Dolazimo do važne razlike jer nije isto “kraj svijeta” kao datum i “kraj svijeta” kao iskustvo. Kosmos traje, ali čovjekov svijet može napuknuti sada. Šta je slika Gaze nakon dvije godine izraelske agresije?  Šta je bila slika u rovovima Flandrije ili ona pod konjskim kopitima Mongola? Jednom u Varšavi, između nacizma i komunizma. Jednom u Gazi između cionizma i američke projekcije demokracije. Jednom u nečijoj bolničkoj sobi, posve lični Amargedon omeđen agresivnim kancerom. Apokalipsa, u najdubljem smislu, nije samo budući događaj nego i sadašnja ogoljenost, trenutak kad sve lažne sigurnosti spadnu i ostane samo pitanje kome ili čemu čovjek pada na sedždu

U martu 2026. prizor je bio zastrašujuć. SAD i Izrael su započele rat s Iranom, koji se širio Bliskim istokom. Donald Trump je tražio “bezuvjetnu predaju”, a u Ovalnom uredu pastori su polagali ruke na američkog predsjednika, molili za “mudrost s neba” i zaštitu vojnika.  Istodobno, iz američkih vojnih krugova dolazile su informacije da su pojedini briefinzi bili označeni jezikom Armagedona i skorog Kristova povratka. Politika je odjednom navukla liturgijsko ruho koje je ličilo na križarski oklop, a rat je zaječao kao govor Otkrovenja, pa nije čudo što je tzv. običan čovjek pomislio da su se vremena zatvorila nad njegovom glavom.

Ipak, upravo u tom trenutku, trebalo je dignuti unutarnju ručnu kočnicu. Reći da je Donald J. Trump ustvari “Dedždžal” je karikatura koja odgovara općoj slici uz naše nervozno doba, ali ozbiljno raspravljati o tome kao o pouzdanoj eshatološkoj identifikaciji poprilično je napeto. Svjedočimo našu potrebu da svakoj historijskoj nuspojavi odmah damo kosmičko određenje. U klasičnoj islamskoj tradiciji Dedždžal nije dnevno-političko ime za svakog narcisoidnog vođu. Riječ je o konkretnoj i najavljenoj figuri velikih predznaka Sudnjeg dana (Kijameta), a nijedan dodatni veliki predznak (silazak Isa, a.s., pojava Je'džudža i Me'džudža, izlazak Sunca sa zapada…), koliko znamo i vidimo, još nije nastupio i tačan čas pripada samo Božijem znanju.

Razumijevanje ovih navoda spada u osnove pristojnosti prema temeljnim postulatima vlastite vjere. Dakle, potrebno je razlikovati znak od simptoma, eshatologiju kraja historije od histerije. Klasična islamska literatura predznake dijeli na male i velike. Mali su dugi, rasuti kroz povijest, često moralni i društveni, veliki su izvanredni događaji pred sami kraj. Uostalom, iz mnoštva literature na tu temu učimo i da su se mnogi mali predznaci već obistinili, dok veliki još nisu. Zato odgovoran muslimanski govor o “posljednjim vremenima” ne smije ličiti na tombolu, jer u ovom trenutku može biti samo dio moralne dijagnostike svijeta o širenje neznanja, nereda, ubistava, kamate, razvrata, te nadmetanju u gradnji i vanjskoj raskoši.

No, ako bismo konzultirali metaforiku sufijske literature, naišli bismo na misli da problem nije u tome što postoji soko, problem je kada patka napusti vodu. Odnosno, središnje bojno polje ovoga dunjaluka pojam džihada prebacuje u nutrinu, u čovjeka samog. Zato govor o Sudnjem danu ne može biti uzbuna koju dižemo izazovnim naslovom na portalu, jer riječ je o unutarnjom mobilizaciji čovjekovoj u kojoj se čuva pohlepe i neznanja. To jeste, ne idi za sokolom kad te zove iz vode u ravnicu, jer “voda je naša tvrđava”. Drugim riječima, ne izlazi iz svog elementa radi spektakla jer ćeš sigurno biti ulovljen u zamku, stradat ćeš. Ovdje napominjemo i to da se stvarni fizički otpor zlu ne vrši sufijskom poezijom. Sarajevo u periodu 1992. -1995. nije moglo biti odbranjeno citatima Bašeskije. Međutim, ovo predstavlja drugu temu, o kojoj ovdje nije riječ.  

Možemo primijetiti da svaka generacija u nekom času pomisli da živi posljednje vrijeme. I možda griješi hronološki, ali ne uvijek egzistencijalno. Evropljanin 1919. nije konzultirao teoriju jer je gledao u kontinent na kojem je u četiri godine rata poginulo najmanje osam miliona ljudi, više nego dvostruko toliko ranjeno, a potom su milioni umrli u globalnoj španskoj gripi. Stanovnik Nišapura 1221. nije čitao traktate o smaku svijeta, jer gledao je kako nakon trodnevne odbrane Mongoli provaljuju u grad i masakriraju kompletno stanovništvo. Poljak 1945. nije izlazio iz tame u svjetlo, nego iz njemačkog razaranja u sovjetsku dominaciju i komunističku diktaturu. Reći tada tim ljudima da “ne dramatiziraju” bilo bi ne samo glupo nego i neljudski.

Tu dolazimo do važne razlike jer nije isto “kraj svijeta” kao datum i “kraj svijeta” kao iskustvo. Kosmos traje, ali čovjekov svijet može puknuti sada. Šta je slika Gaze nakon dvije godine izraelske agresije?  Šta je bila slika u rovovima Flandrije ili ona pod konjskim kopitima Mongola? Jednom u Varšavi, između nacizma i komunizma. Jednom u Gazi između cionizma i američke projekcije demokracije. Jednom u nečijoj bolničkoj sobi, posve lični Amargedon omeđen agresivnim kancerom. Apokalipsa, u najdubljem smislu, nije samo budući događaj nego i sadašnja ogoljenost, trenutak kad sve lažne sigurnosti spadnu i ostane samo pitanje kome ili čemu čovjek pada na sedždu.

Zato svaki produhovljeni govor ne bježi od neumitnosti kraja, ali želi izbjeći lažne pojmove kraja. Ne propituje se ratna sirena, već čovjek koji je od sirene napravio teatar. Nije mu problem političar koji moli, već političar koji od molitve pravi scenu samopomazanja. Trump je, u tom smislu, očitovanje simptoma, karnevalska figura modernog mesijanizma, vođa koji ne želi samo vlast i moć, nego i svetačku auru. Ali baš zato je uzaludno praviti od njega doslovnog eshatološkog antijunaka. Odgovornost prema postulatima vjere navodi nas da ne zagovaramo tako jeftine identifikacije. Ozbiljnost nas navodi da gledamo u čovjeka kao simptom vremena, a ne kao dokaz za tumačenje hadisa.

Tu dolazimo i do tačke gdje se dodiruju satira i filozofija. Satira ispisuje pompezni prizor predsjednika najmoćnije države svijeta kao kvazipropovjednika, generale iz Kentuckyja kao tumače Otkrivenja, pastore iz Maga foldera kao geopolitičke analitičare, a narode kao publiku u apokaliptičnoj reality-emisiji. Filozofija potom mirno dodaje da to nije ništa novo. Svaka epoha proizvodi svoju verziju svetog kiča. Pa tu je car s oreolom, partijski vođa s historijskom misijom, a danas je to genocidni manijak u liku izraelskog premijera, a u pratnji američkog političkog influencera s religijskim reflektorom i kamerom pred kojom izvodi kerefeke.

Ako težimo ozbiljnosti u očitovanju islamske mjere svijeta, onda je moramo tražiti ondje gdje je tradicija trezvena. Čovjek je dužan prepoznavati moralnu klimu.  To nisu filmski efekti i opisani su kao dugi procesi koji vode Sudnjem danu, mali predznaci kao društvena meteorologija. Oni ne znače da se sutra nužno svira sur, oni znače da je duša civilizacije bolesna, a liječi se dertom, saburom, oprezom i zahvalnošću. Posjedovati dert bolje je od posjedovanja svih carstva svijeta, jer on čovjeka tjera da zavapi za božanskim. Korisniji je od imperije jer čovjeka vraća njegovoj mjeri. Ko nema derta, lahko pomisli da je sam svoj faraon.

Besmisleno je tražiti odgovore na Sudnji dan kao lovac na senzaciju. Mnogo je važnije upitati se šta se događa s dušom čovjeka u vremenima koja liče na smak svijeta. Ono što vidimo i sada, dok se najavljuje naftna oskudica, dok lete balističke rakete, jeste da neki postaju bolji, a neki se potvrđuju u svojoj okrutnosti. Vidimo i šta je važno određenim grupama ljudi, po tome prepoznajemo i njihovo stanje, jer neki iznenada govore o Bogu, neki prvi put u životu istinski zaplaču, neki su zabrinuti za porodicu, dok drugi spašavaju berzu, nekretnine, račune u bankama koje nagriza inflacija. Tu se na koncu vidi ko je šta obožavao i prije nego je sirena zavijala.

Uoči rata na Bliskom istoku, fokus je bio na efekte pojave umjetne inteligencije, na pitanja transhumanizma, opće uloge čovjeka u onome što je nazvano najvećom revolucijom u historiji čovječanstva. No, može li uopće AI predstavljati problem? Je li, dakle, problem tehnologija umjetne inteligencije, ili onaj um koji od nje radi idola? Je li vatra zlo sama po sebi, ili je zlo u rukama koje njome pali kuću? AI može pomoći učenju, medicini, istraživanju i razumijevanju, a može služiti i lažljivoj propagandi, prevari, manipulaciji i vojnom razaranju. Drugim riječima, mašina pojačava produktivnost čovjeka, ali ga ne iskupljuje za griješnost.

Možda je to i najvažnija pojavnost našeg vremena. Ne živimo u dobu u kojem je nastalo novo zlo. Živimo u dobu u kojem su stara zla dobila novu brzinu i sjaj. Dedždžal time još uvijek nije jedna ličnost, on je matrica obmane, spektakl koji traži vjeru kao pokriće, laž koja traži poklonstvo, moć koja traži mistiku, tržište koje traži dušu.

Zato svaka generacija u nekom trenutku pomisli da živi posljednje vrijeme. I svaka je, na neki način, u pravu. Ne može znati datum kosmičkog kraja, ali osjeća ukus kraja u svojoj mahali. Jedan ga je okusio u Nišapuru, drugi u Gazi, treći u Varšavi, četvrti u Sarajevu, peti ga upravo kuša pod raketama Bliskog istoka. Ne treba ismijavati taj osjećaj. Nužno ga je disciplinirati. Gledaj srce. Gledaj šta te odvaja od vode i ko te zove u suhu ravnicu. Soko uvijek dolazi. Patka mora znati gdje joj je tvrđava.