Sve snažniji pokret u Španiji tvrdi da svakodnevne kretnje i fraze čuvaju naslijeđe muslimanske Iberije i nude odgovor na narative krajnje desnice o nacionalnom identitetu; Prema nekim procjenama, otprilike 8% ukupnog španskog rječnika dolazi iz arapskog jezika. To uključuje i neke izraze koji su na urnebesan način prenijeli svoje prvobitne konotacije kroz stoljeća. U Andaluziji se riječ „cafre“, od „kafir“ (arapski za „nevjernik“), koristi za nekog grubog i neodgojenog, dok se „mindundi“, od „min dun deen“ (arapski za „bez vjere“), odnosi na osobu od malog značaja ili utjecaja. Kulinarski doprinosi, od većine recepata za slatkiše do običaja posluživanja, također se bez kontroverzi posmatraju kao naslijeđe Al-Andaluza. „Cocido“, varivo koje je osnovna domaća hrana u Španiji, u svojoj suštini je sefardsko jelo, u koje je svinjetina dodata tek kasnije

U Kordobi pojedine porodice prakticiraju jedinstven ritual kako bi blagoslovile svoje novorođenčad. Žene iz domaćinstva ljuljaju bebu iza ulaznih vrata, sklonjene od radoznalih pogleda, i pažljivo režu djetetove prve nokte dok tiho pjevaju melodije flamenka. Nokti se potom u maloj drvenoj kutiji odnose voljenima, a rodbina je puni novcem kako bi darovala novorođenče.

Sam po sebi, ovaj ritual bi se mogao odbaciti kao lokalni ekscentrizam, no neki u njemu vide mnogo više. Antonio Manuel, pedesetšestogodišnji pjesnik, pisac i profesor prava, prvi mi je opisao ovu tradiciju. On je svoj život posvetio proučavanju neispričanog traga koji su stoljeća muslimanske vladavine ostavila u njegovom rodnom mjestu. Mnoštvo Andaluzijaca svih starosnih dobi i profila, radoznalih u vezi s vlastitom historijom, okuplja se u dugim redovima ispred njegovih konferencija, koje su uvijek rasprodate. Prema njegovim riječima, bezbrojne andaluzijske tradicije predstavljaju naslijeđe Al-Andaluza, što je naziv za 800 godina muslimanske vladavine nad Iberijskim poluotokom, i uspjele su izvesti gotovo nemoguć poduhvat opstanka kroz 500 godina brisanja.

Kao ponosni Kordobljanin, znao je da će ritual rezanja noktiju zvučati poznato nekom iz Sjeverne Afrike poput mene. U mojoj regiji u centralnom Alžiru bebama se ne režu nokti, već kosa. To je i danas uobičajena tradicija, koja se često izvodi uz žrtvovanje ovce, kao dio ceremonije blagosiljanja novorođenčadi poznate širom muslimanskog svijeta kao „akika“. Manuel u tome nije vidio koincidenciju. Za njega bi ovo mogao biti primjer preživljavanja, odjek Al-Andaluza. On postavlja tezu da je praksa najvjerovatnije nastala u to vrijeme i opstala kroz stoljeća, uz male preokrete koji su joj garantovali da izbjegne oštru prismotru u zemlji s dugom historijom potiskivanja svega što je izvan kastiljsko-kršćanskih normi. Za njega su takve sličnosti poziv na preispitivanje toga koliko je historije preživjelo izvan pragova dokumentacije.

Rezanje noktiju bilo je diskretnije od rezanja kose i nije izazivalo nikakvu sumnju. On kontinuitet pronalazi i u muzici: flamenko melodije su vjerovatno zamijenile molitve. Iako je to pitanje predmet oštrih sporenja, za njega fraza „larilele“ u ovim melodijama ne predstavlja besmislene slogove, već preostali trag davno zaboravljenog zaziva „La ilahe illa Allah“ („Nema boga osim Boga“). Kod kuće u Alžiru moja porodica i dalje slavi s praktično otvorenim ulaznim vratima, kako bi osigurala da se komšije pridruže. Kordopske porodice drže ulazna vrata zatvorenim do današnjeg dana, kao da štite ritual od duhova inkvizitora.

Mogu li intimne, gotovo neprimjetne kretnje biti nepoznate relikvije Al-Andaluza? Mogu li porodični rituali prepisati španske narative o historiji? Sve snažniji pokret u Andaluziji smatra da mogu. Španska krajnja desnica oživljava mitologiju koja okružuje „Rekonkvistu“, „Ponovno osvajanje“, termin o kojem se mnogo raspravlja, a koji označava niz srednjovjekovnih vojnih pohoda kršćanskih država sa sjevera Iberije protiv muslimanskog juga. Ipak, javio se otpor protiv njihovog predstavljanja Španije kao zemlje odvojene od svoje andaluzijske prošlosti, kao i protiv ksenofobnih politika koje to prate.

Pisci, aktivisti, nevladine organizacije i akademski radnici sugerišu da andaluzijski, a samim tim i španski identitet, nije nešto što je počelo 1492. godine padom Granade i krajem Al-Andaluza, već dio neprekinutog kontinuiteta. U toj viziji, Andaluzija, kao legitimni nasljednik Al-Andaluza, treba uvažavati svoju historiju otvorenosti i svoju svjetski poznatu, iako možda i preuveličanu, koegzistenciju vjerskih grupa.

Za ovaj pokret svakodnevne kretnje i priče oblikuju usmeni arhiv koji povezuje današnje Andaluzijce s njihovom prošlošću. On naglašava porodično sjećanje kao dio same historije, iako je ono poslovično mutno kada se koristi kao historijski dokaz. To nam pomaže da iznova promislimo i obogatimo svoj pogled na prošlost, čak i ako je on neformalan i osporavan. Al-Andaluz, u ovom narativu, nije napustio Iberijski poluotok s posljednjim nasridskim vladarom; on je povezan sa zemljom i ostaje živi dio današnje kulture, dokaz višeslojne prošlosti.

Antonio Manuel, koji nam je ispričao priču o rezanju noktiju u Kordobi, vodeći je glas u ovom pokretu koji povezuje niti s Al-Andaluzom. Za njega je sve počelo preispitivanjem onoga što je vidio kao porodične tradicije čije je značenje izgubljeno. „Sve je počelo jer sam želio znati ko sam“, prisjeća se, „Kada sam bio dijete i kada bi došao Božić, moja baka Rosario pripremila bi turu posebnih kolača i stavila ih ispred naših otvorenih ulaznih vrata. Kada bih pokušao krišom uzeti jedan, ona bi me lupnula po ruci da me zaustavi: ‘Ne, ne jedi te. Moraš jesti one koje sam napravila za našu kuću.'“ Tu naviku je naučila od svoje majke, koja ju je naučila od svoje majke prije nje.

Godinama kasnije, Manuel je primijetio ključnu razliku između tih kolača: oni za porodicu pravljeni su s maslinovim uljem, dok su oni ostavljeni ispred vrata pravljeni sa svinjskom mašću. „Da li je moja baka znala zašto mora držati ulazna vrata otvorenim? Ne. Da li je znala zašto kolači za kuću moraju biti s maslinovim uljem, a oni za vani sa svinjetinom? Ne, ali je to radila. Kao da je postojalo nesvjesno sjećanje koje je perpetuirala.“

Kada je Manuel proučavao historiju Andaluzije, ta praksa mu je počela dobijati smisao. Javno signaliziranje da se jede svinjetina, dok se u privatnosti konzumira zamjena, tipično je za kriptojevrejske i kriptomuslimanske tradicije, a mnoge kulinarske navike u regiji rezultat su tih praksi.

Za Manuela, prisjećanje na bakine kretnje način je da signalizira da je njegova porodična historija, kao i historija Andaluzije, složenija nego što to uobičajena ortodoksija dopušta. Umjesto monolitne kršćansko-kastiljske pripadnosti, oni imaju pluralne korijene koji uključuju muslimanske i jevrejske elemente. On smješta Andaluziju u mediteranski kontekst, kao regiju inherentno povezanu s drugom obalom. „Kada koristite tu optiku koja uzima u obzir andaluzijsko i ‘konverso’ naslijeđe [naslijeđe Jevreja koji su prešli na katočanstvo], odjednom vidite da su riječi, kretnje, melodije, okusi i tradicije puni i jednog i drugog, i tada počinjete razumijevati sami sebe.“

Iako njegov rad privlači mnoštvo ljudi, on je također izložen oštrim kritikama. Većina kritika dolazi od desničarskih grupa, koje izričito odbacuju ideju da Španija ima bilo kakvu značajnu vezu s Al-Andaluzom. Neki često prizivaju studiju Univerziteta u Granadi iz 2019. godine, koja je zaključila da Al-Andaluz nije ostavio gotovo nikakav genetski trag u regiji. Ovi argumenti, međutim, nesvjesno podržavaju Manuelovu poziciju. Za njega je Al-Andaluz bio iberijski poduhvat; većina njegovih stanovnika bili su starosjedioci Poluotoka, dok su oni iz Sjeverne Afrike ili arapskog svijeta ostali unutar elita.

On odbacuje ove kritike kao stavove onih kojima je nelagodan kompleksan identitet koji izaziva nacionalni mit koji im je ispričan. „Zašto ste spremni prihvatiti da ‘azucar’ [šećer] i ‘almohada’ [jastuk] dolaze iz arapskog, ili da se tamo nalazi stara džamija, ali ništa više od toga ne? Zato što bi bilo šta više moglo uništiti priču koju ste sami sebi ispričali o tome ko ste.“

Ove debate daleko su od novih, a akademski radnici na njih gledaju s više opreza. „Od 19. stoljeća Al-Andaluz je u središtu debata o tome šta znači biti Španac“, objašnjava Eric Calderwood, vanredni profesor komparativne književnosti na Univerzitetu u Illinoisu. „Često se koristio kao koristan narativ koji služi kao pandan ‘Rekonkvisti’ u razumijevanju španskog identiteta, koji bi ga postavio kao monolit.“

Calderwood je istraživao brojne narative koji su se pojavili oko Al-Andaluza širom svijeta u svojoj knjizi „Na zemlji ili u pjesmama“. Prema njegovim riječima, trenutno oživljavanje „andaluzijskog“ identiteta ima dvostruku ulogu. U postfrankističkoj Španiji, Al-Andaluz je postao kontranarativ naporima u izgradnji nacije koji su promovisali jednojezičnu i jednoetničku viziju Španije. U novije vrijeme, on odgovara na neriješena pitanja o španskom identitetu i na šire rasprave o evropskom identitetu te usponu globalne desnice.

Ovo oživljavanje, budući da počiva na porodičnim pričama, postavilo je metodološke probleme pred akademsku zajednicu. Iako intimnost ovih porodičnih priča daje moć, ona je ujedno i ono što komplikuje njihovu upotrebu kao historijskih dokaza. Španski historičari su neskloni integrisanju usmene historije u svoju metodologiju, a velik broj ovih priča još uvijek nije formalno ispitan. Čak i ako su naklonjeni ovoj ideji o multikulturalnom društvu, medievisti upozoravaju da je pamćenje krhko i često zavisno od konteksta. Gotovo je nemoguće uvjerljivo pratiti ove priče unazad do Al-Andaluza. Kako možemo biti sigurni da su nokti zamijenili kosu u novoj konverso verziji akike? Šta ako su kordobske bake perpetuirale naviku čuvanja novca iz vremena kada je maslinovo ulje bilo luksuz?

Poteškoća u praćenju ovih praksi nije slučajna. Ona je rezultat namjernih historijskih okolnosti koje su započele s padom Granade. Ovi obredi, bilo da se radi o andaluzijskim tradicijama suptilno modifikovanim da bi preživjele ili o običajima koji su proizašli iz domišljatosti konversa, morali su izbjeći stoljeća politika osmišljenih da osiguraju njihovo brisanje. Svaka tradicija koja je preživjela učinila je to kroz veo stoljetne tajnovitosti, često gubeći svoje značenje i porijeklo usput.

Kada je Granada, posljednje uporište Al-Andaluza, pala 1492. godine, novi suvereni su zamislili kraljevstvo ujedinjeno jednom religijom, katočanstvom, i jednim jezikom, kastiljskim. Ono što je uslijedilo bio je lov na svakoga i sve što nije bilo jedno od ta dva. Jevreji su odmah protjerani, a islam je formalno zabranjen već 1502. godine. Muslimani su morali birati: preći na kršćanstvo ili otići.

Pobune, od kojih je najznačajnija bila ona u Alpujarrasu, planinskom lancu nadomak Granade, brutalno su ugušene, a preživjeli su prodati u roblje. One bivše muslimanske zajednice koje su ostale na svojoj zemlji, Moriski, „mali Mavri“ ili „mavoliki“, posmatrane su sa sumnjom rezervisanom za potencijalne neprijatelje. Zato su tako i tretirani.

Petkom, za džumu, i subotom, za šabat, Moriski i konversi morali su ostavljati svoja vrata otvorenim kako bi se osiguralo da se ne mole. Kasnije su arapski jezik, kana i mavarska imena zabranjeni, a potom i njihova muzika i plesovi. Inkvizicija je pomno ispitivala Moriske tražeći bilo kakav znak da su zadržali svoj prošli identitet. Više od stoljeća sumnje kulminiralo je kada je kralj Filip III naredio protjerivanje svih Moriska iz kraljevstva 1609. godine. Oko 350.000 muškaraca, žena i djece uklonjeno je iz svojih domova i prisiljeno na izgnanstvo.

Ipak, ove ekstremne mjere nisu uspjele u potpunosti izbrisati prisustvo Moriska. Inkvizicija je nastavila izricati lokalizovane presude protiv kriptojevreja i kriptomuslimana sve do 18. stoljeća. U nekim udaljenim selima čini se da je moriskanska kultura preživjela sve do 20. stoljeća. Selo Riopar, smješteno između brda Sijere del Segura, sjeverno od granice Andaluzije, neobičan je primjer.

Joaquin Muñoz Garcia, nedavno penzionisan, živi u Rioparu, gdje vodi pansion u kući svog tasta. Juan López González, koji je umro 1986. godine, bio je značajna figura u selu, posljednji iz svoje generacije koji je praktikovao specifične tradicije prenesene iz njegove porodice, koja je došla iz Granade u dalekoj prošlosti koju nije mogao tačno locirati. „Moja supruga Venerada znala je za to. Ja nisam imao pojma“, prisjeća se Joaquin. „Ispričala mi je jer je shvatila da postoji nešto drugačije u vezi s njima“.

González bi kleknuo vani s drugim starcima, uzastopno prislanjajući čelo na zemlju. Njegova kćerka bi čula njega i njenog ujaka kako tiho pjevaju iz drevne knjige koju bi držao skrivenu u gredi, dok se riječ „Ala“ stalno vraćala u njegovim molitvama. Također bi Sunce nazivao „Muhama“ i prekidao svakodnevicu frazama na jeziku koji niko nije mogao sasvim razumjeti, uvijek nalažući kćerki da ih ne ponavlja vani.

Također je vjenčavao ljude. „On je obavio moje vjenčanje!“, kaže Joaquin. „Natjerao bi nas da kleknemo i ustanemo desnom nogom kako bismo osigurali blagoslov“. Ove prakse su očigledno bile uobičajene širom regije u vrijeme Gonzálezovih roditelja. Venerada je tek počela shvatati očeve običaje nakon što je primijetila da marokanski kolega koristi iste fraze kao on. Pa ipak, kada sam pitao Joaquina da li misli da tradicije njegovog tasta imaju bilo kakve veze s moriskanskom prošlošću, odgovorio je zbunjeno: „Kako to mislite moriskanski običaji?“ Za njega su to bile porodične tradicije tog čovjeka, neka vrsta idiosinkratične vjere, ništa drugo.

Riopar se može činiti kao enigma, no tokom tri godine mog boravka u Andaluziji, čuo sam varijacije ove priče posvuda: od starijih gospođa na autobuskoj stanici, usamljenih pripovjedača u barovima planinskih sela i mladih na zabavama i u kafićima, prilikom dijeljenja prevoza do plaže, te u džamijama i crkvama. Neki nisu razumjeli šta su njihovi djedovi i bake radili, ali za druge je veza s Al-Andaluzom bila nepobitna, a često opravdana zapažanjem koje su imali o nekome sjevernoafričkog porijekla.

Čini se da su takve priče čak prešle Atlantski okean s Moriskima. Medina Tenour Whiteman, spisateljica koja živi u planinama Alpujarras, poznatom moriskanskom pobunjeničkom uporištu nadomak Granade, prikupila je slične izvještaje za svoju knjigu „Nevidljivi musliman“. Pronašla je primjere čak u Latinskoj Americi. To ne iznenađuje, jer su Moriski slati na taj kontinent kao robovi na galijama. Neki su s vremenom postali bogati i moćni trgovci, no taj status ih nije mogao zaštititi od gnjeva Inkvizicije. Mnogi su spaljeni na lomači širom kontinenta pod sumnjom za „judaizaciju“, često zbog rituala koji nisu imali nikakve veze s judaizmom. To su nerijetko bile politički motivisane egzekucije.

Whiteman opisuje kako su Moriski formirali jedinstvene oaze melezne kulture. „U Argentini su bili izuzeti od zakona o čistoći krvi koji su sprječavali stare kršćane da se žene domorodačkim ženama“. To je ostavilo značajan trag na lokalnu kulturu ishrane, ali i na porodične anegdote, baš kao i u Andaluziji.

Whiteman prepričava susret s jednom Čileankom koja je počela učiti arapski jezik i islam pripremajući se za potragu za poslom u Dubaiju. „Primijetila je da su joj neke stvari zapravo poznate. Na primjer, njena majka, a posebno baka po majci, tjerale su je da ujutro pere ruke i noge prije jela i prije odlaska u krevet“, objasnila je Whiteman. „Prije jela bi rekla ‘nombrado sea Dios’, ‘neka je Bog spomenut’, što nije nekršćanski reći, ali ta specifična formulacija nije uobičajena među kršćanima. Obično ne čujete ljude da to govore; zvuči kao hispanizovana verzija ‘bismile’.“ Ta žena je kasnije saznala da je njena baka imala moriskansko ime.

Nazad u Španiji, lokalni lokaliteti otvaraju prostor za ovu historiju progona. U Hornachosu, u Ekstremaduri, „desbautizadero“, mjesto gdje bi Moriski ispirali kršćanski sakrament uranjajući se u izolovani izvor, bilježi rast popularnosti među posjetiocima. Uski koridor uklesan u planinu punio bi se kišnicom, a njegovi debeli zidovi štitili su tajnost rituala. Lokalit duguje svoju slavu ne samo filmskom okruženju već i senzacionalnoj priči o svojoj moriskanskoj zajednici. Moriski iz ovog kraja pobjegli su u Maroko nakon protjerivanja i osnovali Republiku Sale. U preokretu osvete kakav historija rijetko servira, postali su poznati korsari koji su terorizirali španske brodove natovarene bogatstvima Južne Amerike.

Sjećanja na Al-Andaluz kao da prožimaju život na nivou porodice ili sela, no javno pamćenje i zvanični narativi bili su daleko manje velikodušni u njihovom priznavanju. U zvaničnom pamćenju, grandiozni spomenici koje je Al-Andaluz ostavio iza sebe se aplaudiraju. Oni su prvobitno sačuvani kao trofeji osvajanja, podsjetnici na pobjedu nad nekada moćnom civilizacijom. Danas su Alhambra u Granadi, sa svojim rajskim vrtovima, i Velika džamija u Kordobi, sa svojim morem lukova, izvor ponosa i značajnih prihoda s milionima posjetilaca.

Međutim, postoji nespremnost da se zamisli da je Al-Andaluz ostavio mnogo više od kamenja. U historijskim udžbenicima širom zemlje Al-Andaluz zauzima jedva par pasusa, a protjerivanje Moriska samo jednu liniju. Za prosječnog Španca, Al-Andaluz je nešto strano, duga okupacija koja je završila 1492. godine odlaskom „osvajača“ i njihovih potomaka s Poluotoka.

Neki elementi se spremno prihvataju. Prema nekim procjenama, otprilike 8% ukupnog španskog rječnika dolazi iz arapskog jezika. To uključuje i neke izraze koji su na urnebesan način prenijeli svoje prvobitne konotacije kroz stoljeća. U Andaluziji se riječ „cafre“, od „kafir“ (arapski za „nevjernik“), koristi za nekog grubog i neodgojenog, dok se „mindundi“, od „min dun deen“ (arapski za „bez vjere“), odnosi na osobu od malog značaja ili utjecaja. Kulinarski doprinosi, od većine recepata za slatkiše do običaja posluživanja, također se bez kontroverzi posmatraju kao naslijeđe Al-Andaluza. „Cocido“, varivo koje je osnovna domaća hrana u Španiji, u svojoj suštini je sefardsko jelo, u koje je svinjetina dodata tek kasnije.

I dalje se vodi žestoka rasprava o porijeklu narodnih tradicija koje se smatraju ključnim za andaluzijski identitet. Antropolozi su godinama smatrali da flamenko dolazi iz Holandije, iako su ljestvice koje koristi identične onima u arapskoj muzici. Žar i pompeznost andaluzijske religioznosti, poput impresivnih procesija tokom Semana Sante – sedmice koja prethodi Uskrsu, također se odbacuju kao rezultat strastvenog „južnjačkog temperamenta“. U stvarnosti, oni su evoluirali kao dio protivreformacije i napora Crkve da učvrsti svoju poziciju unutar većinskog stanovništva koje je na kršćanstvo prešlo silom.

Vraćanje Al-Andaluza dugo je bilo moćan antifašistički stav. Blas Infante, otac andaluzijskog nacionalizma, i Federico García Lorca, jedan od najvažnijih španskih pjesnika, bili su vatreni branitelji živog naslijeđa Al-Andaluza. Obojicu su u istoj sedmici ubile Frankove snage.

„Osim što je … to mnogo zamršenije od toga“, kaže Calderwood, „Franko je imao agresivan pristup arapskom svijetu koji je u velikoj mjeri mobilisao naslijeđe Al-Andaluza. … Prakse koje zamišljamo kao ljevičarske i rezistentne često imaju i fašističku pozadinu“. Kako bi pokazao da su Španija, a posebno njegov režim, historijski saveznici muslimanskog i arapskog svijeta, Franko je razvio niz politika koje bismo obično povezivali sa slavljenjem Al-Andaluza. Sponzorisao je hodočašće marokanskih muslimana u Meku 1930-ih i pozivao arapske i muslimanske dostojanstvenike u Španiju na vođene ture koje su uključivale i molitvu u džamiji u Kordobi.

Prizivanje Al-Andaluza kao načina povezivanja dviju strana Mediterana danas se smatra progresivnim, pa čak i načinom borbe protiv uspona krajnje desnice, no ono ima historiju služenja kolonijalnim ciljevima. „Meni kao naučniku je veoma teško čuti nekoga kako govori da se na ulicama Granade osjeća kao u Fesu ili Tetuanu, a da u tome ne čujem kolonijalni diskurs“, objašnjava Calderwood. „Intelektualci Frankovog režima bili su zainteresovani za projektovanje ideje da je Maroko andaluzijska zemlja i stoga španski kolonijalizam u Maroku uopšte nije bio kolonijalizam, već proslava andaluzijskog naslijeđa“.

Slavljenje Al-Andaluza je neizbježno zamršen poduhvat i to će i ostati. Al-Andaluz je bio omiljeno mjesto za pjesnike od Mahmuda Darvisha do Nizara Qabbanija. On je bio od ključnog značaja za marokanski identitet, sirijski nacionalni projekat i često se priziva na načine na koje medievisti podižu obrve. Calderwood nas podstiče da razumijemo šta Al-Andaluz znači onima koji ga prizivaju. Kada neko govori o Al-Andaluzu, slušajte, jer oni govore o sebi.

Chahrazade Douah je francusko-alžirska slobodna novinarka i istraživačica koja živi u Granadi, u Španiji. Njeni tekstovi objavljivani su u medijima kao što su The Guardian, BBC i Time Magazine. Godine 2023. dodijeljena joj je nagrada Kraljevskog geografskog društva „Journey of a Lifetime“ kako bi za BBC Radio 4 rekonstruisala malo poznatu priču o alžirskim antikolonijalnim borcima koji su bili prognani u Novu Kaledoniju; ovaj je tekst napisala za New Lines Magazine