Krleža je s velikim prezirom gledao na pokušaje romantičarske i nacionalističke historiografije (kako srpske, tako i hrvatske) koja je bosanske muslimane posmatrala isključivo kao “objekt” asimilacije ili kao “odnarođeni” element. Suprotstavljajući se takvim kolonijalnim i paternalističkim tendencijama, Krleža je naglašavao autohtonost i duboke korijene bosanskog naroda, povezujući ih direktno sa tradicijom srednjovjekovnih “dobrih Bošnjana” i bogumila koji su pod pritiskom inkvizicije i krstaških pohoda u islamu pronašli neku vrstu historijskog spasa i kontinuiteta svog otpora

U historiji južnoslavenskih kultura i političkih previranja dvadesetog vijeka, rijetko je koja ličnost izazivala toliko divljenja, kontroverzi, straha i privrženosti kao Miroslav Krleža. Rođen u Zagrebu 1893. godine, u građanskoj porodici koja mu je rano usadila osjećaj za srednjoevropski kulturni krug, Krleža je proživio stoljeće koje je u potpunosti korespondiralo sa tektonskim poremećajima evropskog kontinenta.

Njegov životni put nije bio tek puka hronologija pisanja i objavljivanja; bila je to dramatična odiseja kroz carstva, kraljevine, totalitarne režime i socijalističke eksperimente. Ipak, umjesto da ga posmatramo isključivo kroz prizmu njegovih grandioznih književnih ciklusa, Krležu valja ogoliti kao čovjeka od krvi i mesa, kao pojedinca razapetog između partijske discipline i umjetničke autonomije, te kao preživjelog svjedoka mračnih godina Nezavisne Države Hrvatske i kasnijeg arhitektu kulturne politike socijalističke Jugoslavije.

Njegovo formiranje započelo je daleko od književnih salona, u vojnim institucijama koje su ga trebale oblikovati u poslušnog oficira Austro-Ugarske monarhije. Pohađanje domobranske kadetske škole u Pečuhu i kasniji odlazak na prestižnu vojnu akademiju Ludoviceum u Budimpešti urezali su u mladog Krležu trajni prijezir prema militarizmu, ali i duboko razumijevanje mehanizama moći. Kada je napustio akademiju i suočio se sa strahotama Prvog svjetskog rata na bojištu u Galiciji, taj prijezir se transformisao u rezignaciju i gnjev. Povratak u Zagreb zbog bolesti donio je transformaciju vojnika u revolucionara. Svjedočit će propasti jednog carstva i rađanju nove, duboko nestabilne Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, u kojoj će odmah prepoznati nove oblike društvene opresije.

Ulazak u javni prostor nakon Velikog rata za Krležu je bio silovit. Godine 1919., zajedno sa Augustom Cesarcem, pokreće književni časopis „Plamen“. Upravo u tom periodu nastaje njegov čuveni polemički tekst „Hrvatska književna laž“, kojim objavljuje rat dotadašnjim malograđanskim estetskim kanonima i najavljuje dolazak nove, beskompromisne epohe. Krležin politički angažman od samog početka bio je neraskidivo povezan sa ljevičarskim pokretom. On nije bio salonski socijalista koji je posmatrao radničku klasu iz udobnosti intelektualne izolacije; bio je aktivni saučesnik u formiranju komunističke misli na ovim prostorima, ali sa jednom ključnom osobinom koja će ga kasnije koštati mnogih prijateljstava, odbijanjem da žrtvuje vlastiti intelektualni integritet na oltaru partijske dogme.

Tokom dvadesetih godina, u trenucima kada se Komunistička partija Jugoslavije suočavala sa ilegalnošću i unutrašnjim frakcijskim borbama, Krleža se profilirao kao vodeći idejni autoritet na estetskom planu. Međutim, kako su se tridesete godine približavale, unutar ljevičarskog pokreta počeo se kristalizirati zahtjev za potpunim podređivanjem umjetnosti političkim ciljevima. Taj sukob, koji će u historiji ostati upamćen kao sukob na književnoj ljevici, počeo je ozbiljno eskalirati 1928. godine. Na jednoj strani našli su se zastupnici takozvane socijalne literature, koji su smatrali da književnost mora biti isključivo oruđe klasne borbe, pisana jednostavnim i masama razumljivim jezikom, dok je na drugoj strani stajao Krleža sa svojom modernističkom poetikom i uvjerenjem da revolucija ne smije ukinuti estetsku slobodu.

Napad na Krležu započeo je tekstom „Quo vadis“ 1933. godine, kada su ga partijski dogmatičari optužili za buržoaski dekadentizam i skretanje sa revolucionarnog kursa. Sukob se dodatno zaoštrio pokretanjem časopisa „Danas“ 1934. godine, koji je ubrzo zabranjen od strane režima, ali je poslužio i kao arena za unutrašnje partijske obračune. Krleža se našao u izolaciji unutar pokreta kojem je posvetio mladost. Njegov elitizam i samosvijest nisu se uklapali u viziju boljševičke discipline koju je Partija, pod uticajem Staljinovih čistki u Sovjetskom Savezu, počela rigidno provoditi.

Pokretanjem časopisa „Pečat“ 1939. i 1940. godine, Krleža je zadao konačni udarac dogmatizmu objavljivanjem svog kapitalnog eseja „Dijalektički antibarbarus“. Taj tekst bio je frontalni napad na intelektualnu plitkost njegovih partijskih kritičara, ali ga je istovremeno doveo na rub ekskomunikacije iz komunističkih redova, u trenucima kada se nad Evropom nadvijala sjenka novog svjetskog rata.

Kada je 10. aprila 1941. godine Slavko Kvaternik preko radija proglasio uspostavu Nezavisne Države Hrvatske, Miroslav Krleža se nalazio u svom zagrebačkom stanu, posvećen pripremama za premijeru drame „Gospoda Glembajevi“ u Hrvatskom narodnom kazalištu. Ta premijera nikada neće biti izvedena. Prema njegovim vlastitim dnevničkim zapisima, glas koji je dopirao iz zvučnika zazvučao je sablasno, kao povratak one iste militarističke aveti koju je preživio tokom Prvog svjetskog rata, ali sada u potpuno povampirenom, fašističkom obliku.

Za Krležu, proglašenje NDH nije značilo samo slom države u kojoj je živio, već i direktnu, smrtnu opasnost za njegov vlastiti život. Kao najistaknutiji ljevičarski intelektualac na ovim prostorima, bio je svjestan da se nalazi na samom vrhu liste za odstrel.

Nove ustaške vlasti odmah su započele kampanju protiv ustaških neistomišljenika i komunista. Krležina djela su javno spaljivana, a on sam je privođen na informativne razgovore u policiju. Mnogi njegovi predratni saradnici i prijatelji, uključujući Augusta Cesarca, završili su u zloglasnom logoru Kerestinec i potom bili strijeljani. Krleža je preživio taj prvi val terora zahvaljujući spletu nevjerovatnih okolnosti, ličnih poznanstava i političkih kalkulacija samog ustaškog vrha. Ključnu ulogu u njegovoj zaštiti odigrao je dr. Đuro Vranešić, ljekar i vlasnik sanatorija na Zelengaju, koji je bio blizak ustaškim krugovima, ali je istovremeno duboko poštovao Krležinu genijalnost. Vranešić je Krležu u nekoliko navrata sklanjao u svoj sanatorij, fingirajući medicinske razloge kako bi ga spasio od hapšenja i likvidacije od strane ustaških agenata ili Gestapoa.

Sa druge strane, režim Ante Pavelića pokušao je iskoristiti Krležino ime za vlastitu kulturnu legitimaciju. U sklopu politike takozvane svenarodne pomirbe, ustaške vlasti su Krleži nudile razne visoke funkcije u kulturnom aparatu NDH. Sam Pavelić ga je primio na razgovor 23. septembra 1943. godine, nudeći mu profesuru, intendanturu u kazalištu i garancije za nesmetan rad. Krleža je sve ove ponude kategorički odbio. Izabrao je strategiju potpune pasivnosti, unutrašnjeg egzila i šutnje. Nije pisao za ustaške listove, nije se pojavljivao na javnim skupovima, niti je na bilo koji način pružio legitimitet kvislinškoj tvorevini. Živio je u stalnom strahu, izolovan u svom stanu, osluškujući korake na stepeništu i čekajući vijesti sa istočnog fronta i iz partizanskih šuma.

Istovremeno, Krleža se suočavao sa još jednom dramom, onom koja je dolazila sa partizanske strane. Zbog predratnog sukoba na ljevici i odbijanja partijske discipline, rukovodstvo KPJ na čelu sa Josipom Brozom Titom posmatralo je Krležinu šutnju u Zagrebu sa sumnjom i neodobravanjem. Partizani su u nekoliko navrata pokušali organizovati njegovo prebacivanje na oslobođenu teritoriju. Titov posrednik, kipar Antun Augustinčić, uspio je stupiti u kontakt s njim, ali je Krleža odbio odlazak u šumu. Njegovo objašnjenje, koje je kasnije iznio u razgovorima poslije rata, bilo je racionalno ali i duboko prožeto strahom: bio je uvjeren da bi ga partijski dogmatičari, poput Milovana Đilasa koji je vodio Agitprop, likvidirali čim bi zakoračio na partizansku teritoriju. Đilas je kasnije, u neformalnim razgovorima, priznao da bi Krleža, da je došao u partizane u ranom periodu rata, vjerovatno bio strijeljan zbog kršenja partijske discipline, dok bi u kasnijim godinama situacija bila drugačija. Ta pozicija između dvije vatre, ustaškog noža s jedne i partizanskog prijekog suda s druge strane, obilježila je Krležine ratne godine kao period najteže egzistencijalne tjeskobe.

Završetak Drugog svjetskog rata donio je potpunu promjenu društvenog poretka i uspostavu socijalističke Jugoslavije. Za Krležu je to bio trenutak suočavanja sa novom stvarnošću u kojoj su njegovi predratni progonitelji iz Partije sada držali apsolutnu vlast. Njegov povratak u javni i politički život nije bio jednostavan. Krajem 1945. godine, Krleža odlazi u Beograd, u samo sjedište Centralnog komiteta KPJ, kako bi raščistio odnose sa novim režimom. Taj susret sa Milovanom Đilasom, koji ga je dočekao u vojnoj uniformi i čizmama, bio je napet i prožet sjećanjima na predratne sukobe. Krleža je tom prilikom pokušao intervenisati kod Aleksandra Rankovića i Đilasa kako bi spasio svog ratnog zaštitnika, dr. Đuru Vranešića, od smrtne kazne. Međutim, Vranešić je kao ministar u ustaškoj vladi i saradnik okupatora bio osuđen na vješanje, te Krležine molbe nisu urodile plodom.

Ipak, ono što je Krležu spasilo od političke marginalizacije ili još gore sudbine bilo je njegovo predratno prijateljstvo sa Josipom Brozom Titom. Tito je prepoznao koliki značaj Krležino ime ima za kulturnu emancipaciju nove države i odlučio je preći preko starih estetskih razmimoilaženja. Između maršala i pisca razvio se specifičan odnos međusobnog poštovanja i političke simbioze. Krleža je postao nezvanični kulturni arbitar socijalističke Jugoslavije, čovjek koji je imao direktan pristup Titu i koji je tu privilegiju koristio kako bi ublažio rigidnost jugoslovenskog kulturnog prostora.

Njegov angažman u poslijeratnom periodu bio je izuzetno plodan na institucionalnom planu. Već 1945. godine počinje sarađivati u časopisu „Republika“ i aktivno se uključuje u obnovu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU), gdje postaje njen potpredsjednik. Ključni trenutak njegove poslijeratne karijere dogodio se 1950. godine, kada u Zagrebu osniva Leksikografski zavod, instituciju na čijem će čelu ostati do kraja života i koja danas s ponosom nosi njegovo ime. Kroz Leksikografski zavod, Krleža je uspio okupiti ogroman broj intelektualaca, uključujući i one koji su se na neki način kompromitovali tokom rata ili su bili ideološki nepodobni za novi režim. Intervenišući kod Tita i Rankovića, spašavao je ljude iz zatvora, omogućavao im zaposlenje i povratak u javni život, čime je Leksikografski zavod pretvorio u svojevrsno utočište za građansku inteligenciju.

Sukob Jugoslavije sa Informbiroom 1948. godine predstavljao je veliku moralnu i političku pobjedu za Krležu. Ono što je on pisao u „Pečatu“ tridesetih godina, kritikujući staljinistički dogmatizam, sada je postalo zvanična državna politika KPJ. Njegov govor na Kongresu književnika u Ljubljani 1952. godine označio je definitivan raskid jugoslovenske kulture sa sovjetskim socijalističkim realizmom i otvaranje vrata ka umjetničkoj slobodi i modernizmu. Krleža je tako, od partijskog otpadnika, postao stub odbrane jugoslovenskog puta u socijalizam, ali je i u toj poziciji zadržao dozu kritičke distance, svjestan svih mana sistema kojeg je podržavao.

Paralelno sa političkim i institucionalnim borbama, Krležin poslijeratni život obilježio je i jedan od najkompleksnijih odnosa u historiji južnoslavenske književnosti, onaj sa Ivom Andrićem. Njihov odnos bio je sve samo ne jednostavan; bio je to višedecenijski rivalitet dvojice književnih giganata koji su, unatoč tome što su dijelili isti historijski prostor, predstavljali dva potpuno suprotstavljena senzibiliteta, karaktera i svjetonazora. Krleža je sam, u razgovorima sa svojim biografom Enesom Čengićem, taj odnos sažeo u čuvenu rečenicu: „Andrić se meni ili ja njemu pletemo među nogama otkad postojimo, a nikakve veze nemamo, dva potpuno odvojena svijeta“.

Njihovo poznanstvo započelo je još davne 1917. godine u Zagrebu, u ateljeu slikara Ljube Babića, u vrijeme kada su obojica bili mladi pisci na početku karijere. U tom rano periodu, odnos je bio srdačan i pun nade. Kada je Andrić 1918. godine objavio svoju prvu pjesničku zbirku „Ex Ponto“, Krleža je bio toliko oduševljen da je u časopisu „Hrvatska riječ“ napisao kratku, ali izuzetno afirmativnu i pozitivnu recenziju. U njoj je istakao da su Andrićevi stihovi dokument stradanja jedne čitave generacije i da ih treba čitati iznova. To će ostati zabilježeno kao jedina Krležina potpuno pozitivna kritika posvećena nekom savremenom piscu sa ovih prostora.

Međutim, kako su godine prolazile, njihovi životni i politički putevi su se radikalno razišli. Andrić je izabrao diplomatsku karijeru u službi Kraljevine Jugoslavije, postavši visoki zvaničnik ministarstva vanjskih poslova i ambasador u Berlinu, što mu je Krleža, sa svojih ljevičarskih i revolucionarnih pozicija, duboko zamjerao. Krleža je u Andriću vidio čovjeka kompromisa, oportunistu koji služi režimu Karađorđevića i zastupa jugoslovenski integralizam koji je, prema Krležinom mišljenju, negirao ulogu nacionalnih kultura. S druge strane, Andrić je bio čovjek tišine, povučen, diplomata u životu i u literaturi, dok je Krleža bio eksplozivan, polemičan, uvijek spreman na frontalni sukob.

Nakon Drugog svjetskog rata, obojica su se našla u novoj Jugoslaviji kao nedodirljive kulturne ikone, ali je pritajeni rivalitet nastavljen. Vrhunac tog rivaliteta dogodio se 1961. godine, kada je Švedska akademija dodijelila Nobelovu nagradu za književnost Ivi Andriću. Dok je cijela Jugoslavija slavila, a Tito upućivao zvanične čestitke preko štampe, Krleža je reagovao potpunom šutnjom. Ta šutnja bila je rječitija od bilo kakve kritike. U kulturnim krugovima bilo je općepoznato da je Krleža također bio u najužem krugu kandidata za nagradu i da je dodjelu priznanja Andriću doživio kao lični poraz, ne sasvim lišen sujete i zavisti. Kasnije je u privatnim razgovorima pokušavao umanjiti izvornost Andrićevog talenta, komparirajući ga sa drugim piscima, ali je istovremeno morao priznati njegovo književno umijeće.

Zanimljivo je, međutim, da je sam Andrić pokazivao daleko više takta i širine u tom odnosu. Tokom svog boravka u Švedskoj povodom dodjele nagrade, na pitanje tamošnjeg izdavača o njegovom sljedećem rukopisu, Andrić je odgovorio da u Jugoslaviji živi pisac koji je jednako, ako ne i više, zaslužio to priznanje, imenujući direktno Miroslava Krležu. Andrić je javno zagovarao tezu da umjesto isključivog izbora između njih dvojice, kultura treba prihvatiti obojicu, govoreći da bi umjesto „Krleža ili Andrić“ uvijek trebalo govoriti „Krleža i Andrić“, baš onako kako Nijemci govore o Goetheu i Schilleru. Bili su to, do samog kraja, antipodi koji su se međusobno definisali kroz vlastitu oprečnost.

Kako su nastupile šezdesete godine, Krleža se ponovo našao u kovitlacu nacionalnih i političkih previranja unutar Jugoslavije. Godine 1962., na njegov prijedlog, pokreće se ugledni časopis „Forum“, koji postaje nova platforma za intelektualne rasprave. Međutim, ključni politički potres u njegovom kasnom životu dogodio se 1967. godine, kada je stavio svoj potpis na Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Ovaj dokument izazvao je oštre reakcije partijskog vrha i samog Tita, koji je deklaraciju doživio kao udarac bratstvu i jedinstvu. Krleža se našao pod ogromnim pritiskom; ponudio je ostavku na članstvo u Centralnom komitetu SKH, a njegov odnos sa Titom bio je ozbiljno uzdrman, iako nikada potpuno prekinut.

Ovaj događaj ubrzao je njegovu odluku da se postepeno povuče iz javnog života, što se definitivno ponaljalo od 1970. godine. Svoje posljednje godine proveo je u rezignaciji, zatvoren u svojoj vili na Gvozdu u Zagrebu, gradu u kojem je započeo i u kojem će završiti svoj životni krug. Njegovo zdravstveno stanje se pogoršavalo, a krug prijatelja se smanjivao. Preminuo je 29. decembra 1981. godine, nepuna dva mjeseca nakon smrti svoje supruge Bele, sa kojom je proživio decenije zajedničkog života.

U širem kontekstu Krležinog intelektualnog i književnog angažmana, Bosna i Hercegovina nije bila tek usputna geografska odrednica, već duboki kulturološki fenomen, prostor dramatične historijske vertikale i estetske fascinacije. Krleža je u Bosni prepoznavao jedinstvenu tačku južnoslavenskog prostora u kojoj su se vijekovima sudarali, lomili i prožimali svjetovi Istoka i Zapada, ispisujući hroniku stalnih stradanja, ali i nevjerovatnog otpora prema vanjskim osvajačima. Njegovo najznačajnije i idejno najdublje pisanje o Bosni vezano je za fenomen srednjovjekovne bosanske heretičke tradicije, bogumilstvo.

Fasciniran stećcima, koje je smatrao vrhunskim, autohtonim izrazom južnoslavenske umjetnosti i prkosa, Krleža je u njima vidio dokaz da na ovim prostorima postoji duboka kulturna samosvijest koja odbija podređivanje rimskom papstvu ili vizantijskom cezaropapizmu. Njegovi eseji o bogumilskim mramorovima, pisani povodom velike Izložbe jugoslavenskog srednjovjekovnog slikarstva i plastike u Parizu 1950. godine, predstavljaju vrhunac te fascinacije. Krleža piše o stećcima kao o skulpturama koje ne kleče pred krstovima ili carevima, nego stoje ponosno pod zvijezdama, simbolizirajući heretički mentalitet prkosa i slobode koji je, prema njegovom mišljenju, predstavljao samu bit bosanskog historijskog identiteta.

Bosna je za njega bila sudbinska i tragična, ali istovremeno i jedina stvarna sinteza svega onoga što je južnoslavenski prostor mogao ponuditi evropskoj civilizaciji, prostor na kojem se malograđanska forma rasplinjavala pred sirovom i grandioznom historijskom istinom.

Krležin odnos prema jezičkom pitanju u Jugoslaviji bio je neraskidivo povezan sa njegovim uvjerenjem o pravu svakog naroda na vlastitu kulturnu autonomiju i historijsko naslijeđe, što se direktno reflektovalo i na njegove stavove prema bosanskom jeziku. Iako je bio potpisnik Novosadskog dogovora iz 1954. godine, koji je proklamovao jezičko jedinstvo pod nazivom srpskohrvatski/hrvatskosrpski, Krleža je vrlo rano prepoznao opasnost od unitarističkih tendencija koje su pod plaštom zajedničkog jezika nastojale potisnuti specifičnosti regionalnih i nacionalnih izraza. U svojim javnim istupima, ali i privatnim zabilješkama koje su pohranjene u Leksikografskom zavodu, on je izražavao duboko poštovanje prema jezičkom idiomu Bosne.

Krleža je naglašavao da bosanski govor posjeduje specifičnu leksičku težinu, melodičnost i arhaičnu dubinu koja je direktno proizašla iz stoljetne koegzistencije različitih kulturnih i vjerskih tradicija. Smatrao je da je pokušaj vještačkog normiranja i uniformisanja jezika iz administrativnih centara moći poput Beograda ili Zagreba čin kulturne amputacije. Kada je 1967. godine podržao Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, on je zapravo branio princip policentričnosti i pravo na imenovanje vlastitog jezičkog izraza, princip koji se ravnopravno odnosio i na Bosnu.

Za Krležu, bosanski jezički supstrat nije bio nekakav hibridni dijalekt ili devijacija, već autohtoni književni i narodni izraz sa dubokim korijenima u bosanskoj franjevačkoj književnosti, pjesništvu sevdalinke i administrativnoj pismenosti srednjovjekovnih povelja, zbog čega je zasluživao puno uvažavanje i zaštitu od bilo kakvih asimilatorskih politika.

Miroslav Krleža je pisao i govorio o Bošnjacima, odnosno bosanskim Muslimanima (kako se u to vrijeme, u službenom diskursu socijalističke Jugoslavije, ovaj narod imenovao), pokazujući duboko razumijevanje za njihovu specifičnu historijsku sudbinu, kulturni identitet i političke dileme kroz vijekove. Njegove najautentičnije i najintimnije misli o ovoj temi ostale su zabilježene prvenstveno u višetomnim dnevničkim zapisima njegovog dugogodišnjeg prijatelja i biografa Enesa Čengića „S Krležom iz dana u dan“, ali i u esejističkim osvrtima na historiju Balkana.

Krleža je s velikim prezirom gledao na pokušaje romantičarske i nacionalističke historiografije (kako srpske, tako i hrvatske) koja je bosanske muslimane posmatrala isključivo kao “objekt” asimilacije ili kao “odnarođeni” element. Suprotstavljajući se takvim kolonijalnim i paternalističkim tendencijama, Krleža je naglašavao autohtonost i duboke korijene bosanskog naroda, povezujući ih direktno sa tradicijom srednjovjekovnih “dobrih Bošnjana” i bogumila koji su pod pritiskom inkvizicije i krstaških pohoda u islamu pronašli neku vrstu historijskog spasa i kontinuiteta svog otpora.

Njegov oštar kritički um posebno je dolazio do izražaja kada bi analizirao kako je književno naslijeđe 19. vijeka oblikovalo negativne stereotipe o muslimanima. Čuvena je njegova anegdota iz maja 1968. godine, koju bilježi Čengić, kada je u prostorijama Akademije primio dr. Ivu Brlića (potomka Ivana Mažuranića). Brlić je nudio Akademiji na otkup zlatni sat Smail-age Čengića, koji je Novica Cerović zavještao Mažuraniću. Krleža je hladno odbio ponudu, prebacivši razgovor na teren pravne i historijske etike. Rekao mu je:

„Znate li Vi, gospodine doktore, kako je Smail-aga ubijen? Pjesma je jedno, a fakta su drugo. On je ubijen na kriminalan, zavjerenički način. Bio je pozvan u goste, a onda su mu skinuli glavu.“

Krleža je time jasno stavio do znanja da romantičarski epovi često maskiraju surove historijske nepravde i pljačku počinjenu nad bosanskim prvacima.

U svojim refleksijama o mračnim godinama okupacije i fašizma (1941.–1945.), Krleža je pokazivao izuzetnu empatiju i sociološko razumijevanje za bezizlaznu poziciju običnog bosanskog muslimana. U razgovorima iz marta 1973. godine, osvrćući se na kompleksnost sloma kraljevine i uspostavu NDH, postavio je duboko humano i analitičko pitanje:

„Pitam se, bogati, što je mogao znati taj Musliman u Bosni 1941.?“

Krleža objašnjava kako su razne vojske i propagandne mašinerije manipulirale tim narodom, nudeći mu prividna oslobođenja, “kolajne i fes na glavu, pušku u ruku i slobodu da puca”, dok je u suštini taj čovjek bio gurnut u tuđi žrvanj.

Iz tog dubokog razumijevanja bosanskog miljea proizašao je i njegov kasniji apel Skenderu Kulenoviću. Na jednom ručku u Zagrebu 1970. godine, na kojem su prisustvovali Skender i Branko Ćopić, Krleža je strastveno nagovarao Kulenovića da napiše roman o Huski Miljkoviću, harizmatičnom i kontroverznom krajiškom komandantu koji je balansirao između partizana, ustaša i Nijemaca štiteći svoj narod u Cazinskoj krajini. Krleža je Skenderu rekao: „Piši roman o Huski. Ako ne napišeš, ne znam tko će, jer jedino Ti možeš napisati, to je Tvoj milje.“ U toj minijaturi ogleda se Krležina fascinacija bosanskim paradoksima i dramama koje nadilaze crno-bijele partijske šablone.

Kada je govorio o kulturi Bošnjaka, Krleža je iznad svega cijenio njihovu književnost i jezički izraz. Upravo iz njegovih usta potekla je jedna od najljepših i najčešće citiranih pohvala jezičkom geniju ovog naroda.

Krleža je izuzetno cijenio hroničara Mula Mustafu Bašeskiju. Priznao je da mu je čitanje Bašeskijinog Ljetopisa jutarnji ritual: „U svakom slučaju, izvrstan je. Ujutro, prvo što pročitam, to je Bašeskija, ako Oslobođenje dođe.“ Za Krležu, Bašeskija nije bio samo lokalni hroničar, već vrhunski dokument nepatvorene bosanske stvarnosti i mudrosti koja je prkosila prolaznosti i imperijalnim hirovima.

Kroz sve ove izjave i zapise, Miroslav Krleža se profilira kao mislilac koji je Bošnjake vidio u njihovoj punoj historijskoj i kulturnoj afirmaciji, odbijajući da ih svede na vjersku skupinu ili folklorni privjesak susjednih nacionalizama, prepoznajući u njima samu esenciju bosanskog duhovnog otpora i autentičnosti.