Političke napetosti između Sarajeva i Zagreba najdirektnije se prelamaju preko leđa Bošnjaka u Hrvatskoj, ali stvarni odnosi dviju država znatno su bolji nego što to diktira agresivna medijska ksenofobija i predizborni populizam desničarskih stranaka, poručio je zastupnik bošnjačke nacionalne manjine u Hrvatskom saboru Armin Hodžić tokom gostovanja u emisiji Plenum Federalne televizije. U otvorenom i analitičkom intervjuu, Hodžić je secirao ključne regionalne teme, od novog sporazuma o graničnim prijelazima i ekonomskog lanca spojenih posuda, preko ustavne tjeskobe i strahova triju naroda u Bosni i Hercegovini, pa sve do pokušaja političke reanimacije trećeg entiteta kroz desničarske deklaracije u Saboru za koje tvrdi da nemaju nikakvu institucionalnu podršku. Ističući da premijer Andrej Plenković trenutno jedini u hrvatskom političkom prostoru posjeduje i intelektualni i politički kapacitet za suštinsko unapređenje odnosa, Hodžić je pozvao na odlučan zaokret prema budućnosti, ekonomskoj otpornosti i evropskim integracijama, podsjećajući da su, unatoč dubokim sjenama iz 1993. godine, Bosna i Hercegovina i Hrvatska neraskidivo i trajno upućene jedna na drugu

Gostujući u emisiji „PLENUM“ Federalne televizije, zastupnik bošnjačke nacionalne manjine u Hrvatskom saboru Armin Hodžić ponudio je trezvenu, analitičku i na budućnost orijentiranu perspektivu odnosa između Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Kroz razgovor koji je obuhvatio političke, ekonomske i energetske aspekte, Hodžić je naglasio neraskidivu upućenost dviju država, ali se i otvoreno osvrnuo na unutrašnje tenzije koje nerijetko opterećuju svakodnevni život naroda s obje strane granice.

Razgovor je otvoren osvrtom na nedavno potpisani sporazum o graničnim prijelazima između BiH i Hrvatske, što je Hodžić ocijenio kao izuzetno pozitivan korak. Ukazujući na infrastrukturne probleme na prijelazima poput Maljevca i Izačića, te aktuelne gužve oko Gradiške, naglasio je da duge kolone znače mnogo više od samog čekanja. „Kada ti ljudi čekaju u redu, oni ne čekaju samo da prijeđu granicu. Tada stoje i ekonomija, i gospodarstvo, i turizam, i sve one grane od kojih ljudi žive i s jedne i s druge strane granice“, upozorio je Hodžić, dodajući da su globalni odnosi dviju zemalja „možda bolji nego što izgledaju“ jer su, bez obzira na emocije, geografski i ekonomski upućeni jedni na druge.

Kao saborski zastupnik koji često boravi u pograničnim područjima poput Gunje, Vojnića i Cetingrada, Hodžić svjedoči prirodnoj simbiozi života koja budi optimizam za budućnost odnosa Hrvata i Bošnjaka. Ipak, ne krije da političke napetosti najdirektnije osjete upravo Bošnjaci u Hrvatskoj, koji se često nađu u poziciji da odgovaraju na pitanja na koja ne mogu uticati. Pojasnio je to kroz primjer političkog marketinga i reakcija pojedinih društvenih grupa: „Ako mi napravimo neku pozitivnu stvar u suradnji sa vladom Republike Hrvatske, evo recimo da asfaltiramo neku cestu u Gunji, Vojniću, gdje živi veći broj Bošnjaka, da kupimo neki kulturni centar ili medijski centar za Bošnjake u Hrvatskoj, onda uvijek postoje određene društvene skupine ili određene političke opcije koji kažu: ‘Evo vidite kako je vama dobro u Republici Hrvatskoj, a u BiH imamo slučaj da se zakidaju Hrvati'“. Pritom je istakao stratešku pogrešku takvog narativa, ponosno podsjećajući da su Bošnjaci druga po brojnosti nacionalna manjina u Hrvatskoj, ali prva po učešću u Domovinskom ratu i odbrani zemlje.

Osvrćući se na kompleksno „hrvatsko pitanje“ i rasprave o Izbornom zakonu u BiH, Hodžić je ocijenio da Dejtonski sporazum, iako dobar jer je zaustavio rat, nakon tri decenije pokazuje ozbiljne manjkavosti, od kojih je najveća to što su etničko čišćenje i genocid na neki način nagrađeni. Danas, kako navodi, sva tri konstitutivna naroda u BiH žive u strahu, Bošnjaci od disolucije i separatizma, Hrvati od majorizacije, a Srbi od gubitka Republike Srpske. Naglasio je da Bošnjaci nemaju alternativnu domovinu i da opravdano ne daju „niti pedalj ove države“, dok rješavanje unutrašnjih nesuglasica treba prepustiti domaćim akterima u BiH. Prema njegovom mišljenju, parcijalna rješenja više nisu dovoljna: „BiH u cjelini treba možda jedan cijelovit paket rešavanja tih problema, a ne samo parcijalno bavljanje jednim problemom, jer sve je to jedan lanac spojenih posuda. Ako dodirnete jedno, ako dodirnete izborni zakon ili bilo što drugo, neminovno je da u toj vertikali će se poremetiti i sve ostalo“.

Kao ilustraciju dubljih problema koji nadilaze puke političke dogovore, Hodžić je naveo incident iz Mostara gdje se zviždalo himni BiH, ukazujući na to da etničke podjele i frustracije u narodu sužavaju manevarski prostor političarima da budu hrabri i ponude kompromise. Izrazio je žaljenje što pozitivne priče o suživotu gube bitku u eri „ekonomije pažnje“, koja favorizira negativnosti radi zarade i klikova. Nasuprot tome, izdvojio je ultramaraton Vukovar-Srebrenica, u kojem trkači različitih nacionalnosti, uključujući i sudionike iz Beograda, zajedno prevaljuju stotine kilometara, što brzo sklizne sa naslovnica pred jeftinim političkim provokacijama lokalnih zvaničnika.

Komentirajući periodično oživljavanje ideje o trećem entitetu i deklaracije koje dolaze iz desnog političkog spektra u Hrvatskoj, poput Domovinskog pokreta, Hodžić je smirivao tenzije, naglašavajući da takve inicijative nemaju institucionalnu podršku niti odražavaju stav većinske Hrvatske. Ocijenio je to kao čist politički marketing stranaka kojima pada rejting, a koje recikliraju stare populističke ideje.

Govoreći o odnosima dviju država, Hodžić je iznio nedvosmislenu i snažnu podršku političkom pristupu i angažmanu hrvatskog premijera Andreja Plenkovića, označivši trenutni politički trenutak kao idealnu priliku za istinski napredak. Naglasio je da je Plenković u ovom trenutku jedini na hrvatskoj političkoj sceni koji posjeduje dovoljan i intelektualni i politički kapacitet da te odnose podigne na viši nivo, ističući jasnu razliku između samog pregovaranja i kasne implementacije dogovorenog u sistem i među ljude.

Kao ključni argument za ovakav stav, Hodžić je naveo kontinuitet premijerovog javnog narativa tokom cijele decenije na vlasti, povlačeći direktnu paralelu s drugim političkim akterima: „Kod njega ne možemo u ove cijele desetljeće načiniti jednu izjavu u kojoj bi on uvrijedio, recimo, Bošnjake, za razliku, primjerice, od Zorana Milanovića. Znamo od njegove izjave o sapunu i parfemu, o Srebrenici i slično.“

Hodžić je posvjedočio i o Plenkovićevoj iskrenoj posvećenosti i empatiji kojoj je lično prisustvovao kao dio službene delegacije tokom posjete Srebrenici, potcrtavajući da se takav osjećaj u politici ne može odglumiti. Osvrnuvši se na percepciju u Sarajevu prema kojoj je premijer Hrvatske lično odgovoran za sve tamošnje političke procese, Hodžić je pokušao razbiti tu iskrivljenu sliku, otkrivajući da je u brojnim internim razgovorima Plenković uvijek bio usmjeren isključivo na pronalaženje najmanjeg zajedničkog nazivnika oko kojeg se obje strane mogu okupiti. Posebno je izdvojio premijerov diplomatski manevar kada je u Sarajevo, u ključnom momentu za evropski put, doveo nizozemskog premijera Marka Ruttea, koji je važio za najvećeg pesimistu po pitanju proširenja, kako bi ga na terenu omekšao i osigurao podršku Bosni i Hercegovini.

Komentirajući periodično oživljavanje ideje o trećem entitetu, Hodžić se posebno osvrnuo na konferenciju u Zagrebu u sklopu „Trad Festa“, održanu sredinom aprila, na kojoj je jedan od panela nosio provokativan naziv „Neuspjela Bosna i Hercegovina i mogućnost trećeg entiteta“. Naglasio je da je njegova hitna reakcija na tamo iscrtane mape i medijske natpise imala jasan cilj: predočiti javnosti da to nije službena politika Republike Hrvatske, niti stav većine njenih građana. Rečenicu „neuspjela Bosna i Hercegovina“ direktno je povezao sa prepoznatljivom retorikom Milorada Dodika, dodajući da je skup prošao bez značajnijeg rezultata u pogledu onoga što su organizatori htjeli postići.

Kada je u emisiji upitan o tome da je među učesnicima bio i Domagoj Knežević kao predstavnik Ministarstva vanjskih poslova Hrvatske, Hodžić je otvoreno stao u odbranu teze da jedno prisustvo ne znači automatski i državni blagoslov. „Gospodin Domagoj Knežević je u zadnjih nekoliko godina bio gotovo na svim našim važnim događajima, primjerice na Danu šehida, dakle drugi dan Ramazanskog bajrama, i ne pamtim u zadnjih sedam do osam godina da je on promašio ijedan“, istakao je Hodžić, pojašnjavajući da je Knežević po struci historičar koji je vjerovatno došao da čuje šta se tamo govori, te da njegovom dolasku ne treba pridavati veliku pažnju niti stavljati znak jednakosti sa pokroviteljstvom Vlade ili Sabora.

Oštre i prilično ekstremne zahtjeve koji su se u javnosti pojavili mjesec i po dana nakon spomenute zagrebačke konferencije, a koji dolaze iz redova Domovinskog pokreta, Hodžić vidi isključivo u funkciji jeftinog političkog marketinga. Naglasio je da su zastupnici ove stranke potpuno svjesni kako njihovo zagovaranje deklaracije o trećem entitetu nema nikakvu realnu težnju niti operativnu snagu, jer čak i kada bi je Hrvatski sabor u nekom scenariju usvojio, to unutar same Bosne i Hercegovine ne bi apsolutno ništa promijenilo.

Prema njegovoj ocjeni, ovakvo radikaliziranje narativa predstavlja tek očajnički pokušaj političkog pozicioniranja u trenutku kada Domovinski pokret bilježi ozbiljan pad rejtinga u predizbornim anketama. Hodžić je izrazio žaljenje što se politički poeni skupljaju kreiranjem lažne atmosfere napetosti i recikliranjem populističkih ideja koje je desno orijentisana stranka MOST već ranije predlagala, dok istovremeno ključni, pozitivni koraci, poput novog sporazuma o graničnim prijelazima, nepravedno padaju u drugi plan.

Dodatni dokaz da je riječ o neiskrenoj dnevnopolitičkoj temi za Hodžića leži u činjenici da se o Bosni i Hercegovini uopšte ne raspravlja tamo gdje se kroje stvarne odluke: „Mi svaki tjedan imamo sastanke parlamentarne većine na koji dolazi premijer, svi podpredstvenici vlade, svi koalicijski partneri, i svakog tjedna razgovaramo o aktualnim pitanjima. U ove dvije godine, redovan sam, rijetko kad sam promašio te sastanke, nikada do sada kolege iz Domovinskog pokreta nisu tematizirali BiH. Ja nisam čuo.“

Kada je riječ o položaju Bošnjaka u samoj Hrvatskoj, Hodžić je izrazio zadovoljstvo postignutim u protekle dvije godine otkako ponovo imaju svog predstavnika u Saboru, nakon skoro decenijske stagnacije.

Govoreći o vjerskoj toleranciji i društvenoj klimi u Hrvatskoj, Hodžić je detektirao nove fenomene koji su direktna posljedica nedavnih migracionih kretanja i priliva radne snage sa dalekih destinacija. Primijetio je blagi porast netrpeljivosti koji se ne može podvesti pod klasičnu islamofobiju, već pod opštu ksenofobiju prema ljudima koji trbuhom za kruhom dolaze iz takozvanih trećih zemalja, poput Filipina, Pakistana, Nepala i Bangladeša.

Upozorio je da se ovaj tranzicioni društveni šok, u kojem se lokalno stanovništvo prvi put suočava sa jezičkim barijerama, često koristi za jeftine političke manipulacije. Kao banalan primjer takvog djelovanja naveo je objavu jednog hrvatskog evroparlamentarca na društvenoj mreži X koji se fotografisao ispred džamije u Strazburu, tendenciozno je povezujući sa riječkom džamijom i navodnim katarskim finansiranjem. „Pazite, džamija u Rijeci je otvorena prije trinaest godina. Dakle, ako građanima Rijeke i Primorsko-goranske županije trinaest godina ne smeta ta džamija i ponosni su na nju jer se uklopila savršeno u arhitekturu i identitet grada, onda dođe neki padobranac pa se slika negdje miljama daleko i pokušava to okrenuti“, oštar je bio Hodžić.

Nasuprot pojedinačnim pokušajima izazivanja netrpeljivosti, on je istakao da tekuća godina, u kojoj se obilježava 110. godišnjica institucionalnog priznanja islama u Hrvatskoj, najbolje svjedoči o izuzetno visokim sistemskim standardima koje država nudi u pogledu prava nacionalnih i vjerskih manjina, što redovno naglašavaju i najviši islamski vjerski službenici u zemlji.

Na kraju, Hodžić se osvrnuo i na goruća ekonomska i ekološka pitanja poput projekta Južne plinske interkonekcije i odlagališta nuklearnog otpada na Trgovskoj gori. Iako u Saboru nije podržao zakon o Trgovskoj gori, istakao je da su ga resorni ministri uvjerili u minimalnu ekološku opasnost, ali je kritikovao nedostatak komunikacije: „Čijenica je da to gradite na granici. Čijenica je da to gradite, da se tako kolokvijalno izrazim, susjedu pod prozor i da je možda bilo malo potrebno više komunikacije oko toga“.

Razgovor je završen u vedrijem tonu, komentarom o predstojećem Svjetskom prvenstvu u nogometu na koje su se plasirale i BiH i Hrvatska. Najavljujući da će strastveno navijati za obje reprezentacije, Hodžić je zaključio da je sportska euforija upravo ono što je narodima na ovim prostorima potrebno da bar nakratko zaborave na svakodnevne brige.