Predsjednik Bijenala, Pietrangelo Buttafuoco, kontroverzni desničarski intelektualac kojeg je imenovala vlada Giorgije Meloni, podržao je povratak Rusije, kao i nastavak prisustva Izraela, uprkos apelima i otvorenim pismima, od kojih su neka zahtijevala čak i isključenje SAD-a. Jedino na šta će staviti veto, poručio je, jeste bilo kakva preventivna zabrana učešća. Ova pozicija se zvanično predstavlja kao neutralnost, ali prepiska do koje je došao list La Repubblica pokazuje da su menadžeri Bijenala pomagali ruskim učesnicima u dobijanju viza

Prošlog utorka, ispred ruskog paviljona na Venecijanskom bijenalu vladala je velika užurbanost. Nekoliko paleta, visoko nakrcanih gajbama proseka i kutijama dobrog, starog engleskog gina Gordon's, istovareno je odmah ispred ulaza. Unutra je ansambl Toloka, grupa „mladih folklornih izvođača i profesionalnih istraživača autentične ruske muzike“, pjevao s balalajkama podno nogu, što je bio tek prvi u nizu nastupa osmišljenih za dane predpremijere festivala.

Kada sam nekoliko sekundi video-snimka ove atmosfere poslala prijatelju, oštrom kritičaru i poznavaocu Rusije koji je do nedavno tamo živio, odgovor je stigao brzo, u vidu kratke i jasne recenzije: „Etno-sranje kojim prikrivaju svoje ratne zločine.“ Kasnije sam vidjela DJ-eve za miksetama i nekolicinu ljudi kako plešu. U isto to vrijeme, centar Kramatorska u istočnoj Ukrajini bombardovan je usred bijela dana, šestoro mrtvih.

Mora se priznati Rusiji: imala je itekako šta da slavi uz taj prošek. Nakon pauze koja je trajala od 2022. godine, ponovo je na najvažnijem svjetskom festivalu umjetnosti, gdje centralnu izložbu koju osmišljava pozvani kustos prate desetine postavki pojedinačnih država u njihovim nacionalnim paviljonima. I svi pričaju o tome. Čak i protesti, poput upečatljive akcije grupe Pussy Riot prošle srijede, neminovno nameću tu temu.

Predsjednik Bijenala, Pietrangelo Buttafuoco, kontroverzni desničarski intelektualac kojeg je imenovala vlada Giorgije Meloni, podržao je povratak Rusije, kao i nastavak prisustva Izraela, uprkos apelima i otvorenim pismima, od kojih su neka zahtijevala čak i isključenje SAD-a. Jedino na šta će staviti veto, poručio je, jeste bilo kakva preventivna zabrana učešća. Ova pozicija se zvanično predstavlja kao neutralnost, ali prepiska do koje je došao list La Repubblica pokazuje da su menadžeri Bijenala pomagali ruskim učesnicima u dobijanju viza. Komesarka paviljona, Anastasia Karneeva, u objavi na društvenim mrežama izdašno je zahvalila „našim italijanskim prijateljima“. U međuvremenu, Evropska komisija istražuje da li su ovim prekršene sankcije, dok se Meloni, iako se distancirala od Buttafuocovog stava, nije miješala u situaciju.

U znak protesta zbog uključivanja Rusije, na otvaranju britanskog paviljona, koji je ove godine ispunjen slikama i zvucima autorice Lubaine Himid, nije bilo ministra kulture. Nasuprot tome, ministri kulture Ukrajine, Poljske, Moldavije i baltičkih zemalja, onih koji se nalaze u neposrednoj i neugodnoj blizini Rusije, bili su itekako primjetni. Na jednom događaju prošle sedmice, poljska ministarka kulture Marta Cienkowska izjavila je da je „korištenje jezika kulture kako bi se zaglušila stvarnost rata“ zapravo „klasičan mehanizam propagande“. Heidy Purga, estonska ministarka kulture, optužila je Bijenale da stvara utisak kako „popušta agresoru“.

Bijenale često djeluje kao da je na ivici da se uruši samo u sebe, baš poput međunarodnog poretka koji maglovito odražava.

Bijenale često može izazvati mučninu, dok se geopolitika prelama preko posrednika u vidu umjetnosti, a jahte ultrabogataša ostaju vidljivi dokaz ideologija koje su svjetovima udaljene od onih koje umjetnici obično zastupaju unutar izložbenih prostora. No, ovo izdanje je ipak nešto sasvim drugačije: festival djeluje kao da je na ivici da se uruši sam u sebe, baš poput međunarodnog poretka koji maglovito odražava. Njegova umjetnička direktorica, Koyo Kouoh, preminula je prošle godine, ostavivši iza sebe prazninu u kojoj bi danas, da je živa, njen glas jasno govorio.

Krajem aprila, žiri je pokušao da definiše etički prostor u kojem želi djelovati usred općeg haosa na kojem je Buttafuoco insistirao: objavili su saopćenje u kojem navode da će se „suzdržati od razmatranja onih zemalja čiji su lideri trenutno optuženi za zločine protiv čovječnosti pred Međunarodnim krivičnim sudom“. Odmah su se našli pod pritiskom da povuku to saopćenje, a umjetnik koji predstavlja Izrael zaprijetio im je i tužbom. Pošto im je autonomija bila ugrožena, izbor se sveo na to da povuku riječ ili da podnesu ostavku. Pod tim okolnostima, krenuli su jedinim putem kojim su mogli, podnijeli su ostavke.

Možda sve ovo djeluje nevažno. Ali zapravo je itekako bitno. Izraelu i Rusiji bi bilo lako da ostanu po strani, ali obje nacije su insistirale na svom prisustvu. Manifestacije poput Bijenala pružaju legitimitet. One misli o bombama i masovnoj pogibiji civila zamjenjuju aurom, recimo, tuvanskog grlenog pjevanja ili poezije Paula Celana.

Bijenale je oduvijek odražavalo svjesne izbore onih koji njime upravljaju. Od njegovog osnivanja 1895. godine bile su potrebne decenije da se razvije današnji oblik, centralna izložba praćena postavkama u nacionalnim paviljonima. U pojedinim trenucima festival je radikalno odstupao od strukture koju danas poznajemo. Na primjer, 1974. godine čitava manifestacija je rekonfigurirana u višemjesečni događaj solidarnosti s Čileom. Od tada pa sve do pada Berlinskog zida ozbiljno se razmatrala ideja o potpunom ukidanju nacionalnih predstavništava, ispričala je Clarissa Ricci, historičarka Bijenala koja predaje na Univerzitetu u Bolonji.

Buttafuocovo insistiranje na Bijenalu kao „mjestu primirja u ime umjetnosti, kulture i umjetničke slobode“ manje liči na promišljenu neutralnost, a daleko više na proračunat stav. No, ključna stvar je možda u tome što je osnovna struktura Bijenala kakvu danas prepoznajemo osmišljena 1930-ih godina, pod Mussolinijem, postajući tako, kako kaže Ricci, „fokus propagande i vrhunac italijanske kulture“. Upravo je fašistima postalo važno da podstaknu različite nacije da izgrade svoje nacionalne paviljone. U to vrijeme, događaj je nazivan „Ženevom za umjetnost“. Koliko je stoga fascinantno da upravo Buttafuoco ponavlja te riječi kada Bijenale naziva „institucijom koja se može smatrati UN-om umjetnosti, iz koje nijedna nacija ne može biti isključena“.

IZVOR: The Guardian Weekly