U proljeće 1994. godine, Generalštab Vojske RS-a obustavio je primirje i naredio Drinskom korpusu da enklavu smanji na područje općine Srebrenica. Nakon godinu dana kontinuirane eskalacije, predsjednik RS-a Radovan Karadžić izdaje u proljeće 1995. godine “Direktivu 7”. Ovom direktivom je naloženo VRS“stvaranje uslova totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljeg opstanka i života ljudi u Srebrenici.”

Nakon niza brutalnih napada Vojske Republike Srpske na enklave pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine, koji su uključivali i masakr nad djecom i omladinom u Srebrenici počinjen granatiranjem školskog igrališta u 12. aprila 1993. godine (ubijeno 74, a ranjeno preko 100 ljudi), 16. aprila je Rezolucijom Vijeća sigurnosti 819 Srebrenica proglašena ‘sigurnom zonom’ UN-a. Ubrzo, Srebrenica postaje i demilitarizovana zona, a oružje branilaca Srebrenice se predaje UNPROFOR-u.

Obaveza da Srebrenica, Sigurna zona Ujedinjenih nacija, mora biti pošteđena svakog oružanog napada ili bilo kojeg neprijateljskog čina, potvrđena je rezolucijama 824. (6.5.1993.) i 836 (4.6.1993.). U Srebrenicu su 18.04. ušli prvi pripadnici UNPROFOR-a, oko 170 vojnika iz kanadskog kontinegnta snaga. U februaru 1994. godine došlo je do smjene između Kanadskog i Holandskog bataljona, koji će ostati odgovornim za sigurnu zonu do njenog pada u julu 1995. godine.

U proljeće 1994. godine, Generalštab Vojske RS-a obustavio je primirje i naredio Drinskom korpusu da enklavu smanji na područje općine Srebrenica. Nakon godinu dana kontinuirane eskalacije, predsjednik RS-a Radovan Karadžić izdaje u proljeće 1995. godine “Direktivu 7”. Ovom direktivom je naloženo VRS“stvaranje uslova totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljeg opstanka i života ljudi u Srebrenici.” Kako su izgledali posljednji dani u Srebrenici svjedočili su mnogi u svojim iskazima tokom suđenja ratnim zličincima. U nastavku ćemo prenijeti svjedočenje Hameda Omerovića opisano u knjizi “Gazije Pobuđa”.

Subota 24.06. 1995. godine u ranim jutarnjim satima u 02,30 h grupa srpskih vojnika je izvršila diverziju u Srebrenici. Izvršen je upad kroz rudarsko okno (tunel) na Soloćuši kojom su prilikom ispalili oko desetak projektila tipa zolja 64 mm, nešto granata iz MB 60mm. Zapalili su tri kuće, gdje je jedna žena umrla, a tri osobe ranjene. Ova diverzija se desila u rejonu Vidikovac i oko bolnice. Naši borci su ih protjerali, zarobili nešto pješadijskog naoružanja. Ova pucnjava me probudila. Sreo sam jarana Zurijeta Muminovića i on mi je ispričao šta se dogodilo. Dušmani su od UN-a uzeli jedan punkt koji je UN držao. Oduzeli im naoružanje i opremu, čak ih poskidali i vezali za stubove kao pse. Tada su naše jedinice tražile da ih vratimo, ali nam naša komanda nije dozvolila odnosno UN. Zatim su uzeli i drugi od ukupnih 12. Nakon što su četnici uzeli par punktova od UN-a i zauzeli značajne kote oko Srebrenice, samo stanje zabrinulo je okruženu masu naroda u ovoj NE “Zaštićenoj zoni”.

Kako je UN stalno popuštao srpskim snagama, oni su vidjeli da mogu da rade šta im je volja. Međutim, ratno je stanje, dušmanima se nije vjerovalo. Tako sam sa ljudima bio na straži u rejonu Koprivo prema Jasenovoj.

Umro mi je jedan borac u bolnici u Srebrenici, rahmetli Rahman Ibrahimović. Ujutro, 7. jula, zapucalo je sa svih strana po slobodnoj teritoriji Srebrenica. Više nije ni prestajalo do samog pada Srebrenice. Dobili smo informaciju da su snage bosanskih Srba zauzele kotu Ljubisaviće. A tu se nalazio punkt UN-a. Ta kota je jedna od najznačajnijih kota koja se nalazila iznad Zelenog Jadra. Iz Srebrenice vodi asvaltni put preko Ljubisavića u Zeleni Jadar. Sa ove kote, Srebrenica se vidi kao na dlanu, pogotovu kada su svoje oklopne jedinice postavili na kotu. Artiljerija je tukla po cijeloj slobodnoj teritoriji. Naši borci su pokušavali sve što su mogli, međutim, nenaoružani protivoklopnim sredstvima i slabim oružjem ništa se nije moglo učiniti. Izginulo je masa ljudi u tim pokušajima da se srpske snage otjeraju sa te kote i ne sluteći šta nam se ustvari sprema. Kada smo dobili smjenu i kada sam stigao u Srebrenicu, tu je vladao haos. Stanovništvo uznemireno, jer su granatirani kompletni dijelovi Srebrenice. Civile je uhvatila panika.

Sjećam se da je održan jedan sastanak u osnovnoj školi kod igrališta gdje je bilo nekih komandira jedinica, kao i načelnik općine Adem Salihović. Komandant Naser Orić je otišao sa dvadesetak komandira za Tuzlu, zbog nekog školovanja. Tako se pričalo. Bila je tu puna sala naroda. Načelnik je pitao: “Hoćemo li braniti Srebrenicu”? Svi su gromoglasno uzvikivali: Hoćemo! Opštinari su tada rekli: Ko uništi tenk dobiće 10 000 DM, ko ubije neprijateljskog vojnika dobiće vreću brašna. Dio moje jedinice je bio u pripravnosti u Vatrogasnom domu. Tražena je ispomoć u Z. Jadar. Krenuo sam sa tridesetak vojnika. Kazani, Đoze, Pusmulići, Z. Jadar i došli smo do Pusmulića, iako je pucalo sa svih strana. Tu smo našli grupu naših boraca. Rekli su nam da su se civili iselili iz Z Jadra i da su ga zauzele neprijateljske snage. Tu smo dobili zadatak da štitimo neke borce dok se ne izvuku iz okruženja. Međutim, nismo ni slutili da smo i mi sami u okruženju. Četnici su uz jake pješadijske snage nadirali sve jače i jače. Imali su podršku artiljerije sa okolnih kota, pogotovu sa Ljubisavića. Ne znam više ni sa koje strane puca. Ovo se dešavalo 10.07.1995. godine (sa ljudima sam ovdje bio oko 12.00 sati, tu smo bili do predvečer). Neprijateljske snage su palile kuće. Kada su nam rekli da su se civili izvukli mi smo se povlačili jednim potokom prema Srebrenici. Međutim, asvaltnim putem od Ljubisavića prema Srebrenici tenkovi su gruhali kuće, rušili sve pred sobom. Neko je zaklao jagnje, ovcu, u potoku i dijeli vojsci po komad sirova mesa. Kada smo pogledali, neprijateljski vojnici bili su sa obje strane potoka na udaljenosti 100-200 metara. Osuše rafali po nama, pogni se i trkom naprijed. Mi smo u potoku, ovi iznad nas. Zapucamo i mi na njih i tako se izvučemo bez gubitaka.

Tako stižemo do Đoza, prva kuća od Pusmulića na lijevu stranu od potoka, na dva sprata, od potoka možda nekih pedesetak metara. Sa desne strane potoka neka šuma. U toj šumi neprijateljska vojska. Osuše pješadijsku paljbu po nama. Prije smo ih vidjeli, ali mislimo da su naši. Tu smo pripucali na njih, izgubiše se negdje u šumi. Ode narod, civili, iz kuća za Srebrenicu. Već je mrak, kurir nam javi da idemo za Srebrenicu. Haos po Srebrenici.

Tenkovi dolazili na Bojnu i granatirali grad komplet: općinu, robnu kuću, lamele. Bojna je brdašce u Srebrenici 100 m od općine i zgrade Energoinvesta. Gužve po ulici, ne zna se ni gdje ko ide ni šta ko radi. Gotovo je. Kod pošte vidim komandanta Sućeske brigade, upućuje vojsku u odbranu. Ponovo sastanak vojnih i civilnih vlasti. Dušmani su već upali u Srebrenicu, sve se granatira, žestoke paljbe po cijelom gradu. Sa sastanka su se vratili i rekli nam da je naša brigade dobila novi zadatak: da se u toku noći organizovano uputimo na položaje Sućeske brigade i da im pomognemo u odbrani Sućeske od neprijatelja koji nadire iz pravca Podravanja i Dervente. Također, rečeno je da, ako bi došlo do pada Srebrenice, vojska ide preko šume za Tuzlu, dok bi civilno stanovništvo išlo u bazu UN-a u Potočare. Civilno stanovništvo: žene, djeca, dede i nene da idu UN-u kako bi ih zaštitio. Ruta kretanja nije rečena. Teško brate, tuga srce para.  Podijelio sam rezervnu municiju vojnicima, onoliko koliko smo imali, zatim nešto hrane, narezaka i počeli se pakovati. Sa mojom četom krenuo je Hašid Omerović, moj zamjenik ka Vijogoru. Ja sam otišao da uzmem borbeni ruksak. Kada sam došao kući nađem ženu i djecu, priju Zejnu, sestru. Umoran sam i nenaspavan. Ne znam da li sam spavao 5 sati u zadnjih sedam dana. Prija rahmetli veli, moleći: “Pazi mi mog sina jedinca”, dobro velim. Gledam moju ženu i djecu (djeca spavaju), ne mogu ništa da kažem. Steglo se grlo, cio život prolazi kroz glavu. Žena mi sprema borbeni ruksak. Ne znam gdje mi je stariji brat. Kažem mladem bratu da ga nađe i da nam se pridruže, da idemo zajedno. U borbeni ranac sam ubacio 600 metaka, za PM-M 53, moje papire koje sam pisao u toku rata, žena je ukuhala veliku pogaču i jednu video kasetu što smo snimili ja i buraz koju je on poslao u Živinice svojoj ženi i djeci. Još mi žena ubacila 1kg šećera (nismo više ni imali) koji mi je haman spasio život u putu. Zakačim bombu i bajonetu na opasač. Žena veli: Šta ću ja sa djecom i kuda ćemo? Rekoh: “Idite u Potočare gdje i sav narod”. Šta vam Allah da, ja im živ neću u ruke. Svašta mi je došlo u glavu. Razmišljam, moramo se rastati. Moram stići jedinicu. Gledamo jedno drugo, možda i zadnji put, dječica spavaju. Žao mi ih buditi. Sagnem se poljubim djecu za sretan put. Uzdam se u Allaha dž.š., moram krenuti. Teška srca i stisnutih zubi velim ženi: Pazi nam djecu i halalite ako se više ne vidimo, ja vama halalim. Stignem jedinicu iznad Bajramovića. Putem srećemo žene i djecu, nene i dede idu prema Potočarima. Stignemo na Vijogor. Uklopimo se u jedinicu i čekamo. Nastao je 11.07.1995. godine, cijelu noć tutnji, puca se, narod ide prema Potočarima. Kopamo dodatne rovove. Digao se narod, sve je na nogama, duga noć, sviće zora. Dosta stoke pušteno hoda. Vojska kolje i jede. Spužve, neko posuđe razbacano po livadi. Naš komandant otišao na dogovor sa k-dantom Sućeske brigade. Neizvjesnost. Javlja preko radija da će NATO avioni bombardovati srpske jedinice, koje nadiru u „Zaštićenu zonu” Srebrenica. Radost među borcima. Ne sjećam se tačno koliko je sati, lijepo se odjutrilo. Uzimam dvogled, osmatram Bojnu i Ljubisaviće, tenkovi tuku, sliježu kuće, nadire pješadija. Artiljerija sa Rogača i okolnih kota, šalju razne projektile po slobodnoj teritoriji. Allahu dragi šta će biti sa civilima. Naiđoše NATO avioni, baciše tri bombe, ali oko stotinjak metara dalje od tenkova na Bojni. Srebrenica se vidi kao na dlanu. Eksplodiraše bombe, plamen visok 5-6 metara, ali niti jedan tenk nije pogođen. Od Ljubisavića prema Bojni vidi se srpska hitna pomoć, lada karavan, dolazi do jedne kuće, kupi ranjene. Kod druge kuće iz kamiona se iskrcava srpska vojska. Drago nam je, mislimo, ipak ćemo ostati, neće to svijet dozvoliti. Međutim, naša radost je kratko trajala. Avioni napraviše još jedan krug iznad Srebrenice, baciše neke dimne bomb, bombe upozorenja i to i bi. Avioni odletiše, dušmani opet nastaviše ofanzivu. Tenkovi i artiljerija tuku, a pješadija i dalje nadire. Vri kao u loncu. Puca na sve strane, posebno jaka pješadijska paljba čuje se od rudnika Podravanje. Prošlo je pola dana, mi smo na linijama i čekamo našeg komandanta. Nema ga, narod kilja prema Potočarima. Kasno popodne stiže komandant i veli nam da ćemo morati ići za Tuzlu. Okupljamo se i pripremamo za postrojavanje. Jedan pušten konj ušao u njivu i jede zob. Dolazi mi čovjek i galami na mene. Veli: Što ste ga pustili, valja to meni požnjeti i jesti. Gledam u njeg i sam u sebi mislim, požnjeli smo mi crno i ja i ti jarane. Jedan dedo jaše konja kojeg vodi njegov unuk. Na ramenu okačena puška horozara, hoće u Potočare. Kažem Hametu: Vidi gdje će dedo sa puškom i žmirnem na njeg. Hame nako malo vragolast pita dedu: Kuda ćeš dedo? U Potočare, sine. Imaš li dozvolu za pušku? Imam, veli. Je li čista puška? Jeste. Možemo li pogledati? Evo, veli. Hame dograbi dvocijevku i magla. Galami dedo, ako je preživio, nek halali. Ubili bi ga dušmani njegovom puškom.

Kratak sastanak komande i komandira, data su uputstva borcima. Dva-tri vojnika otpratili žene i djecu u Potočare i više se ništa ne zna o njima. Neki su se pridružili drugim grupama. Hame nam uhvati jednog konja. Natovarimo par PM-a i pokret prema Šušnjarima preko Vijogora i Bukovika. Zemlja ječi, artiljerija ubi. Zastoj u Bukoviku, tuku dušmani, ne može se prema Slatini. Znam u Slatini je naša straža. Skrećemo prema Babuljicama. Vodim konja na kojem su natovareni mitraljezi. Snop granata iz VBR-a sa Rogača. Konj skače, nosa me ko vreću, ali ga ne puštam. Malo se smiri, idemo prema Šušnjarima gdje stižemo u akšam. Imali smo postrojavanje na Jaglićima. Dobili smo nešto municije i po jednu šaku šećera, dovezli u frezi iz Srebrenice. I pokret ka Tuzli.