Kad je posrijedi sama upotreba ove lekseme, ona se sačuvala u jednoj duhovitoj izreci kao anegdotalna predaja prema kojoj je nekada neki, navodno Nijemac, došao u Bosnu, bezbeli još za vakta austrougarske uprave, te je morao obaviti veliku nuždu. Po završetku obavljenog posla potražio je lišće kojim bi se obrisao, ali je u tom magnovanju uhvatio za žaru, koprivu, te se njome obrisao. Doživjevši vrlo neugodno iskustvo sa žarom, on izglasa zapomaga: “Dobra Bosna, ćeskin travka!”
Leksema ćeskin upotrebno je poprilično zabazala u domenu pasivne bosanske leksike pa se vjerovatno može, pored toga što je dijalektalna i eventualno lokalna, istovremeno označiti i arhaičnom, zbog čega je savremeni rječnici, kako drugih južnoslavenskih jezika, tako i savremenih bosanskih, uglavnom ne navode. Međutim, s obzirom na koncepciju Jahićeva rječnika, kod njega je evidentirana i leksikografski opisana kao arhaična i regionalna riječ te da znači “ljut, vatren, oštar, rezak, žestok”.
Prema podacima koje daje Škaljić, i koji je očito bio osnova za uvođenje ove lekseme u Jahićevu rječniku, leksema ćeskin nastala je od turskoga glagola kesmek, što znači “sjeći, odsjeći, posjeći”, a sam oblik ćeskin u bosanskom jeziku, prema upotrebnoj vrijednosti, ima značenje “oštar, šiljast, žestok, jak”. Kod Škaljića se navode i neke druge lekseme koje stoje u mrofološkoj i značenjskoj blizini, pa se navode i oblici ćesma, ćesmati, ćesmeci, ćesmeta, ćesmetaš, kesmetaš, odnoseći se na značenja “bušenja, rezanja, sječenja, šupljikavosti”.
U slučaju lekseme ćeskin, može se zaključiti zakonomjernost da se inicijalni mehki turski velar k transformira u bosanski palatal ć, dok te promjene nema u drugoj poziciji ovog velara, zbog čega nije došlo do primjene. Iako, na prvi pogled, izgleda kao nedosljednost u fonemizaciji prelaska k u ć, vrijedi istaknuti, u datom slučaju, sličan slučaj s leksemom ćeške, koja se upravo u tom obliku nalazi na dijalekatskom prostoru jugoistočne Bosne, gdje se mogu čuti obje ove lekseme (i ćeskin i ćeške), iako se u nekim krajevima bilježi oblik keške, koji je evidentiran i kod Škaljića i u npr. Rječniku Filozofskog, premda Škaljić upućuje iz oblika ćeške na oblik keške, a Rječnik Filozofskog samo navodi keške.
Inače, leksema ćeskin spada u grupu tzv. nepromjenjivih pridjeva, te se nije u potpunosti adaptirala u morfološki sistem bosanskog jezika, za što je mogući razlog njezin ostanak na marginama leksičkog sistema, kao i njezina uža teritorijalna rasprostranjenost.
Kad je posrijedi sama upotreba ove lekseme, ona se sačuvala u jednoj duhovitoj izreci kao anegdotalna predaja prema kojoj je nekada neki, navodno Nijemac, došao u Bosnu, bezbeli još za vakta austrougarske uprave, te je morao obaviti veliku nuždu. Po završetku obavljenog posla potražio je lišće kojim bi se obrisao, ali je u tom magnovanju uhvatio za žaru, koprivu, te se njome obrisao. Doživjevši vrlo neugodno iskustvo sa žarom, on izglasa zapomaga: “Dobra Bosna, ćeskin travka!”
Bosna je dobra, ali je nekad i ćeskin, ako i kad ustreba.
Alen Kalajdžija diplomirao je 2002. godine na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, gdje je magistrirao 2007, a doktorirao 2012. godine. Predavao je kratko u osnovnoj i srednjoj školi, a imao je više angažmana u nastavi bosanskog jezika na univerzitetima u Bosni i Hercegovini i inostranstvu. Objavio je četiri naučne monografije iz oblasti lingvističke bosnistike te zbirku kratkih priča. Uz više od 80 naučnih i stručnih radova te petnaestak kulturalnih kolumni objavio je približno 300 naučnopopularnih pojedinačno koncipiranih jezičkih savjeta o bosanskom jeziku. Na mjestu direktora Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu proveo je dva mandata (2013–2021). Trenutno u Institutu ima izbor u zvanje naučnog savjetnika.
