Srž problema u Hormuzu ne leži u pitanju može li američka mornarica poraziti iransku u direktnom taktičkom okršaju. Ishod takvog sukoba, posmatran kroz prizmu vojne tehnologije, nikada nije bio upitan. Međutim, problem nastaje u onome što se definira kao “disproporcija percepcije rizika”. Za vojnog komandanta, operacija koja nudi 95% šanse za uspjeh smatra se trijumfom i potpuno prihvatljivim rizikom. Ali za vlasnika trgovačke flote ili armadora, onih preostalih 5% šanse da će mu brod biti pogođen projektilom, oštećen minom ili zaplijenjen, predstavlja apsolutnu katastrofu

U analima ratovanja, morski tjesnaci i uski prolazi oduvijek su bili mjesta gdje se velika moć najdirektnije sudara s vlastitom krhkošću. Od antičkih Termopila na moru do Napoleonovih pokušaja da kontinentalnom blokadom uguši britansku trgovinu, historija nas neumoljivo uči jednoj lekciji: kontrola nad uskim grlima svjetskih okeana nikada nije bila samo pitanje puke vojne nadmoći ili broja raspoloživih topova. To je, prije svega, pitanje ekonomske održivosti i psihologije tržišta.

Danas, dok se napetosti u Hormuškom tjesnacu ponovo zaoštravaju, administracija u Vašingtonu suočava se s kritikama koje nadrastaju dnevnu politiku. Radi se o suštinskom nerazumijevanju onoga što pomorska moć zapravo predstavlja u duboko integrisanom svijetu 21. vijeka.

Nick A. Lambert, istraživač sa Hoover institucije na Stanfordu i jedan od vodećih savremenih historičara pomorske strategije, smatra da je trenutni pristup Sjedinjenih Država konfliktu s Iranom fundamentalno pogrešan. U svojoj najnovijoj studiji „The Neptune Factor“, Lambert oživljava ideje Alfreda Mahana, teoretičara koji je krajem 19. stoljeća definirao doktrinu moderne mornarice. Njegova poruka Vašingtonu je oštra i nedvosmislena: sukob u Hormuzu tretira se kao “gladijatorska borba”, puka demonstracija čelika i vatrene moći, dok se potpuno ignorira njegova ekonomska esencija.

Moć na moru, prema Lambertu, ne mjeri se brojem potopljenih neprijateljskih čamaca, već sposobnošću države da regulire, zaštiti i održi neometane tokove globalne trgovine od kojih zavisi stabilnost modernog društva.

Srž problema u Hormuzu ne leži u pitanju može li američka mornarica poraziti iransku u direktnom taktičkom okršaju. Ishod takvog sukoba, posmatran kroz prizmu vojne tehnologije, nikada nije bio upitan. Međutim, problem nastaje u onome što Lambert definira kao “disproporciju percepcije rizika”. Za vojnog komandanta, operacija koja nudi 95% šanse za uspjeh smatra se trijumfom i potpuno prihvatljivim rizikom. Ali za vlasnika trgovačke flote ili armadora, onih preostalih 5% šanse da će mu brod biti pogođen projektilom, oštećen minom ili zaplijenjen, predstavlja apsolutnu katastrofu.

U trenutku kada osiguravajuće kuće, vodeći se matematikom gubitka, podignu premije iznad određene kritične tačke, tjesnac postaje “zatvoren” za komercijalni saobraćaj, čak i ako u tom trenutku nije ispaljen nijedan metak. Historija nam nudi precizan, gotovo matematički parametar za ovu pojavu. Tokom Napoleonovih ratova, francuski korsari su u periodu od dvadeset godina napali i zaplijenili preko 11.000 britanskih brodova. Iako brojka zvuči dramatično, London je u tom periodu gubio tek oko 2,5% svoje ukupne trgovine. To je bila granica koju je tadašnja imperija mogla apsorbirati bez potpunog sloma finansijskog sistema.

Lambert, međutim, ističe da historijski prag tolerancije puca onog trenutka kada premije osiguranja pređu 5% vrijednosti tereta. Iznad tog famoznog broja, ekonomska logika plovidbe prestaje postojati. Današnji globalizirani svijet, uprkos svom tehnološkom napretku, i dalje funkcionira na sistemu pomorskog osiguranja koji se suštinski nije mijenjao tri stoljeća. On i dalje počiva na pravnim i finansijskim strukturama iz 18. vijeka kako bi upravljao rizicima super-tehnološke ere.

Danas, ako iranski projektil pogodi moderni tanker, trošak nije samo gubitak broda i sirove nafte; to je i astronomska, gotovo nemjerljiva odgovornost za ekološku katastrofu koja prati izlijevanje nafte. Ta varijabla gura premije u sferu neizdrživosti, čineći vojnu zaštitu gotovo irelevantnom ako ona ne može garantovati stopostotnu sigurnost.

Jedna od najfascinantnijih i najzlokobnijih paralela koju Lambert povlači u svojim radovima jeste ona sa Galipoljskom operacijom iz 1915. godine. U popularnoj, često romantiziranoj historiji, taj se strahoviti poraz obično pripisuje isključivo hiru i tvrdoglavosti mladog Winstona Churchilla. No, Lambertova detaljna istraživanja u knjizi „The War Lords and the Gallipoli Disaster“ otkrivaju mnogo dublji i opasniji motiv: ekonomsku paniku.

Ulaskom u Prvi svjetski rat na strani Centralnih sila, Osmanlije su blokirale Dardanele, trenutno presjekavši vitalni put ruskog žita ka Britaniji i Francuskoj. U tom historijskom trenutku, rusko žito je činilo trećinu ukupnog svjetskog izvoza, što je uloga gotovo identična onoj koju danas ima sirova nafta koja prolazi kroz Hormuz. Britanska vlada, predvođena Herbertom Asquithom, nije pokrenula napad na Dardanele iz puke želje za geopolitičkim pozicioniranjem, već iz straha od socijalnog kolapsa. Drastičan skok cijena hljeba pretvorio je strateški problem u pitanje opstanka vlade. Politička potreba za brzim rješenjem nadjačala je sve vojne rezerve i skeptične procjene generala.

Rezultat je bio katastrofalan na više nivoa. Pokušaj da se problem riješi “uštedom” na resursima i ljudstvu doveo je do toga da mornarica, suočena s podvodnim minama i dobro ukopanim obalskim baterijama, ne uspije proći tjesnac sama. To je prisililo saveznike na improvizovani amfibijski desant koji se pretvorio u jednu od najstrašnijih klanica u istoriji modernog ratovanja.

Lambert primjećuje da Vašington danas ponavlja sablasno sličan obrazac. Pokušaj da se kriza u Hormuzu riješi “jeftino”,  bez dovoljnog broja brodova dragamina, bez adekvatne vazdušne zaštite za svaki trgovački konvoj i uz ignorisanje upozorenja da se vojna sila ne može tako lako prevesti u ekonomsku stabilnost, jezivo podsjeća na britansku oholost s početka 20. stoljeća.

Danas, američki odgovor na iranske prijetnje zatvaranjem tjesnaca jeste pokušaj kontrablokade iranskih luka. To je potez povučen direktno iz Mahanovih udžbenika, ali u svijetu neraskidivo povezanih lanaca snabdijevanja, takva blokada često više šteti onome ko je sprovodi nego onome kome je namijenjena. Lambert upozorava da, ako sukob nastavi eskalirati ka kopnenoj operaciji s ciljem fizičke kontrole obala Hormuza, Sjedinjene Države rizikuju strateško zaglavljivanje.

Faktor iznenađenja, koji je bio ključan za bilo kakvu “hiruršku” operaciju, odavno je izgubljen. Baš kao što su Osmanlije, nakon prvog neuspješnog britanskog pomorskog pokušaja da forsiraju Dardanele, iskoristile dragocjeno vrijeme da utvrde svaki pedalj obale i postave neprobojne mreže mina, tako je i Iran imao decenije da se pripremi za ovaj scenario. Današnji iranski arsenal protivbrodskih projektila, asimetrična taktika brzih čamaca i sofisticirane podvodne mine čine bilo kakav pokušaj osiguravanja tjesnaca putem kopnenih trupa ekstremno rizičnim poduhvatom.

Globalna ekonomija posjeduje izuzetno osjetljiv nervni sistem, a njeni receptori su berze i osiguravajuće kuće. Politički lideri u Vašingtonu često zaboravljaju da tržišta reaguju na samu percepciju rizika mnogo brže nego što vojne mašinerije mogu reagovati na terenu. Hormuz nije samo geografska tačka ili uski tjesnac; on je glavna arterija modernog energetskog poretka. Ignoriranjem ekonomske suštine ovog konflikta i njegovim svođenjem na nivo “gladijatorske arene”, Vašington rizikuje da aktivira krizu koja će po svojim razmjerama zasjeniti naftni šok iz 1973. godine.

Historija nam neumoljivo poručuje: tjesnaci se ne osvajaju i ne drže samo topovima, već dubokim razumijevanjem onoga što teče kroz njih, bilo da je to žito, nafta ili, najvažnije od svega, povjerenje globalnog finansijskog sistema. Bez tog razumijevanja, svaka vojna pobjeda biće kratkog daha i pretvoriće se u Pirovu pobjedu s nesagledivim posljedicama za svjetski mir i stabilnost. Vašington mora prestati gledati na Hormuz kao na bojište i početi ga posmatrati kao najosjetljiviji ekonomski instrument na planeti. U suprotnom, duhovi Galipolja mogli bi ponovo oživjeti u vrelim vodama Persijskog zaljeva.

IZVOR: La Vanguardia