Dok je sjeverna strana sela bila pod granatiranjem, vojnici HVO-a ulazili su u selo u grupama od pet ili više ljudi, kretali se od kuće do kuće, pucali i bacali granate kroz vrata i prozore. U nekim slučajevima stanovnicima je naređeno da izađu, samo da bi bili ubijeni. U drugim su vojnici ulazili u kuće i ubijali stanovnike na licu mjesta. Veliki broj kuća planski je zapaljen.
Selo Ahmići, smješteno nekoliko kilometara istočno od Viteza, 16. aprila 1993. postalo je poprište jednog od najstravičnijih zločina počinjenih tokom rata u Bosni i Hercegovini.
Prema popisu iz 1991. godine, u selu je živjelo 466 stanovnika: 356 Bošnjaka (76,4%), 87 Hrvata (18,7%), dva Jugoslovena (0,4%) i 21 osoba kategorizirana kao “ostali” (4,5%). Osim toga, procjenjuje se da je u Ahmićima boravilo oko 300 Bošnjaka koji su nasilno protjerani iz drugih područja. Prema izvještajima, uključujući svjedočenja zapovjednika HVO-a i međunarodnih promatrača, u selu nije bilo legitimnih vojnih ciljeva niti organiziranog otpora, što čini događaje tog dana još tragičnijima.
U rano jutro 16. aprila, oko 5:30 sati, snage Hrvatskog vijeća obrane (HVO) započele su napad na sjeverni dio Ahmića. Granatiranje je spriječilo stanovnike da pobjegnu u šumovito područje na sjeveru, prisiljavajući ih da biraju između ostanka u kućama ili bijega prema jugu, prema glavnom putu za Vitez. Mnogi su odabrali bijeg prema jugu, no tamo ih je dočekala zasjeda.
Najmanje 20 civila opkoljeno je na otvorenom polju i ubijeno mecima iz neposredne blizine, uglavnom u glavu i vrat. Prema izvještaju Tadeusza Mazowieckog, specijalnog izaslanika UN-a za ljudska prava, na tom mjestu nije bilo preživjelih. Terensko osoblje pronašlo je tri pozicije s čahurama granata i snajperskih metaka, što svjedoči o planskoj prirodi napada.
Dok je sjeverna strana sela bila pod granatiranjem, vojnici HVO-a ulazili su u selo u grupama od pet ili više ljudi, kretali se od kuće do kuće, pucali i bacali granate kroz vrata i prozore. U nekim slučajevima stanovnicima je naređeno da izađu, samo da bi bili ubijeni. U drugim su vojnici ulazili u kuće i ubijali stanovnike na licu mjesta. Veliki broj kuća planski je zapaljen.
Jedan očevidac, koji se krio iza ležaja u kući na kraju sela, opisao je kako su vojnici HVO-a provalili u susjednu sobu gdje je bila porodica: otac, majka, četverogodišnji dječak i tromjesečna beba. Čuo je mitraljeski rafal i vidio kako roditelji padaju na tlo. Vojnici su potom polili sobe naftom iz staklenih boca, uključujući ležaj iza kojeg se svjedok skrivao, i zapalili kuću. Nije mogao potvrditi jesu li članovi porodice bili mrtvi prije paljenja kuće.
U jednoj drugoj kući pronađeno je osam neprepoznatljivih tijela. Ostaci jedne odrasle osobe i malog djeteta nađeni su na pragu, dok su ostaci četiri do šest osoba otkriveni u podrumu, vjerojatno majke i njezino četvero djece. Uzrok smrti bio je jasan: postojala je sumnja da su živi spaljeni. Od 89 tijela pronađenih u selu, većinu su činile starije osobe, žene i djeca. Dvije džamije u selu uništene su tijekom ili nakon napada – jedna eksplozivom, a druga je izgorjela i još se dimila kada su UN-ovi promatrači posjetili selo.
Procjenjuje se da je u ruševinama moglo biti još oko 100 tijela, ali pristup njima bio je opasan zbog nestabilnih zidova. Mazowiecki je Ahmiće opisao kao mjesto koje “zaudara smrću”, gdje je svih oko 180 bošnjačkih kuća potpuno uništeno, a džamije sravnjene sa zemljom.
Hrvatske kuće, oko 15 njih, ostale su netaknute, a dio hrvatskih stanovnika ostao je u selu. Neki su potvrdili da su bili prisutni tokom napada, ali nisu željeli govoriti o događajima. U obližnjoj Dubravici, u školi “Braća Ribar”, oko 150 Bošnjaka bilo je zatočeno 16 dana. Njihovo oslobađanje osigurali su Međunarodni komitet Crvenog križa i UNHCR. Tri dana nakon oslobađanja, osoblje UN-a susrelo se u Zenici sa stotinjak bivših zatočenika, većinom žena i djece, koji su izvijestili o oskudnoj hrani i silovanjima dviju žena od strane HVO-ovih stražara. Dio Bošnjaka iz Ahmića pobjegao je u Vitez i okolna sela, dok je oko 200 njih utočište pronašlo u Zenici.
Napad su izvele snage HVO-a, uključujući IV. bataljun Vojne policije i jedinicu “Džokeri”. Prema Mazowieckom, u operaciji je sudjelovalo najmanje 50, a vjerojatno oko 150 vojnika, svi u uniformama HVO-a. Očevici su identificirali 18 vojnika iz Ahmića i okolnih sela.
Napad u dolini Lašve, u kojem je sudjelovalo nekoliko stotina vojnika, odvijao se duboko unutar područja pod kontrolom HVO-a, a Ahmići su bili manje od dva kilometra udaljeni od njihovog štaba u Vitezu. Haški tribunal, u presudi generalu Tihomiru Blaškiću, koju je izrekao sudac Claude Jorda, označio je zločine u Ahmićima “izuzetno teškima”, naglašavajući njihovu plansku i sistematsku prirodu.
Sudski procesi donijeli su djelomičnu pravdu. Za zločine u općini Vitez, uključujući Ahmiće, osmorica pripadnika HVO-a osuđena su na ukupno 94 godine zatvora na tri suda: dvojica na 18 godina pred Sudom BiH, jedan na 10 godina pred Kantonalnim sudom u Novom Travniku, te petorica na 66 godina pred Haškim tribunalom.
Dario Kordić, član predsjedništva Hrvatske zajednice Herceg-Bosna, osuđen je na 25 godina, dok je Tihomir Blaškić, zapovjednik Operativne zone Središnja Bosna, dobio osam godina. Mario Čerkez, zapovjednik Viteške brigade, oslobođen je odgovornosti za Ahmiće, ali osuđen na šest godina zbog progona i zatvaranja civila. Paško Ljubičić, zapovjednik IV. bataljuna Vojne policije, priznao je krivnju i osuđen je na 10 godina, dok je Miroslav Bralo, pripadnik “Džokera”, dobio 20 godina nakon priznanja krivnje, uključujući ubistvo civila i uništenje džamije u Ahmićima.
Dva dana prije napada, 14. aprila, u Starom Vitezu održana je proslava godišnjice osnivanja Armije RBiH, na kojoj je Čerkez izjavio da sukoba između HVO-a i Armije neće biti. Iste večeri, predstavnici HVO-a i Armije zajedno su na televiziji uvjeravali građane da su nesporazumi riješeni.
Međutim, svjedok AT, visoki oficir Vojne policije HVO-a, potvrdio je da su 15. aprila održani sastanci na kojima je planiran napad. Na jednom, u uredu Tihomira Blaškića, prisustvovali su Kordić i drugi politički dužnosnici, dok je na drugom, uz Ljubičića, Čerkeza i druge, dogovorena akcija s naredbom da se pobiju vojno sposobni muškarci, protjeraju civili i spale kuće, uz uputu da “ne smije biti živih svjedoka”.
Tragedija Ahmića ostavila je dubok ožiljak i van granica Bosne i hercegovine. Britanac Graham Bamford, potresen slikama iz Bosne, spalio se 29. aprila 1993. pred britanskim parlamentom kako bi skrenuo pažnju na patnje.
