Na današnji dan, sedmog jula 1963. godine, devetočlana diverzantska grupa Tolić-Oblak ilegalno je prešla italijansko-jugoslavensku granicu, označivši početak prve velike poslijeratne gerilske operacije radikalne emigracije unutar SFRJ. Ovaj slabo poznati upad, koji je umjesto planiranog masovnog ustanka i uništenja ključne infrastrukture završio ekspresnim hapšenjem diverzanata, bio je direktan povod za uspostavljanje novog, ofanzivnog modela djelovanja jugoslavenske tajne službe i početak surovog obavještajnog rata na tlu Evrope

Sredinom aprila 1964. godine, američka novinska agencija UPI emitovala je kratku, ali politički zapaljivu vijest iz Beograda. U telegrafskom izvještaju navedeno je da je jugoslavenski sud osudio devetoricu terorista na višegodišnje kazne zatvora zbog pokušaja rušenja komunističke vlade predsjednika Josipa Broza Tita. Glavnooptuženi, tridesetčetverogodišnji Ilija Tolić i njegov bliski saradnik Josip Oblak, označeni kao vođe ilegalno povratile emigracije i rukovodioci tajnih ćelija u Zapadnoj Njemačkoj, kažnjeni su sa po četrnaest godina strogog zatvora. Sudskim vijećem predsjedavao je splitski sudija Mirko Mrduljaš, dok su lokalni jataci i rođaci optuženih, koji su im pružili privremeno utočište, osuđeni na kraće kazne koje su već odslužili tokom višemjesečnog istražnog pritvora.

Ova štura agencijska vijest bila je zapravo završni čin jedne od prvih velikih poslijeratnih diverzantskih operacija radikalne hrvatske emigracije. Skupina formalno nazvana Tolić-Oblak prešla je jugoslavensku granicu u ljeto prethodne godine sa jasnim zadatkom sabotaže državne infrastrukture, označivši početak dugotrajnog, krvavog i uglavnom podzemnog rata između jugoslavenske Službe državne bezbjednosti i novoformiranih ekstremističkih organizacija na Zapadu.

Da bi se razumio kontekst ubačaja ove devetočlane skupine, potrebno je analizirati duboke promjene unutar jugoslavenske političke emigracije krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća. Dok su prve poslijeratne emigrantske krugove činili uglavnom preživjeli visoki zvaničnici poraženog ustaškog režima Ante Pavelića, u kasnijim godinama preko granice bježe mlađi ljudi, često rođeni tik pred rat ili tokom njega. Odrastali u socijalističkoj Jugoslaviji, ali duboko nezadovoljni sistemom, ovi mladići su emigrirali iz različitih ekonomskih i političkih razloga, ali sa zajedničkom idejom o radikalnoj promjeni političke mape Balkana.

U dalekoj Australiji, unutar masovnog Hrvatskog oslobodilačkog pokreta, ubrzo se formirala grupa mlađih disidenata nezadovoljna pasivnošću starih političkih vođa. Među njima su se isticali Jure Marić iz okoline Stoca, Geza Pašti iz Osijeka, te pomenuti Ilija Tolić i Josip Oblak. Oni su smatrali da zapadne demokratije svjesno održavaju i finansijski podupiru Titovu Jugoslaviju kao tampon-zonu prema Sovjetskom Savezu, te da je čekanje povoljnog geopolitičkog trenutka za osamostaljenje Hrvatske čista iluzija. Njihova nova doktrina nalagala je hitnu, beskompromisnu akciju i upotrebu svih raspoloživih sredstava, uključujući političko nasilje, sabotaže i atentate. Iz tog ideološkog zaokreta u Australiji je 1961. godine službeno osnovano Hrvatsko revolucionarno bratstvo.

Jugoslavenski obavještajni aparat je, zahvaljujući razgranatoj mreži informatora u iseljeničkim klubovima, gotovo od samog početka pratio formiranje ove organizacije. U kasnijim decenijama u emigrantskim krugovima razvile su se teorije da je samu organizaciju inicirala i infiltrirala jugoslavenska Uprava državne bezbjednosti kako bi kompromitovala opoziciono djelovanje u inostranstvu. Bez obzira na te spekulacije, zvanični dokumenti Saveznog sekretarijata za unutrašnje poslove tretirali su Bratstvo kao izuzetno opasnu formaciju. Savezna analitika je detaljno mapirala njihovu strukturu zasnovanu na tajnim trojkama koje su trebale djelovati kao diverzantske, propagandne i špijunske ćelije u domovini. Strategija je predviđala stvaranje hiljada takvih malih odreda unutar tvornica, željezničkih čvorišta i vojnih garnizona.

Prva operativna provjera nove strategije povjerena je upravo Iliji Toliću. Nakon intenzivnih priprema i obuke u rukovanju eksplozivom u okolini Sydneya, članovi grupe su se u etapama prebacili u Evropu. Tokom zime 1962. i proljeća 1963. godine, Tolić i Oblak koordiniraju aktivnosti kroz punktove u Zapadnoj Njemačkoj i Italiji, povezujući se sa drugim emigrantskim organizacijama i nabavljajući moderno naoružanje i opremu. Krajem juna, devetorica diverzanata okupila se u blizini Trsta, gdje su donijeli odluku o podjeli na tri operativne trojke koje su trebale pokriti različite pravce u Hrvatskoj i Bosni.

U noći sa šestog na sedmi juli 1963. godine, grupa je ilegalno prešla granicu kod Kozine u Sloveniji. Međutim, plan se ubrzo počeo urušavati pod pritiskom logističkih problema i loše procjene terena. Nakon višednevnog iscrpljujućeg pješačenja kroz šume Like, jedna od trojki, suočena sa nemogućnošću uspostavljanja sigurnih veza, donosi odluku o odustajanju i pokušava se vratiti u Italiju, ali biva presretnuta i uhapšena kod Sežane.

Druga trojka uspijeva izvesti sabotažu na željezničkoj pruzi kod Delnica, ali eksplozija na kolosijeku pred nailazak teretnog voza nanosi minimalnu materijalnu štetu. Pokrenuta je masovna potjera vojske i milicije, pa su svi preostali članovi, uključujući i glavnu trojku oko Tolića i Oblaka kod Karlovca, pohapšeni u roku od dvije sedmice.

Unutrašnja istraga samog Hrvatskog revolucionarnog bratstva kasnije je pokazala da su diverzanti napravili kardinalnu amatersku grešku. Umjesto stroge konspiracije u industrijskim centrima, članovi grupa su instinktivno krenuli prema svojim rodnim mjestima u okolini Dervente i Brinja, tražeći pomoć od rodbine i starih poznanika. U strogo kontrolisanom jugoslavenskom društvu, pojava nepoznatih ljudi sa stranim naglaskom i opremom u pasivnim krajevima momentalno je alarmirala lokalne doušnike i organe sigurnosti.

Slom skupine Tolić-Oblak imao je teške pravne i lične posljedice za učesnike. Pored visokih zatvorskih kazni odsluženih u zloglasnom zeničkom zatvoru, Josip Oblak je preminuo početkom osamdesetih godina od posljedica narušenog zdravlja u zatočeništvu, dok je Tolić, nakon dodatne kazne zbog neprijateljske propagande među zatvorenicima, odležao pune dvadeset i dvije godine prije nego što je ponovo pobjegao u Njemačku.

Istovremeno, ova akcija je pokrenula lavinu diplomatskih i obavještajnih reperkusija. Beograd je uputio oštre protestne note vladi u Bonnu, optužujući zapadnonjemačke vlasti za tolerisanje terorističkih baza na svojoj teritoriji. Uslijedile su policijske racije u kojima su ključni organizatori u Evropi, poput Geze Paštija, bili privremeno pritvoreni i protjerani.

Jugoslavenska tajna služba je nakon ovog incidenta radikalno promijenila pristup prema emigraciji, prelazeći sa defanzivnog praćenja na ofanzivne likvidacije ključnih figura na tlu Zapadne Evrope. Sam Geza Pašti misteriozno je nestao u Nici 1965. godine nakon što su operativci iz Beograda locirali njegov hotel, a dokumenti osječke državne bezbjednosti iz 1967. godine hladno predlažu brisanje njegovog imena iz evidencije jer su njegove veze trajno pasivizirane.

Eksplozija kod Delnica iz 1963. godine bila je tek uvertira za mnogo dramatičnije događaje koji će uslijediti u narednim decenijama, poput operacije Raduša i upada Bugojanske skupine 1972. godine, otmice američkog putničkog aviona od strane Zvonka Bušića, te niza atentata na jugoslavenske diplomate širom svijeta. Slučaj skupine Tolić-Oblak ostao je zabilježen kao istorijski primjer u kojem je romantičarski i amaterski gerilski koncept emigracije doživio potpuni slom u sudaru sa brutalno efikasnim obavještajnim aparatom tadašnje države.