To je pitanje koje sedmicama okupira analitičare i diplomate širom svijeta. Otkako je ubijen Hamnei, zajedno sa velikim brojem visokih zvaničnika, iranska vertikala moći ostala je bez jasnog imena na vrhu. Sumnje u sudbinu njegovog sina i predviđenog nasljednika, Modžtabe Hamneija, svakim danom postaju sve jače

Prema izvještaju mreže CNN, visoka komanda vojske Sjedinjenih Američkih Država priprema planove za napade na iranske pomorske resurse u moreuzu Hormuz, južnom dijelu Perzijskog zaljeva i Omanskom zaljevu. Fokus potencijalnih udara su mala jurišna plovila, brodovi za polaganje mina i drugi asimetrični kapaciteti koje Teheran koristi za blokadu ovih ključnih plovnih puteva.

Iako je američka vojska tokom sukoba uništila veći dio iranske mornarice, male brodice i flotile, koje nastavljaju minirati vode Hormuza, ostale su značajna prijetnja. Ova plovila služe kao platforme za napade na brodove, što ozbiljno komplikuje napore SAD-a da trajno otvore moreuz. Također, procjenjuje se da je veliki procenat iranskih obalnih odbrambenih raketa ostao netaknut nakon dosadašnjih bombardovanja.

Vojni izvori priznaju da sami vazdušni udari vjerovatno neće odmah dovesti do potpunog otvaranja vodenog puta. „Sve dok se nedvosmisleno ne dokaže da je 100% iranskih vojnih kapaciteta uništeno, ili dok ne budemo apsolutno sigurni da možemo neutralisati svaki rizik, konačna odluka će zavisiti od toga koliko je predsjednik Trump spreman rizikovati i početi slati brodove kroz moreuz,“ izjavio je za CNN izvor upoznat sa vojnim planiranjem.

Paralelno sa vojnim opcijama, u Pentagonu se razmatra i strategija eliminacije najekstremnijih iranskih lidera koji opstruiraju diplomatski proces. Glavna meta ovih planova je Ahmad Vahidi, trenutni komandant Revolucionarne garde i najmoćnija figura uzdrmane Islamske Republike.

Donald Trump je nedavno izjavio da je iranski režim „polomljen“ nakon serije udara koji su zbrisali vrhovni vojni i politički vrh. Američki predsjednik je ukazao na duboki jaz između Revolucionarne garde i onih članova vlade koji su učestvovali u pregovorima, označivši tu podjelu kao glavnu prepreku postizanju trajnog sporazuma.

U središtu tog otpora nalazi se upravo Ahmad Vahidi. Bivši ministar odbrane i unutrašnjih poslova, kojeg argentinsko pravosuđe tereti za umiješanost u bombaški napad na centar AMIA 1994. godine, trenutno važi za „čeličnu ruku“ režima. Kao najglasniji protivnik pregovora, Vahidija se vidi kao ključnu figuru koja održava kurs konfrontacije, zbog čega je postao primarna meta američkih stratega koji teže dekapitaciji preostalog radikalnog vodstva u Teheranu.

Ova vijest otvara pitanje ko, zapravo, komanduje u Iranu? To je pitanje koje sedmicama okupira analitičare i diplomate širom svijeta. Otkako je ubijen Hamnei, zajedno sa velikim brojem visokih zvaničnika, iranska vertikala moći ostala je bez jasnog imena na vrhu. Sumnje u sudbinu njegovog sina i predviđenog nasljednika, Modžtabe Hamneija, svakim danom postaju sve jače.

Status “Hamneija mlađeg” potpuno je nejasan. Izvještaji sugeriraju da je u napadu u kojem mu je otac ubijen i on sam teško ranjen, a u javnosti se nije pojavio od tog trenutka. Iako nikada nije obavljao zvaničnu državnu funkciju, on je godinama unutar klerikalnih krugova figurirao kao najizvjesniji kandidat za očuvanje porodičnog kontinuiteta na vlasti.

Od Islamske revolucije 1979. godine, kojom je svrgnut šah Muhamed Reza Pahlavi, Iranom je dominirala figura Ajatolaha (prvo Homeinija, potom Hamneija). Politički sistem funkcionisao je kao složen mehanizam u kojem su izabrani zvaničnici, Revolucionarna garda (IRGC) i uticajni klerici balansirali pod patronatom Vrhovnog vođe.

Međutim, od početka sukoba 28. februara, taj sistem je desetkovan. Teheran je potvrdio gubitak više od 250 visokih zvaničnika. Infrastrukturna šteta na mostovima i lukama procjenjuje se na vrtoglavih 270 milijardi dolara, dok je vojni potencijal, prema zapadnim obavještajnim podacima, prepolovljen. U tom vakuumu, nestanak Modžtabe Hamneija otvorio je prostor za javne unutrašnje borbe i kontradiktorne poruke koje svakodnevno stižu iz Teherana.

„Teško je procijeniti koliku moć Modžtaba Hamnei trenutno ima unutar sistema jer ne znamo ni da li je živ,“ objašnjava Will Todman, šef geopolitičkog odjela u Centru za strateške i međunarodne studije (CSIS) iz Washingtona. „Ipak, u novom poretku ne treba očekivati da će on moći donositi odluke koje se protive konsenzusu vojnog i bezbjednosnog establišmenta koji je u naglom usponu.“

Sve je više pokazatelja da se centar moći pomjerio ka relativno kohezivnom vojnom jezgru koje čine vrhovni komandanti Revolucionarne garde i Vrhovni savjet nacionalne bezbjednosti. Primjer te “militarizacije politike” viđen je prošle sedmice tokom incidenta sa zatvaranjem moreuza Hormuz.

Nakon što je ministar vanjskih poslova Abbas Araghchi najavio otvaranje moreuza, što je Donald Trump odmah proglasio svojom pobjedom, iranski mediji bliski vojnim krugovima, poput agencija Mehr i Tasnim, oštro su napali ministra. Optužen je da je stvorio “opasnu dvosmislenost” i pružio Trumpu priliku da proglasi pobjedu u ratu. Ubrzo nakon toga, moreuz je ponovo zatvoren, a mirovni pregovori u Pakistanu su suspendovani, što jasno pokazuje da diplomate više nemaju zadnju riječ.

Dok je pod Alijem Hamneijem sistem bio strogo centraliziran oko jedne ličnosti koja je stajala iznad svih institucija, danas analitičari izdvajaju tri ključna imena koja dominiraju iranskim političkim i bezbjednosnim prostorom. Prvi je Mohamed Bager Zolgadr, aktuelni sekretar najvišeg tijela za nacionalnu bezbjednost i uticajni komandant Revolucionarne garde. Uz njega se ističe Ahmad Vahidi, glavni operativac unutar komandnog lanca Garde, kojeg se smatra jednim od stubova unutrašnje stabilnosti režima.

Kao najvidljivija figura ovog jezgra nameće se Mohamed Bager Galibaf, predsjednik parlamenta i bivši komandant vazdušnih snaga Garde. Galibaf predstavlja most između vojne sile i diplomatije; on je čovjek koji trenutno vodi ključne pregovore u Pakistanu i artikulira zahtjeve bezbjednosne elite u formatu prihvatljivom za međunarodnu arenu. Ova trijumviralna struktura sugerira da je teokratski apsolutizam zamijenjen kolektivnim vojnim rukovodstvom koje prioritet daje opstanku sistema kroz kontrolu sile, a ne kroz religijsku ideologiju.

Pritisak na Iran nije samo vojni. Analitičar Daniel Bashandeh smatra da Washington ekonomskom blokadom pokušava podijeliti nove lidere. „Kratkoročno, ratno stanje pogoduje Revolucionarnoj gardi jer omogućava unutrašnju koheziju. Dugoročno, ekonomska neodrživost može dovesti do promjene lojalnosti unutar samog aparata.“

Iako su krajem prošle i početkom ove godine Iran potresale masovne demonstracije koje je režim ugušio u krvi, na ulicama trenutno vlada tišina. Bashandeh zaključuje da je narod u stanju iščekivanja i duboke zabrinutosti: „Ljudi ne izlaze na ulice dok padaju bombe. Naoružana manjina drži vlast, dok većina preživljava uz vrtoglav skok cijena, čekajući da vidi ko će izroniti iz ruševina teokratije.“

IZVOR: agencije, ABC, La Razon