Zgeha je, tako, odjevni predmet koji je dao svoje i koji bi trebalo baciti u smeće, ali se zbog nekog štedljivog odnosa spram materijalnih dobara čuva i ne baca se. Istina, može se naći zgeha i mimo starije populacije, baš kao i to da to ne znači da svi stariji nose zgehe
Da je organski narodni idiom prepun leksema koje nisu općeprihvaćene ili da nemaju priznat status ovjerene leksičke norme, dobro je poznato. No, jedan od oblika borbe za očuvanje teritorijalno i vremenski ograničene leksike jeste ta da takve lekseme treba zabilježiti, opisati, leksikografski obraditi pa i, na kraju krajeva, upotrebljavati, a naročito oni kojima je takva leksika bliska zavičajnom i porodičnom naslijeđu, ne obraćajući pažnju na one koji će vas proglasiti anahronim ili možda čak i ruralnim, što je svakako nonsens.
Jedna od takvih jeste i leksema zgeha, koja je nedavno ponovo oživjela iz jezičkog sjećanja moje majke, koja izreče da su, u konkretnom slučaju, kod nekih starijih ljudi odjevni predmeti uglavnom demode, da su iznosani, izblijedjeli i trošni, nazvavši takve predmete zgehama. Zgeha je, tako, odjevni predmet koji je dao svoje i koji bi trebalo baciti u smeće, ali se zbog nekog štedljivog odnosa spram materijalnih dobara čuva i ne baca se. Istina, može se naći zgeha i mimo starije populacije, baš kao i to da to ne znači da svi stariji nose zgehe.
U općenitijem poimanju, zgeha je svaka vrsta odjevnog predmeta koja bi mogla, s obzirom na istrošenost, ishabanost, starost, lošu kvalitetu, izlizanost, izblijedjelost, poderanost, prevaziđenost, završiti na otpadu, u smeću, ali se ipak čuva i ponekad eventualno obuče. Konkretniji imenički ekvivalent za zgehu bila bi prnja odnosno pravilnije prhnja, a u nekim govorima javlja se i hrnja (što bi možda moglo imati fonetske veze s prhnjom, ali treba dokazati). Svakako, očuvanost suglasnika h u obliku riječi zgeha govori i o nekoj drugoj strani njezine provenijencije.
Kad je posrijedi upotrebna vrijednost, prema podacima do kojih sam došao, zgeha se nalazi u jugoistočnobosanskom govornom tipu, te vjerovatno u sjevernom crnogorskom području – što ne znači da je neće biti i na drugim područjima. Dakako, ovu leksemu ne bilježe opisni ili normativni rječnici bosanskog jezika, a ne može se naći čak ni u nekim specijaliziranim dijalekatskim ili etnografskim leksikografskim opisima.
Pošto su jezik i stvarnost u međusobnom reverzibilnom odnosu, dok je takvih zgeha, bit će i onih koji ih nose. Ostaje pitanje kada će i hoće li uopće potpuno nestati iz jezičke svijesti. Druga je stvar što zgeha može imati i preneseno značenje, a moguće je formirati od nje i koji neologizam, što ovu riječ može eventualno sačuvati od zaborava.
Alen Kalajdžija diplomirao je 2002. godine na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, gdje je magistrirao 2007, a doktorirao 2012. godine. Predavao je kratko u osnovnoj i srednjoj školi, a imao je više angažmana u nastavi bosanskog jezika na univerzitetima u Bosni i Hercegovini i inostranstvu. Objavio je četiri naučne monografije iz oblasti lingvističke bosnistike te zbirku kratkih priča. Uz više od 80 naučnih i stručnih radova te petnaestak kulturalnih kolumni objavio je približno 300 naučnopopularnih pojedinačno koncipiranih jezičkih savjeta o bosanskom jeziku. Na mjestu direktora Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu proveo je dva mandata (2013–2021). Trenutno u Institutu ima izbor u zvanje naučnog savjetnika.
