Rusija i Kina približavaju stavove o povezivanju Arktičkog kruga sa Šangajem, ali Moskva je ta kojoj se žuri

Projektiran da postane vladar među svjetskim gasovodima, s ukupnom dužinom od oko 2.600 kilometara, “Snaga Sibira 2” trebao bi trajno promijeniti dvije stvari: globalne tokove prirodnog gasa i već postojeće, čvrsto savezništvo između Kine i Rusije. Iako je ostalo još nekoliko neriješenih pitanja prije konačne realizacije, sastanak između Xi Jinpinga i Vladimira Putina pokazuje da je otvoren put da ovaj megaprojekat postane stvarnost. Gasovod će direktno povezati poluostrvo Jamal, jedno od najvećih nalazišta gasa na planeti, s Pekingom i Šangajem.

Obećanje koje donosi ovaj projekat je dvostruko. Za Kinu, to je način da značajno smanji troškove energenata, pokrivajući osminu svojih unutrašnjih potreba za gorivom koje je ključno za njenu industriju. Time se smanjuje i kineska ovisnost o trenutno nestabilnom i visoko konkurentnom tržištu tečnog prirodnog gasa koji se transportuje brodovima. Za Rusiju, pritisnutu teškom unutrašnjom ekonomskom situacijom, ovo je jedini mogući izlaz za plasman onih količina gasa koje je prodavala Evropskoj uniji prije izbijanja rata u Ukrajini.

Cilj projekta je povezivanje glavnog ruskog eksploatacionog središta u samom Arktičkom krugu s ključnim ekonomskim centrima Kine. Ovaj sistem predstavlja nadogradnju već postojećeg gasovoda “Snaga Sibira 1”, koji je aktivan od 2019. godine i kroz koji već teče 38 milijardi kubnih metara gasa godišnje. Kada bude završen, novi, veći gasovod omogućit će transport dodatnih 50 miliijardi kubnih metara gasa godišnje, što je gotovo jednako ukupnoj godišnjoj potrošnji jedne visoko razvijene evropske države poput Italije. Zajedno, oba gasovoda pokrivat će petinu ukupne kineske potražnje.

Ideja o ovom pravcu datira još od prije dvije decenije, kada je tokom jedne od ranijih Putinovih zvaničnih posjeta Pekingu postavljen temelj projekta. Nakon godina stagnacije, potpuni gubitak zapadnog tržišta za ruski gas ubrzao je realizaciju ovih planova. Moskvi su hitno potrebne nove rute kako bi plasirala svoje goleme energetske rezerve, koje čine osnovu njene ekonomije. Iako su obje strane zainteresovane, najveći pritisak i žurbu osjeća Kremlj, a posebno državni gigant Gazprom, koji bilježi drastičan pad prodaje u Evropi.

Nakon bilateralnog samita, zvaničnici iz Kremlja saopštili su da postoji usaglašenost o glavnim parametrima projekta, što uključuje trasu i način izgradnje. Iako pojedini detalji i precizan kalendar radova još uvijek nisu definisani, a kineska strana se suzdržala od glasnih izjava, napredak u pregovorima je očigledan.

Sama trasa je definisana: gasovod će gotovo u potpunosti proći kroz sjeveroistočni dio Mongolije prije nego što uđe na teritoriju Kine. Troškovi izgradnje su i dalje predmet procjena, ali čak i najkonzervativnije ekonomske analize govore o cifri koja premašuje 10 milijardi eura.

Pitanje buduće cijene energenta bit će zasnovano na formuli sličnoj onoj koja se nekada primjenjivala za isporuke Evropskoj uniji preko gasovoda “Sjeverni tok”. Ipak, s obzirom na trenutni debalans moći u pregovorima, Kina ima znatno veći manevarski prostor da diktira uslove i spusti cijenu gasa na minimum.

Trenutni trenutak je najpovoljniji za pokretanje ovog projekta. Ruska strana, s trajno zatvorenim evropskim pravcem, pod svaku cijenu treba devizni priliv od svojih sirovina. Za Kinu, s druge strane, diversifikacija izvora snabdijevanja dobija dodatni smisao u svjetlu nestabilnosti na Bliskom istoku i rizika u pomorskom transportu.

Dugoročno posmatrano, gas koji stiže kopnenim putem znatno je jeftiniji od onog koji se prevozi brodovima. S procijenjenim periodom eksploatacije od oko 30 godina, obje zemlje imaju dovoljno vremena da iskoriste ovu infrastrukturu prije nego što započne globalna energetska tranzicija. Kineski instituti projektuju da će potražnja za prirodnim gasom u ovoj zemlji rasti po stopi od 5% godišnje u narednim godinama.

Na globalnom nivou, ovaj projekat kratkoročno neće donijeti promjene. Sama Kina procjenjuje da će faza izgradnje, nakon konačnog potpisivanja svih ugovora, trajati najmanje pet godina, dok će još toliko vremena biti potrebno da gasovod dostigne svoj puni kapacitet.

Međutim, dugoročne posljedice bit će ogromne. Primanjem velikih količina gasa direktno iz Rusije, Kina će drastično smanjiti svoj pritisak na globalno tržište tečnog prirodnog gasa. To će osloboditi ogroman prostor na svjetskom tržištu, omogućavajući Evropskoj uniji, Japanu i Indiji da lakše i povoljnije zadovolje svoje uvozne potrebe, čime će se uspostaviti nova ravnoteža u globalnim energetskim tokovima.