Iako su rudnici u Labinu zatvoreni još 1990. godine, Salihović u umirovljenim labinskim rudarima vidi istu onu „iskru u očima“ koju imaju i aktivni rudari u Bosni. Na pitanje što današnji umirovljeni rudari kažu o svom bivšem poslu, odgovara: „Mnogi su mi rekli: kad bi se rudnik ponovno otvorio, opet bismo se vratili raditi.

Ako ste koračali hodnicima Gradske knjižnice Labin, koja je smještena u bivšim prostorijama Istarskih ugljenokopa Labin, tokom mjeseca marta mogli ste uživati u nizu dokumentarnih fotografija koje lahko zaokupe pogled i potaknu na razmišljanje. Izložba foto portreta rudara “Nevidljivi”, autora Munevera Salihovića, bila je otvorena povodom obilježavanja 105. obljetnice Labinske republike, povijesnog rudarskog ustanka koji je ostao trajno upisan u kolektivnu svijest Labinštine i hrvatske povijesti.

Godine 1921. labinski su rudari podigli ustanak protiv nepravde, nasilja i rastućeg fašističkog pritiska. Njihova pobuna smatra se prvim organiziranim antifašističkim ustankom u Europi. Oko dvije hiljade rudara organiziralo je štrajk, preuzelo upravljanje rudnicima i proglasilo vlastitu rudarsku republiku. Pod motom „Kova je naša“ nekoliko su sedmica sami vodili proizvodnju i čuvali rudnike, oslanjajući se jedni na druge, a slijedom te priče bosanskohercegovački fotograf Munever Salihović odlučio je objektiv okrenuti prema onima koje društvo najčešće ne primjećuje. Naziva ih junacima koji izlaze iz rudnika koji svakim danom riskiraju svoje živote, a pritom su nevidljivi za ostatak svijeta, ljudi koji su izgradili naše društvo, a potom su potisnuti na margine vidljivosti.

„Htio sam ih izvući iz konteksta i dati prostora tim licima, da gledatelj može proniknuti u njihovu ličnost”, ističe Salihović.

Rudari koje je fotografirao dolaze iz rudnika Đurđevik koji pripadaju Banovićima, mjesta koje dijeli istu rudarsku baštinu kao i Labin. U seriji fotografija pod nazivom „Nevidljivi“ Salihović portretira rudare odmah nakon završetka osmosatne smjene.

„U prvih petnaest minuta nakon izlaska iz jame rudari su između dva svijeta – podzemnog i onog svakodnevnog.“

Fotografirani na bijeloj pozadini te kadrirani u „američkom planu“ – kadru koji je karakterističan za vesterne koji najavljuju konflikt, Salihović je želio naglasiti snagu tih ljudi. “Na fotografijama nema Photoshopa, svaka bora, trag ugljena i svaki končić na uniformi svjedoče o surovosti podzemlja. Mi se žalimo na posao u klimatiziranim uredima i nakon osam sati izlazimo iscrpljeni. A oni nakon smjene u rudniku izlaze s osmijehom. To govori koliko su ti ljudi vrijedni“, kaže Salihović.

Na pitanje kako bi se predstavio nekome ko prvi put čuje za njega, Salihović odgovara jednostavno: „Ja sam tipičan Balkanac s velikim srcem.“

Iako nije školovani fotograf, fotografijom se počeo baviti vrlo rano. „Uvijek me zanimalo što je ta magija fotografije – kako nastaje slika. I danas radim gotovo kao na filmu, ručno podešavam sve, oslanjam se na oči i svjetlo“, objašnjava. Fotografija je za njega prije svega način upoznavanja ljudi i bilježenja njihove svakodnevice. Upravo ga je ta znatiželja na početku njegova puta dovela i u Bihać, gdje je objektivom bilježio živote migranata. Iako njegove fotografije na prvi pogled djeluju spontano i nenametljivo, iza njih stoji vrlo promišljen pristup. Kako autor ističe on ne improvizira, već svaki kadar najprije nastaje u njegovoj glavi, a tek onda kroz objektiv fotoaparata. „U glavi režiram kadar i onda dođem i snimim to što želim“, objašnjava.

Prvi projekt s rudarima nastao je gotovo slučajno. Tijekom jedne reportaže Salihović je prvi put ušao u rudnik i ostao zatečen uvjetima rada. „Kad sam izašao iz rudnika, stali smo na benzinskoj pumpi. Tamo je bio plakat nekog poznatog nogometaša koji reklamira sladoled. U tom trenutku sam pomislio: zašto to ne bi mogao biti rudar?“Nakon 15 minuta kontaktirao je rudnik i vratio se s improviziranim studijem, a njegov cilj je bio rudare prikazati kao ljude koji bi jednako lahko mogli završiti na naslovnici magazina. „Htio sam fotografirati kao da ih pripremam za naslovnice magazina, kao ljude koji zaslužuju biti viđeni.“

Kada je prvi put rudarima predstavio ideju fotografiranja, reakcije su bile različite. Neki su bili skeptični, neki iznenađeni, ali većina je vrlo brzo pristala sudjelovati. „Rudari su jednostavni ljudi. Kada shvate da je namjera iskrena, vrlo brzo se otvore“, kaže Salihović.

Ono što ga je tijekom rada najviše iznenadilo bila je upravo solidarnost među rudarima. Taj osjećaj zajedništva, kako kaže, teško je objasniti nekome ko nikada nije bio dio rudarske zajednice: „Nevjerojatna je solidarnost među rudarima. Kada bi naše društvo funkcioniralo kao oni, živjeli bismo mnogo bolje. Važno mi je da se zapamte njihova imena i lica. Ne govorimo o nekoj anonimnoj skupini ljudi – svaki od njih ima ime, prezime i svoju priču.“

Salihović dolazi iz Tuzle, pa mu rudarska tradicija nije strana. Upravo zato posebno ga je zaintrigirala i priča o istarskom gradu Labinu. Za Labin je znao još kao dijete: „Moji su iz kraja gdje je puno ljudi radilo u Labinu. Tek nedavno sam prvi put došao u grad i odmah osjetio koliko je rudarska tradicija ovdje snažna.“

Upravo ta tradicija inspirirala ga je da započne portretirati labinske rudare – novu seriju portreta onih koji su danas u mirovini. Portreti rudara koji se trenutno nalaze na zidovima, zamijenit će ih portreti labinskih rudara. Iako se rudnici i države razlikuju, Salihović kaže da među rudarima prepoznaje iste karakteristike: ponos, izdržljivost i snažan osjećaj zajedništva. Iako su rudnici u Labinu zatvoreni još 1990. godine, Salihović u umirovljenim labinskim rudarima vidi istu onu „iskru u očima“ koju imaju i aktivni rudari u Bosni. Na pitanje što današnji umirovljeni rudari kažu o svom bivšem poslu, odgovara: „Mnogi su mi rekli: kad bi se rudnik ponovno otvorio, opet bismo se vratili raditi.Iako su uvjeti rada ekstremni, vlaga visoka, a zrak težak, ti ljudi govore o povratku u jamu s čežnjom. To je posebna mentalna sposobnost. Ta solidarnost i prijateljstvo, kad bi tako funkcioniralo naše društvo, mi bismo bili u izobilju“, ističe Salihović.

Upravo zato fotografije ne prikazuju spektakularne prizore rudnika, nego portrete ljudi. Tako fotografije mogu barem djelomično vratiti dostojanstvo zanimanju koje je desetljećima bilo temelj industrijskog razvoja, a danas je često zaboravljeno.

Salihović navodi kako ima jednu želju. Želio bih da ljudi zastanu te barem na trenutak razmisle o ljudima koji rade u rudnicima: „Ako netko izađe s izložbe i kaže: ‘Nikada nisam razmišljao o rudarima na ovaj način’, onda je projekt uspio.“