjosti Sirije. Amnon Assaf, član kibuća Ma'ayan Baruch, izjavio je da ga je taj prizor stotina sakupljenih Sirijaca neodoljivo podsjetio na progone iz Loda i Ramlea iz 1948. godine. Svaka prodavnica i kuća u Quneitri su sistematski opljačkane, a namještaj i dragocjenosti kamionima su odvoženi u Izrael. Vojnici su u cenzurisanim transkriptima priznavali da su iz frustracije pucali u televizore i uništavali imovinu vođeni logikom da je bolje sve polomiti nego ostaviti vojnoj policiji.

Za razliku od 1948. godine, ovog puta je protjerivanje Arapa bilo opširno popraćeno u međunarodnim medijima. Povremeno su se pojavljivali i izraelski izvještaji. Pet mjeseci nakon rata, aktivist i novinar Joseph Algazy objavio je članak koji je bio djelimično cenzurisan. Prema Algazyju, koji je članak objavio s oznakama cenzora, stotine hiljada ljudi protjerane su od početka rata s Golanske visoravni, Zapadne obale i iz Gaze: „Zaista, neki su raseljeni ‘izborom’, odnosno iz straha od puščane vatre, granatiranja i drugih opasnosti, ali ostali su raseljeni, bukvalno, terorom cijevi Uzija i eksplozivnih naprava.“

Pukovnik Shlomo Gazit, kojeg je Generalštab imenovao da nadgleda vojnu upravu na okupiranim teritorijama, tvrdio je u martu 1968. godine „da ni pod kojim okolnostima dobrovoljnu migraciju Sirijaca na sirijsku teritoriju ne bismo trebali nazivati protjerivanjem“. U internoj prepisci, izraelski zvaničnici su bez problema koristili riječ „protjerivanje“. Michael Comay, diplomatski savjetnik ministra vanjskih poslova Abbe Ebana, napisao je u internoj prepisci s sredine 1968. godine da „protjerivanje Arapa iz Quneitre, koje traje već nekoliko mjeseci, izaziva ponovljene pritužbe i upite Crvenog krsta“. Predložio je poželjan pravac djelovanja: „Čini nam se da je, ako nema druge alternative, bolje riješiti se tog problema odjednom na najhumaniji mogući način.“

Rediteljka Netalie Braun u svom filmu „Pucanje“, objavljenom prošle godine, donosi svjedočanstvo stanovnika napuštenog sela Mansura, koje se nalazilo u blizini mjesta gdje danas stoji kibuc Merom Golan: „Većina ljudi u selu se uplašila i pobjegla prema Damasku. Ostala je tek oko četvrtina stanovnika sela. Baka je već bila stara i imala je problem s nogom, pa smo ostali. Mislili smo da će Jevreji ubrzo napustiti Golansku visoravan. Mnogi muškarci koji su otišli uspjeli su se ponovo infiltrirati u svoje domove i sakupiti razbježanu stoku, ali to je bilo opasno jer je izraelska vojska pucala na svakoga ko se pokušao vratiti. Od onih koji su pobjegli uzeli su sve; gledali smo kako tovare stvari na traktore. Sramota me je reći da smo gledali i da nismo uradili ništa iz straha. I sjećam se misli koje su mi prolazile kroz glavu: Šta će ostati od svega što sam znao? Gdje će biti moj dom?“

Izrael nikome nije dozvolio povratak i proglasio je vojnu upravu. U roku od nekoliko mjeseci, jevrejski doseljenici počeli su graditi svoje domove na novoosvojenoj teritoriji.

Adam Raz je istraživač u Institutu Akevot za istraživanje izraelsko-palestinskog sukoba; njegov cijeli tekst objavio je današnji list Haaretz