Dramatične prognoze, apokaliptični tonovi i osjećaj neposredne opasnosti preplavili su digitalne platforme širom Evrope. U trenutku kada se španska enklava Ceuta na sjeveru Afrike suočava s migrantskim i političkim pritiskom, na određenim segmentima društvenih mreža taj događaj nije opisan kao kompleksna geopolitička i humanitarna kriza, već kao početak otvorenog vojnog sukoba

Rečenice poput „Ceuta je postala Gaza“ ili „Ceuta je sada Gaza“ pretvorene su u udarne parole digitalne mreže Estrategias Militares („Vojne strategije“). Ova platforma, koja na YouTubeu okuplja oko 560.000 pretplatnika uz skoro 190 miliona pregleda, te dodatne desetine hiljada pratilaca na mreži X i Telegramu, predstavlja instruktivan primjer kako se savremena dezinformacijska mašinerija stvara, širi i politički instrumentalizira.

Sadržaj koji emitira ova mreža na španskom jeziku funkcionira na spoju dvaju primarnih narativa. S jedne strane, prisutna je nepokolebljiva podrška politici izraelske vlade i vojnim operacijama u Gazi, uz izrazito proamerički geopolitički diskurs. S druge strane, mreža vodi oštru kampanju protiv Vlade Španije na čelu s Pedrom Sánchezom, prikazujući dešavanja u Ceuti kao direktan čin marokanske vojne agresije u koji španske vlasti navodno svjesno ulaze iz slabosti ili ucjene. Rezultat je mješavina katastrofizma, neprovjerenih informacija i poziva na građanski neposluh, pa čak i na direktnu intervenciju španskog monarha Felipea VI radi svrgavanja izabrane izvršne vlasti.

Funkcioniranje ove mreže razotkriva širi obrazac djelovanja ne transparentnih, ali izuzetno utjecajnih kanala na društvenim mrežama. Iako autor i administrator Estrategias Militares u pisanoj komunikaciji tvrdi da je njegova povezanost s Izraelom isključivo „lična, historijska i kulturna“, te negira bilo kakvo direktno finansiranje od strane izraelskih državnih organa ili nevladinih organizacija, digitalni otisci ukazuju na blisku ideološku i operativnu usklađenost.

Tokom dužih perioda, profil kanala na mreži X navodio je Izrael kao matičnu lokaciju, dok su se na YouTubeu organizirale akcije prikupljanja donacija za potporu pripadnicima Izraelskih odbrambenih snaga (IDF). Tek nakon što su novinari počeli postavljati pitanja o porijeklu i strukturi finansiranja, navedena lokacija računa naprasno je promijenjena u Maroko, što dodatno naglašava neprozirnost čitavog projekta.

Eksperti za digitalnu propagandu i dezinformacije ističu da direktne finansijske veze ili formalna naređenja vlasti uopće nisu nužni da bi jedan profil djelovao kao efikasan instrument državne ili ideološke propagande. Unutar savremenog informacijskog ratovanja, ključno je postojanje ekosistema u kojem autentični ili poludobrovoljni akteri preuzimaju i šire željene narative. Kada takvi kanali preuzmu retoriku koja odgovara vanjskopolitičkim interesima određene akterske grupe, oni djeluju sa znatno većim kredibilitetom među svojom publikom nego što bi to postigli zvanični državni glasnogovornici.

U slučaju Estrategias Militares, spajanje militarističkog sadržaja, senzacionalizma i političke polarizacije stvorilo je takozvani žanr „vojne pornografije“, gdje se stvarni ljudski konflikti pretvaraju u spektakl namijenjen privlačenju pregleda, unovčavanju sadržaja i oblikovanju javnog mnijenja.

Procjene o broju migranata koje plasira ova mreža višestruko premašuju zvanične podatke španskih i evropskih službi. Tvrdnje o „100.000 stranaca koji su prešli granicu“ i „20.000 onih koji su zaposjeli Ceutu“ plasirane su uz dramatičnu muziku i vojnu terminologiju kako bi se stvorio dojam da je riječ o prvoj fazi potpunog zauzimanja teritorije. Proširivanjem narativa na navodne epidemije zaraznih bolesti i tvrdnjama da marokanske snage kontrolišu ključne tačke u gradu, kanal nastoji izazvati kolektivnu paniku i osjećaj da je država kapitulirala. Kada se suoči s činjenicama i demantijima nadležnih ministarstava, autor mreže u pravilu redefinira svoje izjave, objašnjavajući da se radilo o „strateškim procjenama“ ili „metaforičkim opisima“, dok originalni, usplahirani videozapisi nastavljaju kružiti mrežama i ostvarivati milionske preglede.

U pozadini dezinformacijske kampanje na društvenim mrežama odvija se duboka politička i diplomatska kriza unutar same Europske unije, čiji se akteri suočavaju s posljedicama vlastitih odluka o upravljanju migracijama i vanjskim granicama. Za talijansku premijerku Giorgiu Meloni, dešavanja u Ceuti nisu predstavljala izravnu sigurnosnu prijetnju za Rim, ali su poslužila kao idealna politička platforma za unutrašnjopolitičko pozicioniranje i pritisak na Madrid. Iako su zvanični podaci Frontexa pokazali da je preko centralnomediteranske rute u Italiju od početka godine ušao znatno veći broj iregularnih migranata nego što je zabilježeno na svim španskim rutama zajedno, talijanska vlada je, uz podršku niza europskih partnera, iskoristila situaciju za optužbe na račun španskog premijera Pedra Sáncheza.

Ovakav pristup razotkriva duboke kontradikcije u evropskoj migracijskoj politici. Dok je reakcija Evropske unije na događaje u Seuti bila izrazito podijeljena, pri čemu je većina zemalja članica potpisala pismo kojim se indirektno okrivljuje Vlada u Madridu i traži uvođenje strožijih graničnih kontrola, uslijedila je i diplomatska reakcija Španije, koja je odgovorila suspendovanjem primjene Schengenskog sporazuma za putnike iz pojedinih zemalja.

Kontrast između brze osude španskih vlasti i potpunog izostanka zvaničnog pritiska na Kraljevinu Maroko pokazuje ograničenja modela u kojem EU eksternalizira kontrolu svojih granica na treće zemlje. Ustupanjem kontrole migracijskih tokova susjednim državama na južnim obalama Mediterana, evropske prijestolnice su tim državama praktično predale u ruke polugu političkog pritiska koju one koriste u zavisnosti od vlastitih diplomatskih ciljeva.

Učinci europske nestabilnosti i selektivne solidarnosti protežu se daleko izvan samih granica Unije, utječući na odluke država koje se nalaze u njenom neposrednom okruženju. Primjer za to jeste Island, gdje su građani na nedavno održanom konsultativnom referendumu većinom glasali protiv nastavka pregovora o pristupanju Europskoj uniji, koji su zamrznuti još 2015. godine. Pitanje kontrole bogatih ribarstvenih područja u sjevernom Atlantiku tradicionalno predstavlja ključnu prepreku za islandsko članstvo, ali su dešavanja u Ceuti i izostanak koherentne europske solidarnosti poslužili kao dodatni argument protivnicima integracija. Percepcija da Unija ne pruža jednak nivo zaštite svim svojim članicama i da unutrašnje političke podjele diktiraju diplomatske odgovore učvrstila je stav islandske javnosti da je očuvanje pune nacionalne suverenosti sigurniji put za navigaciju kroz globalne geopolitičke izazove u arktičkoj regiji.

U isto vrijeme, dok se na južnim granicama vode političke i informacijske bitke oko migracija, sjeveroistočni dio Europe suočava se s intenziviranjem hibridnih aktivnosti. Njemačka se našla u središtu sigurnosnih izazova nakon niza incidenata koji su službeno pripisani djelovanju stranih obavještajnih službi. Pokušaji napada dronovima na kritičnu infrastrukturu i logističke čvorove, poput incidenta u blizini aerodroma u Leipzigu čija su meta bili teretni zrakoplovi, primorali su njemačke vlasti na donošenje oštrih mjera odmazde. Među njima se našlo i zatvaranje pojedinih kulturnih i informativnih centara za koje se sumnja da su služili kao pokriće za širenje propagande i prikupljanje obavještajnih podataka.

Odgovor druge strane uslijedio je po principu reciprociteta, zatvaranjem zapadnih kulturnih ustanova u inostranstvu, čime se politički i sigurnosni jaz dodatno produbio. Ovi događaji pokazuju da savremeni konflikti više nisu ograničeni na klasične vojne operative, već se vode u sivoj zoni koja obuhvata cyber operacije, sabotaže, ekonomski pritisak i, prije svega, koordinirane informacijske kampanje.

Sposobnost država i neovisnih aktera da manipuliraju informativnim prostorom postala je jedno od najmoćnijih oružja XXI stoljeća. Bilo da se radi o kreiranju lažnih vijesti o situaciji na granici, preuveličavanju incidenata s ciljem izazivanja unutrašnjih nemira, ili o sofisticiranim obavještajnim operacijama usmjerenim na infrastrukturu, cilj ostaje isti: oslabiti povjerenje građana u demokratske institucije i stvoriti osjećaj trajne nesigurnosti.

U takvom okruženju, inicijative koje dolaze iz privrednog i akademskog sektora nastoje ponuditi alternative usko političkim odgovorima. Primjer za to je formiranje neovisnih analitičkih grupa i utjecajnih saveza, poput Grupe Rhin, koju su pokrenuli istaknuti europski ekonomisti, privrednici i nobelovci s ciljem ubrzanja implementacije mjera za jačanje ekonomske konkurentnosti kontinenta. Svjesni da sporost europske administracije stvara vakuum koji lako popunjavaju radikalni politički pokreti, ovi stručnjaci zagovaraju radikalne reforme u oblasti inovacija, finansijskog tržišta i industrijske politike.

Njihov rad ukazuje na činjenicu da se dugoročna stabilnost Europe ne može graditi samo na graničnim zidovima i sigurnosnim restrikcijama, već zahtijeva ekonomsku snagu, tehnološku samostalnost i otporno društvo sposobno da prepozna i neutralizira dezinformacijske pritiske.