Kineska diplomatija koju se dugo čekalo, očito je svo vrijeme radila skriveno od javnosti, a jasnim porukama i Trumpu i Putinu, dvojici moralno bankrotiranih lidera svojih zemalja koje su uvukle u agresivne ratove, kreirala okruženje i priliku za takvu brzu historijsku promjenu. Zato bi ova sjednica Vijeća sigurnosti mogla biti taj dragocjeni historijski tren koji se ne bi smjelo propustiti

Ovo je potencijalno važan i dragocjen trenutak historije, slažu se promatrači koji prate rad Ujedinjenih nacija. Vijeće sigurnosti UN kojim je počela predsjedavati Kina će održati posebnu sjednicu 26. maja, otvorenu za sve članice UN na temu: Održavanje svrhe i načela Povelje UN i osnaživanje međunarodnog sistema koncentriranog na UN. Vijeću je već predloženo da prihvati integralan prijedlog, incijativu bivšeg ministra vanjskih poslova Turske, Ahmeta Davutoglua za proširen regionalan okvir postizanja održivog mira u Zapadnoj Aziji, sa incijativom pod nazivom Plan oaza, višedimenzionalnim projektom fizičkog i infrastrukturnog ekonomskog razvoja regije i šire.

Ovaj potonji je nastao, u prvoj verziji još 1967. godine, a aktualiziran nakon Šestodnevnog izraelsko-arapskog rata, cionističke okupacije Gaze, Zapadne obale i Istočnog Kudsa u Palestini, Sinajskog poluotoka u Egiptu i Golanske visoravni u Siriji. Njegov je nositelj bio bivši američki predsjednik Dwight Eisenhower, a nadopunjen je i ažuriran, prvo devedesetih godina prošlog stoljeća i u ovom desetljeću, radom Schiller instituta, na bazi prijedloga ekonomista Lyndona LaRouchea.       

Davutoğlu je na on line forumu koji se bavio kontroliranom dezintegracijom globalne ekonomije i ulozi agresije na Iran u njoj, izjavio da je najbolji put ka miru ekonomska međuovisnost. Jer kada ona postoji, niko neće započinjati ratove. Tako, zaključio je, ekonomska međuovisnost znači razvoj. Svijet se nalazi na tački loma, odnosno na tački na kojoj može odlučiti u kojem pravcu čovječanstvo ide. Neizazvana agresija na Iran i sve njezine posljedice dovele su Zapadnu Aziju u dosada neviđen zastoj, ekonomski i politički, uz sugurnosne prijetnje bez presedana, sa još nesagledivim posljedicama na svijet, globalnu ekonomiju i međunarodne odnose. Postoji realna prijetnja fatalne eskalacije, posebno radi američke daljnje nepromišljenosti i izraelskog genocidnog projekta koja može rezultirati samo ekonomskim slomom, najtežom depresijom i dugotrajnom krizom, pa čak i nuklearnim ratom.

Velike se historijske promjene katkada ne odvijaju u dugom periodu. No, za njihovo brzo ostvarenje potrebna je zajednička, multilateralna, odlučna i usklađena akcija. Kinesko rotacijsko mjesečno predsjedanje Vijećem sigurnosti, nakon vrlo jasne demostracije promjene paradigme odnosa moći koju je Xi Jinping upriličio američkom i ruskom predsjedniku, moglo bi utrti put, ne samo povratu autoriteta UN i Vijeća sigurnosti, te međunarodnog prava, već i nužnim promjenama svjetske ekonomske i finansijske, pa time i političke arhitekture, koja bi spriječila razvijanje Trećčeg svjetskog rata, koje se već odvija, sa nama ili bez nas, sa našom sviješću o tome ili bez nje.  

Kineska diplomatija koju se dugo čekalo, očito je svo vrijeme radila skriveno od javnosti, a jasnim porukama i Trumpu i Putinu, dvojici moralno bankrotiranih lidera svojih zemalja koje su uvukle u agresivne ratove, kreirala okruženje i priliku za takvu brzu historijsku promjenu. Kinesko-američki sukob izmješten je, kako piše Dennis Small, na trajektorij sklonij miroljubivom rješenju. Zato bi ova sjednica Vijeća sigurnosti mogla biti taj dragocjeni historijski tren koji se ne bi smjelo propustiti.

Ahmet Davutoglu je na spomenutoj on line konferenciji izrekao važnu konstataciju, da bilateralni iransko-američki pregovori, bez obzira na rezultat, ne mogu riješti krizu koja je regionalna, i koja će, i nakon završetka iransko-američkog sukoba,buknuti na drugom, već stoljeće neriješenom kriznom žarištu, posebno u Palestini. Zato je predložio okvir od četiri tačke, prema kojem napredak na bilo kojoj nije moguć bez paralelnog napretka na ostalim tačkama.

Prva je Hormuški tjesnac za koji predlaže koaliciju posrednika od povjerenja (Turska, Indonezija, Malezija i Pakistan) za upravu tjesnacem, prema mandatu koji će rezolucijom donijeti Vijeće sigurnosti. Koliko je to realno, s obzirom na iransku kontrolu prometa tjesnacem kao polugom moći, te omanski interes da se priključi takvoj bilateralnoj kontroli, drugo je pitanje. Odnosno, bilo bi moguće uz jasne i rezolucijom potvrđene iranske interese.

Druga tačka su nuklearni sporazumi. On predlaže novi sporazum gdje bi Iran deponirao obogaćeni uranijum u Tursku u zamjenu za nuklearno gorivo za civilnu upotrebu, potvrdio svoje opredijeljenje za mirnodopsku upotrebu nuklearne energije i dobio od SAD formalno priznato pravo na razvoj nuklearne energije. Vremenom cijela bi regija krenula putem isključivo mirnodopskog razvoja nuklearne energije, a posebno tzv. Izrael.

Zanimljivo je da je sličan prijedlog bio osnovom za Teheranski sporazum iz 2010. koji je posredovala Turska, s Brazilom i Međunarodnom agencijom za atomsku energiju (IAEA), a koji je tadašnji američki predsjednik Obama odbio. Prijedlog je brazilski predsjednik Lula Da Silva predao Trumpu prilikom posjete Washingtonu sedmog maja. Nakon iskustva ove agresije i Trumpovog poigravanja ozbiljnim pregovorima, pitanje je bi li Iran koji i dalje tvrdi kako ne razvija nuklearno oružje, obavezan fetvom Alija Hameneija, na to pristao. Cionistički entitet sigurno neće.  

Treća tačka se odnosi na regionalnu sigurnosnu arhitekturu. Davutoglu ovdje predlaže višeslojnu strukturu izgradnje povjerenja povezanu sa regionalnom sigurnošću koja bi se kretala u pravcu „bliskoistočnog helsinškog sporazuma, koji su sklopile evropske države 1975 i kontrolirale mehanizme sigurnosti i saradnje kroz OESS.  Nešto slično, ali bez Irana, što je apsurdno, predlaže i Saudijska Arabija. Pod određenim uslovima, ovaj bi prijedlog bio prihvatljiv Iranu, no s obzirom na stanje u cionističkom entitetu, malo je vjerovatno da bi ga on, bez snažnog američkog pritiska, prihvatio.

Konačno, četvrta se tačka odnosi na Palestinu. Izraelu bi se ponudila integracija u novu sigurnosnu arhitekturu, uz diplomatsku normalizaciju i formalna jamstva, dakle i odbacivanje tzv. Abrahamskih sporazuma separatne naravi, u zamjenu za njegovo priznanje palestinske državnosti i potpun prestanak „operacija“ u Libanu.

Ovaj bi plan, u kombinaciji sa Planom oaza kao komplementarnim, nadopunjujućim mogao jamčiti, uz nužne, čak i opsežne dorade (ovo je ipak samo načelna inicijativa), ne samo mir, već i brzu obnovu produktivnih kapaciteta i infrastrukture svih država regije kao model koji služi interesima svih. Takav komplementaran prijedlog mogao bi doći od strana koje nisu uključene u sukob, u koje se ima povjerenja s obje strane, od predložene četiri muslimanske države, do Kine. Dakle, mir kroz ekonomsku međuovisnost, sa sigurnosnom arhitekturom, uz stvaranje osjećaja regionalne pripadnosti, međusobne podrške. Širok sporazum koji ima geopolitički i ekonomsko-razvojni karakter, kako je naglasio Davutoglu. 

No, da bi prošao kao inicijalna platforma, trebat će multilateralna politička podrška i najjačih zemalja, moćnih međunarodnih entiteta poput EU, kao i samih regionalnih sila i ostalih sudionika. Potrebno je da ju podrže i zemlje članice BRICS-a, OIC i OESS. Iako se čini, iz trenutne perspektive, kao optimistična i nerealna, ova inicijativa, u dragocjenom trenutku historije, ako ga se tako doživi u širokom forumu međunarodne zajednice, može dobiti zamah.     

Najbolja i vremenski najbliža prilika za prezentaciju takvog ili sličnog plana pružena je kineskim predsjedanjem Vijećem sigurnosti i najavljenom posebnom sjednicom na koju su pozvane sve članice UN sa ciljem jačanja međunarodne organizacije i međunarodnog prava.