“Iako postoji mnogo različitih govora, svako piše na toskanskom ili rimskom, znajući da su najljepši. Tako postoje mnogi različiti načini govora ilirskog jezika, ali svi kažu da je bosanski jezik najljepši, pa bi ga zato svi ilirski pisci trebali upotrebljavati…”

Jakov Mikalja (ital. Giacomo Micalia / Micaglia), prema dosadašnjim rezultatima istraživanja, bio je hrvatskoga porijekla, iako je rođen u Italiji 1601, gdje je i umro 1654. godine. Pripadao je isusovačkom katoličkom redu i bio je, za svoga vakta, izvanredno obrazovan. U Dubrovniku će učiti gramatiku, da bi se zaredio u 34. godini života, te će kasnije studirati teologiju, a u 36. godini života postati kršćanski misionar u Temišvaru pod osmanskom upravom, te će navedeni poziv kasnije prihvatiti i u Slovačkoj.

Zbog veze s italijanskim i romanskim kulturnim podnebljem, Mikalja je 1637. najprije obradio latinsku gramatiku na ilirskom jeziku, a potom 1649. napisao je i Gramatiku talijansku ukratko ili Kratak nauk za naučiti latinski jezik, da bi 1649. objavio kolosalno djelo svoga doba – Blago jezika slovinskog ili Slovnik u komu izgovaraju se rječi slovinske latinski i dijački, rječnik koji je objavljen 1651. godine, i u kojem je obrađeno 25.000 riječi, kako on naziva, slovinskog jezika, primarno zasnovana na štokavštini i jekavštini te sporadično na čakavštini i ikavštini.

Za bosansku filologiju ovaj je autor zanimljiv zbog toga što je na italijanskom jeziku u Predgovoru Blaga spomenuo jedan bitan detalj koji, pored toga što oslikava kulturni program doba u kojem je djelovao, a podrazumijevao je širenje katoličkog naukovanja na južnoslavenskom prostoru, označio i svojevrsnu jezičku usmjerenost i opredjeljenje u odabiru, kako on kaže, “la lingua Bosnese” za svoj Rječnik, poredeći njegovu poziciju u ilirskom jeziku, kao poziciju toskanskog ili rimskog idioma u italijanskom.

U dijelu Predgovora, u stiliziranom prijevodu s italijanskog, Mikalja veli:

“U smislu dijalekta i bogatstva riječi, Rječnik je knjiga koja može zadovoljiti svakoga jer objašnjava svaku riječ tog jezika. Zato sam se trudio da u ovaj Rječnik unesem najodabranije riječi, najljepši dijalekt, zato što u našem italijanskom jeziku, iako postoji mnogo različitih govora, svako piše na toskanskom ili rimskom, znajući da su najljepši. Tako postoje mnogi različiti načini govora ilirskog jezika, ali svi kažu da je bosanski jezik najljepši, pa bi ga zato svi ilirski pisci trebali upotrebljavati…”

Dakako, iako se mogu pojavite različite interpretacije, treba naglasiti da je Mikalja rekao svoje.

Alen Kalajdžija diplomirao je 2002. godine na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, gdje je magistrirao 2007, a doktorirao 2012. godine. Predavao je kratko u osnovnoj i srednjoj školi, a imao je više angažmana u nastavi bosanskog jezika na univerzitetima u Bosni i Hercegovini i inostranstvu. Objavio je samostalno četiri naučne monografije, dvije naučne knjige u koautorstvu, te jednu zbirku priča i jedan dnevnički putopis. Uz skoro 90 naučnih i stručnih radova te 15-ak kulturalnih kolumni objavio je približno 400 naučnopopularnih pojedinačno koncipiranih jezičkih savjeta o bosanskom jeziku. Na mjestu direktora Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu proveo je dva mandata (2013–2021). Trenutno u Institutu ima izbor u zvanje naučnog savjetnika.