Hasanbegovićeva fotografija nije novinska ilustracija – ona je umjetničko svjedočanstvo, svojevrsna liturgija tuge: krhka, tiha, ali neumoljiva. Pejzaži Potočara djeluju metafizički, portreti preživjelih odišu dostojanstvom koje smrt ne može izbrisati. Autor izbjegava patetiku jer je njegova snaga u nijansi, u spoju svjetla i tame, u sposobnosti da bol prenese bez riječi, a da ju svi razumijemo.
U povodu obilježavanja 31. godišnjice genocida u Srebrenici, JU Muzej Sarajeva u periodu od 9. do 14. jula 2026. godine u Brusa bezistanu predstavlja dokumentarističku izložbu „Potočarske sjene“ autora Velije Hasanbegovića.
Izložbu čini 20 crno-bijelih fotografija nastalih u Potočarima i Srebrenici tokom i nakon kolektivnih dženaza, u trenucima duboke tuge, tišine i sabura preživjelih. Kao dugogodišnji fotograf i svjedok savremene historije Bosne i Hercegovine, Velija Hasanbegović svojim objektivom bilježi fragmente stvarnosti koji nadilaze riječi i ostaju trajno svjedočanstvo ljudske patnje, dostojanstva i sjećanja.
„Potočarske sjene“ nisu samo fotografije – one su glas onih koji više ne mogu govoriti i svjedočanstvo bola onih koji su ostali. Lica majki, pogledi kroz mezarja i ruke koje grle nišane podsjećaju nas na obavezu da čuvamo istinu i njegujemo kulturu sjećanja.
Podsjetimo, Nacionalna koordinacija Bošnjaka u Republici Hrvatskoj izdala je prošle godine i monografiju “Potočarske sjene” podjećajući da fotografije Velije Hasanbegovića nisu tek fotografski dokument o genocidu, niti puki doprinos kulturi sjećanja, one su djela koje u sebi sjedinjuje estetiku tuge i etiku otpora. Kroz crno-bijelu paletu, umjetnički fotograf Velija Hasanbegović ne traži kontraste zbog izražajnosti, već zbog potrage za istinom. Naime, kako nas uči njegov kadar, istina nikada nije u boji. Istina je sjenka čovjeka koji traži brata, ruka koja drži sliku mrtvog sina, pogled žene koji se gubi između neba i zemlje.
U zemlji gdje se negiranje genocida pokušava predstaviti kao drugačije mišljenje, „Potočarske sjene” su i umjetnički čin i akt društvene odgovornosti. To je vizualna deklaracija koja ne traži aplauz, nego pristanak na bol i činjenice. Riječ je o djelu koje ne prestaje postavljati pitanja: Šta znači sjećanje u svijetu koji zaboravlja? Šta znači umjetnost kada istina gubi publiku, a publika savjest?
Hasanbegovićeva fotografija nije novinska ilustracija – ona je umjetničko svjedočanstvo, svojevrsna liturgija tuge: krhka, tiha, ali neumoljiva. Pejzaži Potočara djeluju metafizički, portreti preživjelih odišu dostojanstvom koje smrt ne može izbrisati. Autor izbjegava patetiku jer je njegova snaga u nijansi, u spoju svjetla i tame, u sposobnosti da bol prenese bez riječi, a da ju svi razumijemo.
Ne postoji jači odgovor na umor od pamćenja, na zlobu relativizacije i na tišinu negiranja – od jednog kadra majke koja svake godine sjedi na istom mjestu, s istom mahramom, pred otvorenim mezarom bez tijela.
Hasanbegovićev rad vraća nas iskonskom shvatanju umjetnosti kao svjedočenja, opomene i poziva, a njegova izložba i monografija su doprinos bošnjačkoj kulturi pamćenja i univerzalni čin solidarnosti s istinom. Zato ovaj projekt ne završava s postavkom izložbe i promocijom monografije. On počinje svakim pogledom koji se zadrži na fotografiji, svakim uzdahom koji u tišini prostorije odzvanja više nego govor, svakim čitateljem koji iz knjige uzme ono što ni hiljadu govora ne bi moglo prenijeti: osjećaj da ne smijemo odustati od sjećanja.
