Ono čemu danas svjedočimo jeste ubrzano urušavanje poretka na kojem je počivala poslijeratna Evropa, poretka zasnovanog na državi blagostanja koja je generirala prosperitet bez presedana i političku stabilnost koja je sada otišla u nepovrat. Svijet kakav smo poznavali u posljednjim decenijama prošlog stoljeća definitivno pripada historiji

Uglavnom neprimijećeno u svakodnevnoj politici, urušavanje poslijeratnog evropskog poretka traje već duže vrijeme, a posljednje izborne pobjede ekstremne desnice i otvaranje vrata autoritarnim opcijama samo su nastavak procesa u kojem istorija ponovo opominje na opasnost od prešutkivanja i toleriranja zla

Ubjedljiva pobjeda Alternative za Njemačku (AfD) u n jemačkoj državi Saksoniji-Anhalt jasno ukazuje na duboku i sistemsku krizu dvaju političkih stožera koji su se smjenjivali na vlasti još od okončanja Drugog svjetskog rata. Ni demokršćani ni socijaldemokrate nisu uspjeli da pruže efikasan otpor prodoru jedne ksenofobne, ultrakonzervativne i izrazito nacionalističke opcije u samom srcu evropskog kontinenta. AfD je danas formacija sa najboljim izbornim izgledima, što jezivo odražava situaciju u Francuskoj, gdje Marin le Pen ima više nego ozbiljne šanse da osvoji predsjednički mandat.

Ono čemu danas svjedočimo jeste ubrzano urušavanje poretka na kojem je počivala poslijeratna Evropa, poretka zasnovanog na državi blagostanja koja je generirala prosperitet bez presedana i političku stabilnost koja je sada otišla u nepovrat. Svijet kakav smo poznavali u posljednjim decenijama prošlog stoljeća definitivno pripada historiji.

Generacije rođene u tom dobu živjele su u opasnoj iluziji da su parlamentarna demokratija, društveni progres i poštovanje ljudskih prava ireverzibilni procesi. Vjerovalo se da dostignuća izvojevana nakon dva razorna svjetska rata ne mogu pretrpjeti usud nazadovanja i da su to civilizacijske tekovine koje će se održati same od sebe, sopstvenom moralnom inercijom. Bilo je to duboko pogrešno uvjerenje.

Ratovi u Ukrajini i na Bliskom istoku, povratak političkog radikalizma, nezaustavljivi migrantski tokovi, agresivni tehnološki skokovi, ubrzana globalizacija, ekološke katastrofe i enormno zaduživanje država nisu samo potkopali stari poredak. Oni su širom otvorili vrata pokretima koji nude autoritarna rješenja, direktno dovodeći u pitanje temeljne principe na kojima je počivao zajednički život.

Živimo u društvu u kojem se politika transformirala u spektakl i gdje je volatilnost javnog mnjenja postala ekstremna. Pa ipak, izuzetno nam je teško da priznamo da se svijet iz korijena promijenio i da su ravnoteže na kojima smo gradili sopstvene živote postale izuzetno krhke.

Stranke koje su decenijama upravljale Evropom izgubile su povjerenje velikog dijela biračkog tijela koje iz dana u dan konstatira njihovu potpunu nesposobnost da se nose sa izazovima. Niko nije bio u stanju da predvidi Francusku revoluciju, koja se tek naknadno objašnjava dubokom nejednakošću i korumpiranom apsolutnom vlastima, niti je iko mogao naslutiti tako brz slom carstva Romanovih i izbijanje Boljševičke revolucije. Velike historijske transformacije uvijek su se odvijale iznenadno i potmulo, bez svijesti savremenika o tome da se strukture oko njih upravo ruše do temelja.

Može biti da nam se danas događa ista stvar, da nismo u stanju da razumijemo šta nam se dešava i da pravovremeno reagujemo na duboke promjene koje su već tu. Ako ne pronađemo adekvatne odgovore, demagogija i populizam će na kraju uništiti sve ono što nas je činilo boljima.

U poznatom romanu „22.11.63.“, Stiven King se igra idejom putovanja kroz vrijeme kako bi se spriječilo ubistvo predsjednika Džona F. Kenedija u Dalasu i time promijenio tok istorije. Međutim, dolazak velikih fašističkih totalitarizama na vlast u Evropi tridesetih godina prošlog vijeka, najprije Musolinija u Italiji, zatim Hitlera u Njemačkoj i konačno Franca u Španiji, koji nikada ne bi dobio Građanski rat bez pomoći ove dvojice Tirana, nije se mogao spriječiti jednim pojedinačnim činom.

Bio je to zastrašujuće složen proces u kojem su se nasilje i politički fanatizam pomiješali sa sljepilom onih koji su naivno vjerovali da se čudovišta mogu kontrolisati i usmjeravati. Velike zapadne demokratske sile jednostavno nisu željele da vide šta im se sprema pred očima. I tu nije riječ samo o onoj nesrećnoj rečenici britanskog premijera Chamberlainea da „niko u Evropi ne želi mir više od Hitlera“, koja ga je zauvijek obilježila u historiji.

Britanski istoričar Frank McDonna rekonstruire historiju nacizma kroz obimnu seriju knjiga pod naslovom „Hitlerove godine“. Njegov rad posvećen Holokaustu obuhvata vremenski okvir čije su granice izuzetno značajne: od 1933. do 1945. godine. Šoa nije započela sa izbijanjem Drugog svjetskog rata, niti sa Hitlerovom odlukom o konačnom istrebljenju donijetom krajem 1941. godine, niti sa gasnim komorama i masovnim streljanjima na teritoriji Sovjetskog Saveza. Holokaust je počeo onog trenutka kada su nacisti, odmah po stupanju na vlast, izglasali prve antisemitske zakone od emancipacije Jevreja u Njemačkoj 1871. godine.

Posebno je uznemirujuće čitati kako je na te događaje reagirao ostatak svijeta. On navodi da su vodeći američki listovi, uključujući New York Times, Chicago Times, I Washington Post objavili ukupno 455 članaka i uvodnika o progonu Jevreja u Njemačkoj, sa izuzetno detaljnim i grafičkim opisima fizičkog nasilja kojem su bili izloženi. Već 27. marta 1933. godine, nepunih dva mjeseca nakon što je Hitler preuzeo vlast, održan je masovni skup u njujorškom Madison Square Gardenu koji je okupio 20.000 ljudi u dvorani i još 35.000 na okolnim ulicama kako bi osudili nacističko nasilje.

Ti protesti su otvoreno pozivali na bojkot njemačke robe, a tokom aprila širom Sjedinjenih Američkih Država organizirane su šetnje koje su okupile blizu milion ljudi. Pa ipak, djelotvorni bojkot je izostao, a Njemačka je nastavila da bude tretirana kao sasvim uobičajen partner na međunarodnoj sceni.

Masovni protesti u Americi dočekani su sa ogorčenjem u samom vrhu nacističke partije. Hitler je demonstracije proglasio jeftinom propagandom, dok je Jozef Gebels tvrdio da je to samo još jedan dokaz da Jevreji kontroliraju svjetske medije. U suštini, nijedna od velikih sila nije preduzela ništa konkretno, dok je aparat represije u Njemačkoj nezaustavljivo rastao, sistematski uništavajući život Jevreja i svih onih koji su se usudili da se suprotstave režimu.

Charlie Chaplin je u svom remek-djelu „Veliki diktator“, oštroj satiri nacizma koja se danas smatra neprevaziđenim umjetničkim svjedočanstvom o totalitarizmu, izazvao duboku nelagodu u samom Holivudu. Filmski studiji su strahovali da bi film koji ismijava Hitlera i otvoreno osuđuje progon Jevreja mogao trajno da im zatvori profitabilno njemačko tržište. O učešću svjetskih sila na Olimpijskim igrama u Berlinu 1936. godine da i ne govorimo; bila je to čista i bezobzirna propagandna predstava nacističkog režima, uprkos tome što je Jessie Owens na sportskom terenu dokazao da je teorija o rasnoj superiornosti tek jedna od brojnih supremacističkih izmišljotina.

Sramota je dostigla vrhunac u junu 1938. godine, kada su se predstavnici brojnih zemalja okupili na konferenciji u Evijanu kako bi riješili problem jevrejskih izbjeglica koje su u tom trenutku još uvijek mogle legalno da napuste Njemačku. Delegati 32 države nisu bili u stanju da postignu nikakav sporazum, čime su efektivno zatvorili vrata desetinama hiljada ljudi koji su mogli spasiti sopstvene živote. Haim Weitzman, cionistički lider koji će kasnije postati prvi predsjednik Izraela, sažeo je taj skup u jednoj rečenici: „Svijet djeluje podijeljen na dva dijela: na onaj gdje Jevreji ne mogu da žive i na onaj u koji ne mogu da uđu.“

Nemoguće je znati šta bi se dogodilo da su demokratije zauzele drugačiji stav prema očiglednim kršenjima ljudskih prava, da su na vrijeme preduzele oštre mjere protiv tirana i da nisu skretale pogled u lažnoj nadi da se sa apsolutnim zlom može postići nekakav razuman kompromis. Tridesete godine prošlog vijeka su, na sreću, daleko iza nas, iako uspon radikalnih opcija poput AfD-a u Saksoniji-Anhaltu u sebi nosi zlokobne odjeke te prošlosti.

Međutim, situacije kojima danas svjedočimo neminovno podsjećaju na to mračno doba: stigmatizacija čitavih naroda i religija, nasilje koje se bez ikakvih posljedica vrši nad bespomoćnim civilnim stanovništvom, rasplamsavanje govora mržnje, dehumanizacija drugog i drugačijeg, otvorena manipulacija historijskim činjenicama i bezobzirno iživljavanje nad najslabijima i izbjeglima. Rasizam i supremacizam ne smiju biti predmet ustupaka niti političkih kalkulacija. Historija nas sasvim jasno uči samo jednoj stvari: kada pustite zvijer da poraste, ona na kraju uništi sve pred sobom.