Institut za historiju Univerziteta u Sarajevu promovirao je knjigu “Od Mostara do Beograda – politička i društvena djelatnost Šerifa Arnautovića”, rad mladog historičara Mehmeda Hodžića

Sarajevski Institut za historiju promovirao je monografiju „Od Mostara do Beograda – politička i društvena djelatnost Šerifa Arnautovića“, autora Mehmeda Hodžića. Ova studija predstavlja prvi cjeloviti naučni zahvat u biografiju jedne od najkontroverznijih figura bošnjačke politike na razmeđu 19. i 20. stoljeća. Kroz hronološki prikaz Arnautovićevog puta, od mostarskog dopisnika i vođe borbe za vakufsko-mearifsku autonomiju, preko direktora Vakufa i člana Bosanskog sabora, do marginaliziranog senatora u Kraljevini Jugoslaviji, Hodžić ne portretira samo pojedinca, već i dramatične društvene lomove epohe.

Arnautovićev životopis, obilježen oštrim polemikama, pragmatičnim političkim zaokretima i upornim insistiranjem na posebnosti bosanskih muslimana, u ovoj monografiji prestaje biti tek „egzemplar lutanja“ i postaje ključ za razumijevanje kompleksnog prelaza iz osmanskog i austrougarskog naslijeđa u jugoslavenski državni okvir. Na promociji je posebno istaknuta važnost deideologizacije kulture sjećanja, tretiranje Arnautovića kao modernog političara čije su vizije, iako često osporavane, anticipirale ključne dileme opstanka Bosne i Hercegovine u modernom dobu.

Šerif Arnautović bio je jedna od najutjecajnijih i najkontroverznijih figura bošnjačke politike na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, čovjek čija karijera simbolizira kompleksni prijelaz Bosne i Hercegovine iz osmanskog u evropski administrativni okvir. Rođen u Mostaru, afirmaciju je stekao kao nepokolebljivi vođa pokreta za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju bosanskohercegovačkih muslimana, direktno se suprotstavljajući austrougarskoj upravi.

Tokom svoje karijere obavljao je dužnosti direktora Vakufske direkcije, zastupnika u Bosanskom saboru i senatora, dok je u javnosti bio prepoznat kao britak polemičar i vlasnik lista Domovina. Njegov politički put obilježili su dramatični zaokreti – od zagovaranja priključenja Bosne Ugarskoj do kasnijeg pragmatičnog oslanjanja na beogradski režim u Kraljevini SHS. Iako često stigmatiziran zbog političkog oportunizma, Arnautović je ostao upamćen kao vješt orator i beskompromisni branitelj bošnjačke etničke posebnosti, čije su analize o opstanku muslimanskog subjekta na Balkanu zadržale relevantnost i decenijama nakon njegove smrti.

Monografija predstavlja prvu cjelovitu studiju o Šerifu Arnautoviću, istaknutoj bošnjačkoj političkoj figuri na razmeđu 19. i 20. stoljeća te značajnom društvenom radniku aktivnom u dva Sistema, periodu austrougarske uprave i monarhističke Jugoslavije. Arnautović je bio predan trudbenik, gorljiv orator, ali i pragmatičar duboko svjestan aktuelnih političkih okolnosti. U biografiji je Mehmed Hodžić pronašao pravu mjeru, hronološki prateći životni Arnautovićev put kako bi ukazao na ključne, složene procese i istinske društvene lomove u Bosni i Hercegovini tokom posmatranog perioda.

Mehmed Hodžić, rođen u Sarajevu, diplomirao je i magistrirao na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, gdje je za izuzetan uspjeh nagrađen Srebrnom značkom. Od 2018. godine zaposlen je u Institutu za historiju Univerziteta u Sarajevu, trenutno u zvanju višeg stručnog saradnika za modernu historiju. Težište njegovog istraživanja usmjereno je na austrougarski i međuratni period bosanskohercegovačke prošlosti, s posebnim fokusom na izučavanje bošnjačke vjerske i nacionalne elite, historiju Islamske zajednice u BiH te aspekte svakodnevnog života.

„Kao autor trideset naučnih radova i koautor tri knjige, Hodžić svoju prvu autorsku monografiju „Od Mostara do Beograda“ temelji na dopunjenoj i značajno proširenoj magistarskoj tezi. Njegov dosadašnji naučni angažman prati i zavidna bibliografija, ali i predan rad na poziciji sekretara časopisa Historijska traganja, koju je s velikom odgovornošću obavljao tokom četiri godine, uključujući i izazovni period pandemije“, kazala je moderatorica, dr. Dženita Sarač – Rujanac, otvarajući promociju.

Pojasnila je kako je monografija nastala kao proširena, dopunjena i naučno produbljena verzija Hodžićeve magistarske teze odbranjene na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Knjiga je podijeljena na uvod i sedam poglavlja koja hronološki i tematski prate Arnautovićev život i javno djelovanje, od mostarskih početaka i angažmana u autonomnom pokretu, preko vođenja Vakufsko-mearifske uprave, do njegova mjesta u međuratnom političkom životu i konačnog pada u zaborav.

Profesor dr. Adnan Jahić sa Odsjeka za historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, naglasio je da je ova knjiga dugo bila potrebna bosanskohercegovačkoj historiografiji. Prema njegovim riječima, Arnautović je do sada uglavnom bio stigmatiziran kao „egzemplar lutanja bosanskih muslimana” između odlaska Osmanlija i stvaranja jugoslavenske države, što je doprinijelo pojednostavljenom i nedovoljno iznijansiranom pogledu na ukupnu bosanskohercegovačku političku scenu tog doba.

Jahić, jedan od recenzenata knjige, kazao je kako je Arnautović bio iznimno složena ličnost puna paradoksa. S jedne strane, bio je jedan od najdosljednijih branilaca etničke i društveno-političke posebnosti bosanskih muslimana, uz Sakiba Korkuta, možda i najvještiji. S druge strane, njegova Izjava lojalnosti austrougarskoj vladi iz februara 1910. i Hrvatsko-muslimanski pakt iz marta 1911. ostavili su ga izloženim žestokim napadima. „Opisati djelovanje Šerifa Arnautovića pukom samovoljom i demagogijom značilo bi posigurno odsustvo osjetljivosti za mnoge relevantne činjenice, epizode i detalje koji bacaju svjetlo na stvarni karakter i historijsku ulogu ovog nesvakidašnjeg i neobično kompleksnog lika,” rekao je Jahić.

Posebno je zanimljivo, napomenuo je, što su Arnautovićeve posljeratne političke koncepcije, oslanjanje na beogradski režim i srpski element, u neku ruku utrle put političkoj filozofiji Mehmeda Spahe i Jugoslavenske muslimanske organizacije, koja je godinama gradila popularnost kao opozicijska stranka, da bi se potom okrenula saradnji s vladajućim režimom. „Suštinski gledano, razlike u političkim koncepcijama Mehmeda Spahe, Ibrahima Maglajlića, Šerifa Arnautovića i Hamdije Karamehmedovića kudikamo su manje nego što bi to mogli sugerirati njihovi onovremeni programi i verbalni okršaji,” kazao je Jahić.

Jahić je naglasio kako je Šerif Arnautović bio političar, senator, direktor Vakufa, član Bosanskog sabora i vođa pokreta za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju bosanskohercegovačkih muslimana. Bio je vlasnik novina, novinski dopisnik, polemičar, kritičar, borac za autonomiju Bosne, ali i zagovornik ideje o priključenju Bosne i Hercegovine Ugarskoj te protivnik stvaranja jugoslovenske države. Kao vođa muslimana-radikala, Arnautović je bio čovjek koji je beskompromisno branio identitet i posebnost bosanskih muslimana, Bošnjaka.

Do objave Hodžićeve knjige, kazao je Jahić, historijska nauka nije se ozbiljnije bavila Arnautovićem. Njegovo ime se, kazao je, zahvaljujući previdu jednog uglednog historičara, uglavnom spominjalo u negativnom kontekstu zagovaranja priključenja Bosne i Hercegovine Ugarskoj s kraja Prvog svjetskog rata. Time je on, na neki način, stigmatiziran kao egzemplar lutanja bosanskih muslimana od odlaska Osmanlija do stvaranja jugoslovenske države, što je doprinijelo pojednostavljenom i nedovoljno iznijansiranom gledanju na ukupnu političko-nacionalnu i društvenu scenu cjelokupnog postosmanskog doba.

„Upravo u tom smislu je Hodžićeva studija važna. O većini istaknutih javnih ličnosti bh. historije austrougarskog razdoblja, pa čak i vremena monarhističke Jugoslavije, još uvijek ne postoje ozbiljni historiografski radovi. Hodžić je javnosti podastro dobro utemeljenu, sadržajno bogatu i stilski dopadljivu studiju, portret neobično kontroverzne figure koja je odražavala svu težinu suočavanja muslimanskog subjekta s izazovima modernosti u vjerskoj, kulturnoj i političkoj sferi“, kazao je Jahić, nastavljajući:

„Arnautovića bi vjerovatno najlakše bilo označiti kao prototip modernog političara,  snalažljivog, jakog ega, nerijetko beskrupuloznog i bez čvrstih stranačkih usmjerenja, koji na kraju puta iza sebe ostavlja upitnik: šta je zapravo radio i zašto se borio? Ovakav sud o njemu iznosili su još njegovi savremenici. U članku iz 1917. godine, Sakib Korkut ga opisuje kao čovjeka koji se +još uvijek nije mogao uvjeriti da je odzvonilo njegovoj demagogiji’.

Korkut dalje navodi: „Prvo bijaše punokrvni autonomaš koji se držao Ilidžanskog memoranduma i odrešiti protivnik Hrvata i pripajanja Bosne Hrvatskoj, a onda je malo pomalo popuštao, razgovarao na telefon, dao poznatu izjavu lojalnosti Monarhiji, prekinuo saveze sa Srbima, fuzionisao se s mehkiškim naprednjacima… i konačno sklopio pakt s omraženim protivnicima Hrvatima.“ Posljedica ovih metamorfoza bila je gubitak oslonca u narodu i porazi na izborima u Zvorniku i Brčkom. Korkut zaključuje da Arnautović radi bez naroda, te da njegova čuvena predaja memoranduma caru Karlu u augustu 1917. vrijedi tek „koliko je njegova ličnost“.

Ipak, Jahić tvrdi kako bi, opisati djelovanje Šerifa Arnautovića pukom samovoljom i demagogijom značilo odsustvo osjetljivosti za relevantne činjenice koje bacaju svjetlo na njegovu stvarnu ulogu. Postavlja se pitanje kakav bi bio epilog muslimanske autonomne borbe bez njegove nesvakidašnje volje, upornosti i drskosti? Njegova izjava lojalnosti Vladi iz 1910. i Hrvatsko-muslimanski pakt iz 1911. godine mogu se tumačiti kao izdaja ideala antiokupatorske borbe, ali i kao pragmatični koraci tipične „real-politike“ u funkciji zaštite ekonomske pozicije muslimana i osiguranja otkupa kmetovskih selišta.

„Uz Sakiba Korkuta, vjerovatno niko nije vještije branio etničku i društveno-političku posebnost Bošnjaka u odnosu na Hrvate i Srbe od Arnautovića. Njegova kritika jugoslovenskog državnog projekta iz 1917. mogla bi se shvatiti i kao zlokobno upozorenje da bi ulazak u takvu tvorevinu mogao donijeti više razdora i krvi nego zajedničkog dobra. Nasuprot krilatici „brat je mio koje vjere bio“, Arnautović je postavio suštinsko pitanje: „Jesmo li uopće braća?“ Danas bi procedure na granicama naših zapadnih susjeda mogle biti plastičan odgovor na to pitanje“, upitao je Jahić, nastavljajući:

„Ma koliko izgledao kao beskrupulozni pragmatik, Arnautović je znao biti zapanjujuće iskren. Njegov list Domovina isticao je nakon Prvog svjetskog rata da ne treba imati rezerve prema činjenici da je novonastala Kraljevina SHS „u biti država nekadašnje raje i kmetova“, što je podrazumijevalo potpuni obrat u rasporedu moći. Ostala je zabilježena i njegova poruka srpskim prvacima: Ja bih vama Srbima otvoreno rekao da niste ljudi da se niste digli na ustanak proti Turaka, za slobodu srpskog naroda protiv turske vlasti. Posebno je kontroverzna njegova izjava s kraja drugog mandata vakufskog direktora, kojom je stavio znak pitanja nad mogućnošću dugoročnog opstanka muslimanske zajednice na Balkanu kao „otoka u moru hrišćanstva“. Danas, nakon iskustva Drugog svjetskog rata, agresije i genocida devedesetih, niko razuman ne može odbaciti ovo njegovo upozorenje kao neosnovano.“

Iako ga je Jugoslovenska muslimanska organizacija (JMO) nakon rata gurnula na marginu, Jahić tvrdi da su Arnautovićeve nacionalno-političke koncepcije oslanjanja na režim u neku ruku utrle put političkoj filozofiji Mehmeda Spahe. Iako je JMO gradila rejting kao opoziciona stranka, njen glavni cilj od 1927. godine bio je ulazak u vladu i saradnja sa srpskim strankama, upravo ono što je činio i Arnautović.

“Suštinski gledano, razlike u političkim koncepcijama Mehmeda Spahe, Ibrahima Maglajlića, Šerifa Arnautovića, Hamdije Karamehmedovića i Džafera Kulenovića kudikamo su manje nego što bi to mogli sugerirati njihovi onovremeni programi i verbalni okršaji. Arnautović je ostao relevantan čak i kada je ishod Prvog svjetskog rata demantovao njegove koncepcije, svjedočeći o paradoksima i težini opstanka na uzavreloj bosanskohercegovački sceni prve polovine 20. stoljeća“, zaključit će Adnan Jahić.

Još jedan recenzent Jahićeve knjige, dr. Šaćir Filandra, profesor na Odsjeku za sociologiju Fakulteta političkih nauka u Sarajevu i autor niza studija o bosanskohercegovačkoj politici 20. i 21. stoljeća, pitao je glasno zašto je Arnautović tako dugo bio prešućivan, ne samo u bosanskohercegovačkoj historiografiji općenito, nego i u vlastitom rodnom gradu Mostaru, gdje je bio prva politička ličnost bošnjačke zajednice najmanje petnaest godina, a danas mu nema ulice, spomen-ploče ni ikakvog traga u javnom prostoru.

“Iako je najmanje 15 godina bio vodeća politička ličnost bosanskih muslimana i rodnog Mostara, koji je u to vrijeme bio kulturno i političko središte zemlje, on je u svom rodnom gradu apsolutno nepoznat i neprisutan. Nema svoju ulicu, niti bilo koje drugo znamenje, a spomen njegova imena u mostarskom javnom i kulturnom prostoru i danas nailazi na muk. Jednostavno, u Mostaru, njegovoj intelektualnoj i društvenoj eliti, niko nije čuo za tog čovjeka”, kazao je Filandra

Prema Filandrinoj analizi, postoje najmanje tri razloga za takav tretman. Prvi je Arnautovićevo dosljedno protivljenje jugoslavenskom projektu. On je smatrao da je Jugoslavija antibosnanski projekt, oblik rješavanja srpsko-hrvatskog pitanja koji kroz koncepciju jednog, a trojimenog naroda ne respektira državnopravni subjektivitet Bosne, a njeno muslimansko stanovništvo svodi na vjersku manjinu. „U jugoslavenskoj hermeneutičkoj optici, i danas znatno prisutnoj unutar bošnjačke humanističke inteligencije, svako ko nije bio striktno na jugoslavenskom stajalištu bio je isključen iz kolektivne memorije,” rekao je Filandra.

Drugi razlog je Arnautovićev modernizam. Bio je dio uske bošnjačke modernističke elite koja je početkom 20. stoljeća sudjelovala u procesima ekonomske, političke i kulturne modernizacije, zalažući se za republikanizam, sekularizam, individualizam i vesternizam, vrijednosti koje ni tada ni danas nisu bile opšteprihvaćene. U toj optici, modernisti kod Bošnjaka su i danas nerijetko prešućivani, budući da su dva toka bošnjačke kulture sjećanja, teološko-vjerski i komunistički, vremenom postala dominantna, potiskujući sve ostalo.

“U jugoslavenskoj hermeneutičkoj optici, koja je i danas znatno prisutna unutar bošnjačke humanističke inteligencije – neću reći dominantno, ali je prilično istinito,  svako ko nije bio striktno na jugoslavenskom stajalištu, nacionalnom i ideološkom, bio je isključen iz kolektivne memorije. Stoga je autorovo akcentiranje ovakve ličnosti danas značajan prilog deideologizaciji naše kulture sjećanja. Drugi Arnautovićev mogući “grijeh”, koji se tiče partikularne bošnjačke niše gledanja, bio je u tome što je bio dosljedni, a često i predosljedni modernista. Arnautović je početkom 20. stoljeća bio dio uske bošnjačke modernističke elite koja je sudjelovala u formativnim tokovima ekonomske, političke, društvene i kulturne modernizacije bošnjačkog naroda i bosanskog društva. A ti modernisti kod Bošnjaka su i danas nerijetko, a često i u pravilu prešućivani”, naglasit će Filandra.

Treći razlog leži u Mostaru, koji je decenijama bio središte jugoslavenstva, a danas je ideološki duboko podijeljeni grad u kome, kako je Filandra slikovito rekao, još nije završio Drugi svjetski rat. „Mostar je desetljećima bio središte jugoslavenstva, dok je danas krajnje ideološki podijeljen grad, grad u kome, usudim se reći, još nije završio Drugi svjetski rat. Tim gradom još vladaju percepcije suprostavljenosti i isključivosti ustaša i partizana. Svaki partizanski konjovodac imao je ulicu u Mostaru, dok su ličnosti iz tzv. građanskog bloka bile apsolutno neprisutne, posebno kod Bošnjaka. Kako Arnautović nije bio ni komunista niti jugosloven, logično je da je ostao u zapećku povijesti vlastitog grada”, naglasio je Filandra.

Ovdje prikazana politička biografija Šerifa Arnautovića otvara mogućnosti kompleksnih komparativnih istraživanja čitavog spektra pitanja i društveno-političkih fenomena, te pruža osnove za veći broj istraživačkih ekskursa, a sve sa ciljem dubljih uvida u prilike i društvene odnose toga vremena. I ne samo to, bošnjačko i bosansko iskustvo sa stvaranjem Jugoslavije, u kojima je Arnautović djelatno sudjelovao, komparativno je mjerljivo sa iskustvima godina njenog raspada, što otvara čitav spektar kritičkih propitivanja odnosa Bosne i Jugoslavije”, kazao je Filandra, završavajući:

“Kritičko propitivanje odnosa Bosne i Jugoslavije, koje osobno smatram važnim za budući razvoj bosanske samosvijesti, a koje iz različitih razloga, u koje ovdje ne bih ulazio, još kod Bošnjaka izostaje. U toj vizuri, Arnautovićeva iskustva i viđenja mjerljiva su komparativno sa pozicijama Nijaza Durakovića i Alije Izetbegovića u godinama kraja te zajedničke države. Arnautović je bio na početku, ova dvojica lidera bila su na kraju te zajedničke države.”

Dr. Hana Younis sa Instituta za historiju, urednica monografije, posebno je potcrtala Hodžićev metodološki pristup, pristup koji Arnautovića ne prikazuje ni kao junaka ni kao karikaturu, nego kao složenu, ponekad i kontradiktornu historijsku ličnost. „Takav pristup zahtijeva i hrabrost i zrelost. To je ono što knjigu dodatno izdvaja,” istakla je Younis. Naglasila je i da je knjiga, iako na prvi pogled biografija jedne ličnosti, zapravo mnogo više od toga, to je studija o jednom vremenu, o društvu u previranju, o ljudima koji su se morali snalaziti između starih struktura i novih političkih realnosti.

Knjiga pokazuje jednu ključnu istinu političke historije. Ljudi nisu uvijek dosljedni na jednostavan način nego ih vrijeme mijenja. Okolnosti preoblikuju, a politički život ih često vodi putevima koji nisu pravolinijski. Zato bih rekla da je ovo knjiga i o promjenama političkog jezika i političkih uloga. Isti čovjek možda u jednoj fazi može biti simbol otpora, a u drugoj predstavnik institucije. Isti čovjek može braniti autonomiju, biti lojalan monarhiji, oštro se protiviti jugoslavenskom ujedinjenju, a onda u novim okolnostima pokušavati pronaći mjesto u sasvim drugačijem političkom poretku. U tome jeste i historijska vrijednost ove ličnosti ne zato što je možda bio u pravu, nego zato što se kroz njega tako jasno vide napetosti jednog doba.

Posebno upečatljiv, kazala je Younnis, bio je rani Arnautović, mladi mostarski dopisnik koji nije pisao samo da bi informisao, nego da bi utjecao, koji je apelirao za pomoć žrtvama poplava i tražio da vakufski konvikt primi siromašne učenike. „Tu se već rađa politički čovjek,” rekla je Younis, dodajući da knjiga uvjerljivo prati transformaciju pera u politički instrument, sve do trenutka kada Arnautović zbog vlastite riječi završava u zatvoru što je dramatičan moment koji ovoj biografiji daje gotovo filmski karakter.

Younis je pohvalila i poglavlja o privatnom životu Arnautovića, o njegovim brakovima, djeci, ljetovanjima, bolestima i porodičnim brigama. „Takvi detalji su dragocjeni jer historijsku ličnost vraćaju u ljudsku mjeru i pokazuju da se iza političkih govora i novinskih polemika ipak nalazio čovjek sa svojom porodicom, žalostima i privatnim lomovima,” zaključila je.

Nakon sarajevske, promocija Hodžićeve knjige trebala bi narednih dana biti održana i u Mostaru.